Najave skromnog povećanja minimalne plaće u Rumunjskoj izazvale su žestoke reakcije, ali i razotkrile neke promjene u razvojnim konceptima na istoku kontinenta. Naime, protivljenje ovom neznatnom poboljšanju životnih uvjeta ne proizlazi toliko iz straha od povećanog troška koliko iz želje za eliminacijom siromašnih iz društva nakon razočaravajućih rezultata tranzicijskih procesa.
Kada je nova rumunjska ministrica financija novinarima neslužbeno rekla kako bi se rumunjski radnici trebali ugledati na brazilske ili indijske radnike koji su spremni raditi za sitan novac omogućila nam je jedan od onih rijetkih trenutaka kada moćnici zaista govore istinu. Sasvim nenamjerno, ministrica je artikulirala kako cjelokupnu putanju postsocijalističke tranzicije, tako i aktualnu strategiju razvoja tehnokratske vlade, imenovane nakon prosvjeda u studenom 2015. godine.
Još od 1989. godine neoliberalne elite u Istočnoj Europi opravdavaju programe strukturnih prilagodbi – koji pustoše cijelu regiju pogađajući pritom naročito bivšu socijalističku radničku klasu – obećanjima da su takve mjere neophodan uvjet za dosezanje razine blagostanja zapadnih zemalja. Nužna je kolektivna žrtva kako bismo se riješili socijalističkog nasljeđa i dosegli zapadne standarde u ujedinjenoj Europi. U praksi, međutim, neoliberalni recept vodi do polarizacije, isključivanja i razvlaštenja, naročito radničke klase koja na kraju plaća ceh. Nakon više od četvrt stoljeća postsocijalizma i pripadnih politika izvlačenja viška vrijednosti, zemlje u središnjoj i istočnoj Europi postale su bliže periferijama globalnog kapitalizma, Latinskoj Americi i Bliskom Istoku, nego zapadnoeuropskoj jezgri. Naravno, ovakva putanja nije rezervirana samo za postsocijalističke zemlje: slučaj Grčke je dobra ilustracija inherentne tendencije EU da promiče polarizaciju i razvlaštenje.
Usporedivši rumunjske radnike s radnicima globalnog Juga, a ne onima iz Europske unije koje je Rumunjska članica od 2007. godine, ministrica je izrazila ono što kritičari govore već godinama: srednja i istočna Europa su za europski kapitalizam isto što je globalni Jug za globalni kapitalizam – rezervoar jeftine i fleksibilne radne snage. Ta se radna snaga može upregnuti kako bi se generirale značajne stope rasta (u posljednje dvije godine Rumunjska je imala jednu od najviših stopa rasta BDP-a u EU), zasnovanog upravo na niskim izdacima za plaće, od kojih profitira nekoliko uglavnom transnacionalnih kompanija. Financijska kriza 2008. godine dodatno je pomogla u tom pogledu: ionako jeftina, radna snaga postala je još jeftinija i fleksibilnija, dok su istovremeno srezani posljednji ostaci socijalne države.
Svjesna politička odluka
Spomenuti komentar ministrice bio je zapravo intervencija u diskusiju o povećanju minimalne plaće u Rumunjskoj. Neto iznos plaće trebao je od 1. siječnja 2016. godine biti povećan na otprilike 200 eura, no aktualna vlada, kao i mnogi novinari suprotstavili su se ovoj mjeri iz straha da će profitabilnost pasti i potjerati investitore. Mjera je najprije odbačena, a tek nakon zakašnjele ali značajne sindikalne mobilizacije, odlučeno je da će minimalna plaća ipak biti povećana od 1. svibnja 2016.
Međutim, ovo je u najvećoj mjeri simbolična pobjeda, jer minimalna je plaća u Rumunjskoj (uz Bugarsku) i dalje najniža u EU, a konkretno povećanje iznosi tek 30 eura. Stoga ono što je zaista bilo važno u cijeloj raspravi nije iznos, nego princip podizanja plaća: vlada od početka mandata nastoji pokazati kako je njezina misija kontrolirati i obuzdavati radnu snagu i držati cijenu rada niskom. Po svemu sudeći, gotovo je sa sramežljivim politikama poticanja potrošnje bivše vlade. Odluka vlade da ne podiže minimalnu plaću bila je u potpunosti politička, nipošto ekonomska, jer je trošak konkretnog povećanja minimalca na državni proračun u konačnici zanemariv.
