Okružni privredni sud u Bijeljini pokrenuo je postupak za utvrđivanje stečaja nad bijeljinskom Tvornicom šećera u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine, objavljeno je na banjalučkoj burzi. Imenovani privremeni stečajni upravitelj (Lazo Đurđević, diplomirani ekonomist iz Šamca) ima 30 dana (odnosno do 10. decembra) za ispitivanje uvjeta otvaranja stečaja zbog ukupnog duga tvornice od 10 milijuna eura. Najveći vjerovnici tvornice, uz poreznu upravu, radnici su koji već 5 godina nisu primili plaće niti su im isplaćeni doprinosi. Njima ne odgovara stečaj s likvidacijom, već se zalažu za preustroj pri čemu inzistiraju da se imovina Šećerane ne prodaje u dijelovima, nego u cijelosti kupcu koji želi nastaviti proizvodnju. Alternativa ovom prijedlogu je da se u slučaju likvidacije tvornice radnici tretiraju ravnopravno s ostalim vjerovnicima.
Bijeljinska šećerana jedina je tvornica za obradu šećera u Bosni i Hercegovini, a njezina je nedavna povijest još jedna tipična tranzicijska priča. Tvornica je privatizirana prije pet godina, a prije toga uopće nije radila prethodnih 18 godina, piše Al Jazeera. Zoran Ćopić, bivši vlasnik banjalučke firme Agrocoop eksport import koja je kupila bijeljinsku šećeranu, pravomoćno je osuđen radi pranja novaca. Njegova imovina je konfiscirana, pa je tako i Šećerana prošle godine završila u vlasništvu Vlade bh. Entiteta Republike Srpske. U sudskom procesu koji je rezultirao pravomoćnom presudom, razjašnjena je shema pranja novca putem različitih firmi istog vlasnika. Naime, “prljav” novac zarađen na trgovini drogama, bh. “narko-bosa” Darka Šarića, stizao je na račune banjalučkog Agrocoopa, odakle je posredstvom off shore računa u vlasništvu braće Darka i Duška Šarića prebacivan na račune drugih firmi u Srbiji nakon čega bi se miješao sa čistim novcem i vraćao u privredne tokove u Republici Srpskoj, objasnio je u sudskom procesu specijalni tužilac Slobodan Ćelić, piše Capital.ba.
Stečaj s preustrojem ili likvidacija
Tako oprana sredstva ulagana su, pokazano je, i u Šećeranu. Gotovo je nevjerojatan podatak da banjalučki Agrocoop tuži Šećeranu za povrat izgubljenih ulaganja u iznosu od 8 milijuna konvertibilnih maraka. Agrocoop naime, traži povrat sredstava uloženih u sanaciju i revitalizaciju bijeljinske šećerane iz 2010. i 2011. godine. Iz šećerane osporavaju tužbu jer su ulaganja u tvornicu uopće bila preduvjet privatizacije, te su ona izvršena na temelju pisma namjere i plana reorganizacije stečajnog dužnika. Dakle, sanacija Šećerane bila je obaveza Agrocoopa kao ključnog strateškog partnera.
Dva desetljeća zapostavljanja ovih resursa odradila su svoje. Od nekad zaposlenih 400 radnika, danas ih je ostalo 57. Oni smatraju da je stečaj samo kupovanje vremena te da vladu zapravo interesira samo rasprodaja imovine, dok službeni organi vlasti tvrde kako traže novog kupca. Stečaj smatraju tek načinom da se riješe svih prethodnih dugova tvornice nakon čega bi tvornica mogla početi s radom ispočetka, bez dugovanja. No, ova se fabrika nalazi u dubokim problemima. Osim spomenute tužbe bivšeg vlasnika, nad imovinom tvornice leži i hipoteka koju je podigla tamošnja porezna uprava, a već je počelo i iznošenje strojeva iz tvornice protiv volje radnika i upravljača firme, radi namirenja ostalih vjerovnika. Tako su iznesena dva stroja u tržišnoj vrijednosti od 70.000-80.000 konvertibilnih maraka, koja su u ovom slučaju procijenjena na 12.000 km, ali je namirenje duga koji je njima naplaćen iznosilo tek 4.500 km. Također je već počelo i vađenje dokumentacije iz zemljišnih knjiga kako bi se procijenilo točno imovinsko stanje firme i osiguralo namirenje vjerovnika. Poduzeti koraci opravdavaju strah radnika da vlada entiteta Republike Srpske ne očekuje da će pronaći novog kupca već je moguće da će se dugovi podmiriti likvidacijom imovine.
Potencijal šećerne industrije u BiH
Čak i da se realizira stečaj s preustrojem, problemi koji posljednjih godina pogađaju šećernu industriju odrazit će se i na bijeljinsku fabriku. U posljednjih pet godina u BiH nije zasađen nijedan hektar šećerne repe. Kako navodi Al Jazeera, na poljima oko Bijeljine gdje je nekad bila zasijan slatki korijen šećerne repe, danas se sade kukuruz ili pšenica jer kupaca za repu nije bilo, usprkos tome što repa daje bolje prinose i mogla se prodati po većoj cijeni od kukuruza i pšenice. Tako se po jednom zasijanom hektaru šećerne repe mogao sakupiti prinos od 60 tona, za otkupnu cijenu od 7 feninga po kilogramu, što je značilo zaradu od 4000 km. Nasuprot tome, na pšenici se po zasijanom hektaru uz cijenu od 5 tona može zaraditi tek 1500 km, piše Faktor.
Šteta nepostojanja tvornice za obradu šećera u Bosni i Hercegovini broji se u stotinama milijuna maraka. Kada bi se šećerna repa proizvodila u BiH, na izvozu šećera ova zemlja mogla bi godišnje zaraditi bar još stotinjak milijuna maraka, smatra dr. Sabahudin Bajramović, profesor na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu. No, i globalne klimatske promjene koje se na našim prostorima održavaju u obliku suša i poplava, uzele su danak, tako su usprkos zadovoljavajućim prinosima i oporavku ove industrije u susjednoj Hrvatskoj, slavonski seljaci razočarani zbog nižeg postotka sladi prinosa.