Za dva milijuna stanovnika Hrvatske koji žive u ruralnim krajevima udaljenost od gradskih centara često znači i nedostupnost osnovnih javnih usluga, što dovodi do socijalne nesigurnosti, a uzrokuje i visoke ekonomske troškove. Siromaštvo, nedostatna komunalna i društvena infrastruktura znatno narušavaju kvalitetu života na hrvatskom selu, no ujedno takav život čine skupljim od života u gradu.
Na konferenciji koju su organizirale četiri pravobraniteljice (pučka, za ravnopravnost spolova, za djecu i za osobe s invaliditetom) kao primjer ruralne izolacije navedeno je selo Drenovac Osredački u kojem ne postoji priključak na mrežu električne energije, dnevna opskrba namirnica stanovnicima stiže iz Bosne i Hercegovine, dok liječniku moraju ići u Knin, a u poštu u Gračac, navela je pučka pravobraniteljica Lora Vidović, a prenosi HINA.
Stanovnicima ruralnih područja probleme stvaraju i zapuštene i neodržavane ceste što otežava prohodnost javnim službama do sela. Tako se primjerice kola hitne pomoći često ne mogu probiti do pojedinih sela.
Ranjive skupine u ruralnim područjima
Višestruka diskriminacija koja i inače pogađa žene, zbog nedostatka javnih usluga poput policije, liječnika, besplatne pravne pomoći, one na selu čini posebno osjetljivom skupinom, kako s obzirom na njihov položaj u obitelji, tako i u široj društvenoj zajednici. Slabija obrazovnost, lošija prometna infrastruktura, nepostojanje dječjih vrtića te otežano zapošljavanje žene u ruralnim krajevima dodatno izlaže socioekonomskoj ugrozi. Ujedno,”izloženost žena nasilju čini njihovu izolaciju rizičnijom i opasnijom od one u kojoj se nalaze žene u gradskim područjima”, kazala je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Manjak javnih usluga znatno otežava uključivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u zajednicu. Pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak “zabrinjava izostanak svijesti da se kod nabave prijevoznih sredstava biraju ona koja su pristupačna svim građanima, neovisno o stupnju njihove pokretljivosti.” Zaključila je kazavši kako usprkos određenim pozitivnim pomacima, sve mjere koje se poduzimaju i dalje nisu dovoljne niti na lokalnoj, niti na nacionalnoj razini.
Loša obuhvaćenost sela službama poput jaslica, vrtića, kvalitetnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, zdravstvenih i socijalnih usluga, sadržaja i aktivnosti organiziranog slobodnog vremena, od dječjih knjižnica i kazališta do sportskih i umjetničkih aktivnosti za djecu, čini izrazito teškim odgajanje djece u ruralnim krajevima, a posebno teško pogađa djecu koja žive u siromaštvu, romsku djecu, djecu s teškoćama u razvoju i druge ranjive skupine, kazala je pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.
Zaključimo s upozorenjem na planove o regionalizaciji koji se opravdavaju administrativnim uštedama, a čije bi posljedice mogle dodatno pogoršati život u najudaljenijim ruralnim krajevima. Općine koje imaju slabiju ekonomsku aktivnost i čije stanovništvo ima niža primanja, u novoj bi regionalnoj podjeli mogli proći još i gore, jer ne bi mogle pokriti ni osnovne troškove nužnih javnih usluga. Regionalizacija bi spajanjem siromašnih općina u gigantske otežala najsiromašnijim krajevima pristup javnim i nužnim uslugama, dok bi sadašnje uređenje, vrtića, osnovne škole ili zdravstvene zaštite, na što manjoj geografskoj udaljenosti za svakog stanovnika bila neodrživa u slučaju “administrativnog” spajanja i ukidanja općina.