Želimo li razumjeti dimenzije ovih političkih odluka, trebamo ih smjestiti u širi kontekst. Rumunjska je 2015. godine, sa stanovništvom od oko 20 milijuna, imala oko 6 milijuna zaposlenih (od kojih je oko 1,3 milijuna zapošljavala država). Njih 30% radilo je za minimalnu plaću dok je oko 55% radnika primalo prosječnu plaću, koja je manja od 400 eura neto. Dakle oko 85 posto zaposlenih prima između 200 i 400 eura mjesečno bruto. Samo 4% zaposlenih (200.000 ljudi) zarađuje oko 1000 eura mjesečno; od toga 116.000 živi u Bukureštu, gdje je najveća koncentracija kapitala. Drugim riječima, 85% rumunjske radne snage mjesečno zarađuje znatno manje od minimalne plaće u Poljskoj (430 eura), dok najbogatiji zarađuju manje od minimalne plaće u Velikoj Britaniji (1379 eura).
Zaokret ka socijaldarvinizmu
Politička odluka da se plaće zadrže niskima motivirana je činjenicom da niske nadnice sprječavaju dolazak ekonomskih migranata, dok istovremeno tjeraju domicilno stanovništvo u inozemstvo u potragu za poslom. Liječnici i medicinski radnici su najskloniji napustiti zemlju, s obzirom na ogroman raskorak u plaćama između Rumunjske i drugih zemalja Unije. Oko 3 milijuna ljudi koliko je već napustilo Rumunjsku u potrazi za poslom šalje oko 4 milijarde eura godišnje kroz novčane doznake, čak i nakon što je kriza pogodila zemlje u kojima žive, naročito Španjolsku i Italiju. Prije krize, priljev iz inozemstva je ukupno iznosio čak 6 milijardi eura. Taj novac rodbini pomaže plaćati životne troškove i stoga funkcionira kao de facto sigurnosna mreža za one koji su ostali u zemlji.
S druge strane, geografska distribucija radne snage i nejednaki unutarnji razvoj zemlje osiguravaju uvijek dostupnu bazu ljudi koji su spremni raditi za ovako niske plaće. Siromašne regije na istoku i jugu zemlje i dalje stvaraju stalni priljev radnika u glavni grad Bukurešt i bogate gradove u Transilvaniji. Ovi procesi fragmentiraju radničku klasu i onemogućuju bilo kakvu značajnu kolektivnu akciju – što je postalo bolno evidentno kada je najava da vlada neće povećati minimalne plaće dočekana s vrlo dugom šutnjom. Samo su glasni – no politički irelevantni – lijevi intelektualci reagirali na ovu mjeru.
Mjera kojom se odgađa povećanje minimalne plaće također je ukazala na drugačiji pristup siromaštvu specifičan za novu vladu. Zapravo, ono čemu bismo sada mogli posvjedočiti zaokret je od neoliberalizma do istinskog socijaldarvinizma kao državne politike. Novim fiskalnim zakonom izglasanim prošle godine predviđa se da su i nezaposleni (bez ikakvih prihoda) ipak dužni uplaćivati doprinos za svoje državno zdravstveno osiguranje, u iznosu od oko 15 eura mjesečno. Zamršeni i prilično apsurdan rezon koji stoji iza ove mjere jest da bi na taj način mogli dobiti neki skromni oblik zdravstvenog osiguranja i tako ostati u sustavu, no ono što nije jasno je kako bi ljudi bez prihoda trebali pronaći 15 eura da plate osiguranje.
Nova je vlada odbacila mjeru, a neki su taj potez protumačili kao izraz velikodušnosti. Međutim, kako je primijetio Costi Rogozanu, neposredni ishod je da oni nezaposleni i bez ikakvih prihoda više neće imati pristup zdravstvenom osiguranju. Budući da ne plaćaju ništa, pristup medicinskoj skrbi bit će im zapriječen. Neki članovi vlade čak razmatraju mogućnost da uskrate pristup hitnoj pomoći onima koji ne plaćaju nikakav doprinos. Prema procjenama vlade, u ovoj se situaciji nalazi oko 3 milijuna ljudi.
