Jučerašnji neuspjeh u konstituiranju hrvatskog Sabora zaoštrio je ionako snažan osjećaj neizvjesnosti vezan uz formiranje buduće vlade u Hrvatskoj. Naime, izbor predsjednika parlamenta, za koji je potrebna obična većina glasova prisutnih zastupnika, jučer je propao nakon što je jedini kandidat, Robert Podolnjak iz redova Mosta nezavisnih lista koji je predložen od strane samo jedne od veliki koalicija (SDP-ove), odbio kandidaturu jer ga nije bila spremna podržati i druga (HDZ-ova). Zbunjujuća situacija usmjerila je političke aktere prema polemici oko ustavnih i poslovničkih pitanja, a elegantno rješenje nije uspio ponuditi ni Vladimir Šeks, aktualni savjetnik predsjednice Republike i jedan od autora Ustava.
Nemogućnost da se izabere funkcija predsjednika parlamenta potvrdila je još jednom ono što je bilo poznato i ranije, tj. kako ne postoji parlamentarna većina, ali i ostavila dojam kako je formiranje te većine nedostižnije nego što se činilo neposredno nakon krajnje neizvjesnih izbora. U međuvremenu je iznenađenje izbora Most, zbog čijeg je neočekivanog uspjeha došlo do neizvjesnosti, vodio pregovore s obje koalicije u kojima su inzistirali da obje strane bezrezervno prihvate sve njihove ideje i inicijative koje su generički nazivali “reformama”. Proces je kulminirao pripremanjem pismenog ispita u kojem su dvije koalicije trebale u kratkom vremenskom roku trebale prihvatiti i pismeno obrazložiti svoje pristajanje uz Mostove zahtjeve.
S obzirom da je uglavnom riječ o vrlo načelnim tezama koje većinom dolaze iz neoliberalnog kanona (poput “smanjenja opterećenja za poduzetnike” ili “racionalizacije državne potrošnje”) ne čudi što su svi akteri spremno prihvatili ove zahtjeve. Bizaran i očito namjerno ponižavajući proces kojem je Most podvrgnuo pretendente na vlast u procesu pregovora sada se naizgled približava kraju. Naime, nakon pregovora oko “reformi”, sada je došlo vrijeme da se dogovore “funkcije”, pri čemu Most, na razočarenje obje strane u pregovorima, inzistira na vladi koju bi sastavile sve tri liste koje su dobile relevantan broj zastupnika na posljednjim izborima.
Bankrot parlamentarizma
Inzistiranje na “zajedničkoj reformskoj vladi”, za koju se velike koalicije još nadaju da se može izbjeći, ima više motiva. Jedan je svakako praktičan. Most je naime dobar dio glasova dobio na obećanju da neće ulaziti u koaliciju ni s jednom od dvije dominantne političke snage u zemlji, a to je obećanje lider Mosta Božo Petrov u posebnoj predizbornoj ceremoniji i ovjerio kod javnog bilježnika. U postizbornom periodu Most je u proceduralno sumnjivim postupcima izbacio “pragmatičnije” novoizabrane zastupnike iz svojih redova, a postoji opravdana bojazan da bi odabir jedne od koalicija doveo do daljnjeg osipanja inače vrlo raznolikog skupa ljudi izabranih na njihovoj listi.
Van tih realpolitičkih kalkulacija, međutim, postoje i drugi motivi koji su prošli gotovo sasvim ispod medijskog radara, iako su ih u svojim mesijanskim poslanicama jasno artikulirali Petrov i novi glasnogovornik i ideolog Mosta (te dosadašnji predsjednik ultraklerikalne udruge Narenta) Nikola Grmoja, a koje su, u nedostatku ikakve definirane političke platforme, postale službena linija ove grupacije. U njima se naime kao jedna od prednosti zajedničke vlade koja bi trebala provoditi “reforme” spominje i to što – neće biti opozicije. Korporativističke fantazije o politici “zajedništva” koja ne bi ovisila “partikularnim interesima” ironičan su odgovor entuzijastičnim pohvalama Mosta neposredno nakon izbora zato što je “razbio politički duopol”. Duopol je naime razbijen samo kako bi se ukinuli skromni demokratski dosezi parlamentarizma.
Prema Podolnjaku, cilj je “natjerati dvije stranke da rade na zajedničkom dobru”. A to bi dobro, razumije se, definirala list koja je osvojila 13% glasova (i kasnije istjerala disidente koji su još donijeli velik dio tih glasova), a čijim ambicijama ne bi bilo institucionalnog protivljenja. Brzi pristanak na “reforme” koje su najvećim dijelom ionako bile dio konsenzusa vladajućih elita (i koje su propisane u institucijama koje određuju ekonomske politike na samo u Hrvatskoj) ogolio je činjenicu da je domaći parlamentarizam ionako lišen diskusija o suštinskim političkim pitanjima. Problem je samo u tome što kvazimesijanske moralističke pretenzije ka njegovom ukidanju ne izgledaju kao osobito atraktivna alternativa.