U posredovanju i tumačenju političkih zbivanja kao nezaobilazan faktor nametnuo se doprinos “neovisnih političkih analitičara”. Trenutna postizborna neizvjesnost u Hrvatskoj prikladno ilustrira njihovu funkciju: kompenziraju opustošene analitičke kapacitete medijskih redakcija i stručnom aurom legitimiraju politički status quo.
Sada je već svima dosta MOST-a: izvanredno stanje parlamentarnog bezvlašća razvuklo se na više od mjesec dana, a to je sasvim dovoljno da iznova zavlada normalizirana medijska slika politike. A normalno je, naravno, da oni koji su najmoćniji postanu metom najotrovnijih kritika. Jučerašnji hit izborne noći, tako, svakom se narednom novinskom viješću pretvara u reprizu iznevjerenih očekivanja: svježa lica na stranačkoj sceni, tumače komentatori, zapravo su obični politički diletanti, od njih su na neki način bolji čak i nesposobni Milanović i opasni Karamarko. I to je u redu. Ne možete okupirati poziciju moći oslanjajući se na desetak posto zastupničkih mjesta, a da pritom ne iritirate premoćnu većinu.
Predpolitička fantazma Bože Petrova i njegove malomišćanske družine o velikom ujedinjenju svih ideologija, stavova i stranačkih boja na kolektivnom reformskom putu u obećanu zemlju tako je doživjela primjereno karikaturalan obrat: jedino što danas ujedinjuje javne zagovornike oba nepomirljiva svjetonazorska bloka činjenica je da im Božo Petrov ozbiljno ide na živce.
Stručni komentar politike
Osim predpolitičke vizije, kolabirala je, čini se, i postpolitička iluzija: zamisao o nekom obliku “stručne vlade” ili, barem, “stručnog premijera” na čelu mutirane megakoalicijske vlasti koja bi transideološkom ekspertizom strogo, ali pravedno reformirala netom ujedinjenu zajednicu. Ali, kao što je lapidarno i precizno objasnio politički analitičar Žarko Puhovski: “Za premijera je jedini stručnjak političar, nema tu drugog stručnjaka. Političari su stručnjaci za premijera, a ideja o stručnoj vladi je totalno promašena.” S njim se slaže i politički analitičar Tihomir Cipek: “Stranke upravo i postoje kako bi se politički nadmetale, a ako se to ne vidi, što će vam demokracija, odnosno politika?”
Uostalom, još su prije dvije i pol godine – kada je prijedog vlade stručnjaka, u skladu s pravilnim ciklusima kontinuirane antipolitičke kampanje, po tko zna koji put bio isplivao na medijsku površinu – kolege Puhovskog i Cipeka, politički analitičari Davor Gjenero i Ivan Rimac, govorili nešto slično. “Od svih dosadašnjih, jedino bi vlada stručnjaka bila lošija”, ustvrdio je tada prvi; formiranje stručne vlade u pravilu predstavlja suspenziju demokracije, dodao je drugi. Povjeravanje izvršne vlasti tzv. ekspertima, dakle, konsenzualno je eliminirano iz polja trijezne političke analize. Dobro je što je tako: formiranje vlade stručnjaka još uvijek nije posve izbrisano iz planova MOST-a, ali barem smo, evo, svjesni kakvu opasnost ona predstavlja. Pa se sada, strpljivo čekajući rasplet pregovora, napokon možemo posvetiti nekim manje važnim pitanjima. Evo jednog: ako politički analitičari propituju ideju stručnjaka u vođenju politike, propituje li netko ideju stručnjaka u komentiranju politike? Ili, drugim riječima: zna li itko kako se uopće postaje “politički analitičar”? Ili, trećim riječima: dok politički analitičari analiziraju politiku, tko analizira političke analitičare? Odgovori, redom: “nitko”, “ne zna” i “nitko ne zna”.
Pomalo neobično, s obzirom na to da su u ovo produljeno postizborno vrijeme baš politički analitičari medijske zvijezde trenutka. Puhovski, Gjenero, Cipek, pa onda još i Anđelko Milardović, Dražen Lalić itd. – uglavnom, dakle, moćna gomilica uobičajenih sumnjivaca, uz povremene intervencije perifernih figura – gostuju svakodnevno u specijalnim prilozima informativnih emisija, odgovaraju na pozive čitanih portala, stoje pred kamerama na Trgu svetog Marka, pa procjenjuju, raščlanjuju i komentiraju; malo poziraju, malo prognoziraju. Ono što većinu njih spaja, akademski je status: za političkog analitičara sveučilišna je dakle karijera – češće politologa, rjeđe sociologa ili filozofa – skoro pa nepisani uvjet.