Siromaštvo kao “karakterna mana”
Prema vladi, nemoguće je da ovi ljudi zaista nemaju nikakve prihode. Jedan ih je državni tajnik nazvao duhovima, sugerirajući da oni jednostavno odbijaju prijaviti svoje prihode i platiti poreze koje duguju. Kao takve ih treba disciplinirati i kazniti isključivanjem iz sustava zdravstvenog osiguranja. Osiguranje će moći koristiti tek kada steknu prihode (ili ih odluče prijaviti).
Primijetit ćemo ovdje opipljivu promjenu u odnosu na neoliberalnu paradigmu dominantnu tijekom tranzicijskih godina. Prema tadašnjoj je viziji siromašna osoba bila ona koja jednostavno nije koristila prednosti novih ekonomskih mogućnosti. Siromašni su bili ili previše lijeni ili su nedovoljno radili i ostajali i dalje ovisni o državi zbog zaostataka tobožnjeg komunističkog “mentaliteta”. Uloga strukturnih prilagodbi bila je da potjera ove ljude na tržište i učini ih kompetitivnima i radišnima. Bivšu socijalističku radničku klasu trebalo je, dakle, pretvoriti u poduzetnike i prilagoditi novoj stvarnosti. Siromašnima bi stoga ostajali oni koji se nisu uspjeli promijeniti, a lijekom za taj neuspjeh smatrani su projekti prekvalifikacije radne snage kombinirani s ukidanjem socijalnih naknada, kako bi se smanjila njihova ovisnost.
No ova se vizija sada čini zastarjelom, naročito nakon financijske krize 2008. godine koja je smanjila optimistični doživljaj neoliberalizma kao univerzalnog lijeka za transformacije u Istočnoj Europi. Sada se siromaštvo smatra oblikom moralne propasti, karakternom manom, nečim što se ne može (lako) zaliječiti: ako je netko siromašan to je stoga što ta osoba nije dobro ljudsko biće, nešto je dubinski pogrešno i suštinski krivo u tome. Samo gubitnici mogu završiti u siromaštvu, ne i normalni ljudi.
Pitanje principa
Rješenje za ovo moralno propadanje je stoga kazna. Ako je neoliberalizam, unatoč svojem fokusu na osobnu odgovornost, još uvijek prepoznavao neku vrstu strukturnih odrednica siromaštva (kao primjerice: ostavština socijalizma), prema ovoj novoj viziji kriv je isključivo pojedinac i, kao takvomu, nema mu više bijega: ljudi koji su moralno propali i siromašni više nisu ljudi kao takvi. Treba ih isključiti iz zajednice normalnih ljudi i lišiti ih svih osnovnih prava. Treba ih pustiti da umru.
Ovo je jasna logika koja stoji iza novih mjera tehnokratske vlade. Ako ste presiromašni da si priuštite čak i malu sumu za plaćanje zdravstvenih usluga, tada nema razloga da živite. Ne zaslužujete nikakav oblik zdravstvenog osiguranja. I opet, kao što je slučaj s minimalnom plaćom, to je pitanje principa, ne ekonomije. Iznos koji ljudi trebaju plaćati nije velik – niti izbliza ne pokriva troškove nekog suvislog liječenja. Predstavlja tek prag koji odvaja one koji mogu platiti od onih koji ne mogu. To je politička odluka koja isključuje oko 3 milijuna ljudi iz osnovnog zdravstvenog osiguranja.
Takvo gledište produbljuje socijalnu liniju razgraničenja između cijenjenih građana i siromašnih ljudi – duhova, fantoma, zombija, onih koji samo parazitiraju na tuđem radu. Nije u pitanju jednostavno novi oblik posramljivanja siromašnih, ili tek još jedan primjer rata protiv siromašnih, riječ je o novom obliku tehnokratske racionalizacije za koju siromaštvo ne može postojati ili ga, ako postoji, smatra zastranjenjem s kojim se treba obračunati, a ne problemom koji treba riješiti. Problem u Rumunjskoj trenutno nije samo to što takva perspektiva postoji i što je to državna politika. Stvar je puno gora – nema joj alternative. Trenutna tehnokratska vlada ne odražava samo prijezir srednje klase prema siromašnima, nego također konsenzus elite da je politika kao takva zastarjela i da je tehnokracija jedini održiv oblik vladavine. Što je sasvim prikladno za vladu koja je došla na vlast bez izbora i nema mandat od naroda. U takvim okolnostima, politički otpor svodi se na puki fizički opstanak.
S engleskog prevela Milena Ostojić