Autsorsana stručnost
Iznimno poželjan, mada ne i dovoljan: čini se da donekle pomaže i rodna pripadnost. Jer ovo je igra za velike dečke: kada bi, recimo, omjer političara i političarki kojim slučajem odgovarao omjeru političkih analitičara i analitičarki, imali bismo ozbiljan ljudskopravaški skandal. Neophodno je, zatim, biti neprestano na raspolaganju znatiželjnim novinarima, ali ne samo to: valja se prilagoditi propisanoj formi, sažeti analizu u dvije ili tri rečenice kada reportaža tako traži, pogoditi ritam soundbitea, ekvilibrirati između ozbiljne ekspertize i živahne doskočice koja se lako transformira u atraktivan naslov, ne napuštati okvir pitanja, držati se zadanih tema… Biti medijageničan, ukratko. Znati govoriti efektno, znati govoriti kratko.
Žanrovski kodirani i sondirani, neovisni politički analitičari medijima tako nude neku vrstu autsorsane stručnosti: ona dobro dođe u nedostatku redakcijskih novinara specijaliziranih za kontinuirano praćenje unutarnje ili vanjske politike, čiji se angažman ne doima pretjerano racionalnim iz perspektive financijskih prihoda i rashoda medijskih vlasnika. Temeljna se ideološka postavka profesionalnog novinarstva – sažeta u maksimi objektivnosti i neutralnosti – zatim lijepo nastavlja na logiku štednje: novinar je tu da telegrafski prenese ključne događaje, kolažira nekoliko na brzinu prikupljenih kratkih mišljenja o njima i potom juri dalje, neutralno i objektivno, za novim događajima, za novim kratkim mišljenjima.
Opet, s druge strane, politički se analitičari u bitnome razlikuju od kolega kolumnista, tog privilegiranog ešalona desetkovane vojske medijskih radnika koji svojim matičnim kućama i njihovim vlasnicima isporučuju originalno stiliziran autorski pečat, jedinstven sadržaj koji se – za razliku od “pukog” istraživačkog otkrića neke velike afere ili malverzacije – ne može tek tako preuzimati, slobodno prenositi i dalje istraživati u ostalim medijima. Pa je upravo utoliko vlasnicima vrijedniji: otprilike utoliko su i kolumnisti danas cjenjeniji. Ali oni su ipak dobronamjerni amateri, paradoksalni stručnjaci opće prakse koji razmišljaju u ritmu tjednih izdanja: političke se analitičare zove u pomoć onda kada stvari postanu ozbiljne, u izvanrednim situacijama poput, evo, aktualne. Problem je, doduše, u tome što su čak i izvanredne situacije manje-više sistemski zadane: uglavnom su to ovi ili oni izbori, nešto rjeđe referendumi, skoro nikad prosvjedi… Bit će da se zato i autsorsana stručna mišljenja neovisnih političkih analitičara elegantno uklapaju u lako predvidljiv raspored ključnih događanja.
Scenske zadatosti
Pogledajmo, uostalom, u čemu se sastoji najveći dio njihove ekspertize u postizbornim danima: aritmetika saborskih mjesta, tablica oduzimanja i zbrajanja, nešto viši stupanj upućenosti u interpersonalnu dinamiku istaknutih aktera, rubna nijansa kontekstualizacije, oprezna predviđanja… Propitivanje samog okvira zbivanja ne dolazi u obzir: permanentni skandal nezastupljenosti nešto više od trećine birača – ili više od polovice njih, kao na referendumu za pristupanje EU – biva apsolviran u noći glasanja i kasnije ostaje zaboravljen. Nadstranački konsenzusi oko presudnih političko-ekonomskih pitanja prihvaćeni su kao samorazumljivi. Klasna je optika, jasno, uvijek izvan fokusa.
Pažnja se usmjerava logikom neposrednih povoda. Što možemo, što da se radi: treba uhvatiti ritam soundbitea, treba se držati zadanih tema, treba pogoditi dobar naslov. Ondje gdje komentatorska stručnost susreće zahtjeve medija, a Žarko Puhovski Davora Gjenera, nailazimo stoga na konačan paradoks političkog analitičara. I baš mu trenutni postizborni igrokaz, to produljeno izvanredno stanje koje se brzo vraća u gabarite novinarske normalnosti, nudi rijetko primjeren mizanscen: angažiran u ulozi ekscentrične figure medijskoga polja, istodobno insajder i autsajder, on stupa na pozornicu kada radnja doseže vrhunac i vladaju povišene tenzije, ali samo kako bi pomogao da izvedba ne prekorači propisane scenske dimenzije.