U jeku općeg “reformističkog” konsenzusa u hrvatskom političkom životu gotovo je medijski nezamijećen prošao događaj koji bi trebao predstavljati jedan od ključnih ishoda toliko priželjkivanih reformi: nedavno je osnovan prvi privatni sud u Hrvatskoj. Izostanak snažnijih reakcija prije svega upućuje na političku snagu navedenog konsenzusa o sputavanom i ometanom razvoju kapitalizma na ovim prostorima.
Kako povijest opetovano dokazuje, praksa je uvijek dva koraka ispred teorije. U slučaju samoprozvanih lučonoša libertarijanske misli u Hrvata, taj je nesrazmjer kudikamo veći. Dok liberterski protagonisti muku muče s abecedom najelementarnijih koncepata na kojima bi trebali oštriti svoje ekspertizne kandže (pa samozvani apologet Luka Popov u tragikomičnoj tiradi ne uspijeva ubosti ni približnu definiciju kapitala), revni trudbenici na tvrdom terenu šire slobode. Zadnji u nizu takvih slobodarskih poduhvata osnivanje je prvog privatnog suda u Hrvatskoj, preciznije rečeno Parničnog arbitražnog suda (PAS). Inicijativa (moglo bi se reći: s pravom) nije naišla ni na kakve posebne reakcije budući da je takav potez praktički moguć još od 2001., kad je donesen Zakon o arbitraži koji izrijekom dozvoljava osnivanje takvih tijela. Prema čl. 2, st. 3. tog Zakona: “‘arbitražni sud’ (izabrani sud) je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka”.
Sukladno nadstranačkom konsenzusu o nužnosti rasterećenja državnih tijela kao i neminovnosti racionalizacije u njihovom poslovanju, zapravo začuđuje izostanak lauda ovakvom pothvatu. Sam osnivač suda, Ivica Franić, misiju svoje institucije označava sljedećim riječima: “Prvenstvena nam je namjera ponuditi uslugu efikasnijeg i u konačnici jeftinijeg suđenja od državnog sustava”. Na mrežnoj, pak, stranici određenje je nešto konkretnije: “PAS je predviđen za postupanje u predmetima stranaka koje zbog višeg stupnja vlastite dobre organiziranosti nisu u potrebi koristiti konformizam dopušten procesnim pravilima državnih sudova nego te stranke traže objektivan i nepristran ali i racionalan te brz sud koji će riješiti prijepor.” Brzina, racionalnost i neopterećenost procesnim pravilim državnih ustanova odaju nepogrešivi ton poduzetničkog katekizma.
Dok se hrvatski liberalni i liberterski pregaoci natječu u lovljenju socijalističkih sablasti zbog kojih još uvijek, navodno, ne živimo u kapitalističkom društvu, osnivanje PAS-a ukazuje na dubinsku logiku neoliberalne transformacije države za čije razumijevanje ipak treba posegnuti za sistemskom vizurom.
Pojedinac protiv države
Libertarijanizam nije homogena doktrina i kao termin pokriva mnoge, često i međusobno kontradiktorne političke koncepte. No temeljno ishodište koje dijeli mnoštvo frakcija svakako je minimaliziranje državne uloge u organizaciji društva, odnosno razumijevanje države kao noćobdije (tzv. night-watchman state) gdje su jedine legitimne državne institucije vojska, policija i sudstvo. Korak dalje u anti-etatizmu otišli su tzv. anarhokapitalisti, osporavajući državi ikakav legitimitet, uključujući i u područjima triju navedenih djelatnosti. Prema njima čak i taj minimalni moment državne prisutnosti narušava dispoziciju pojedinca da sam racionalno odlučuje o vlastitim odabirima. Dosljedno tome, čak i funkcije zaštite tjelesnog integriteta, zaštite prava vlasništva ili pravne sigurnosti bolje je prepustiti tržištu jer će pojedinac-poduzetnik koji nudi takve usluge, motiviran da postigne što veći profit, pružati bolju uslugu nego što to mogu inertne državne institucije. Dok je fenomen privatnih vojski ili zatvorsko-industrijskog kompleksa zadobio primjerenu pažnju, među ostalim i zato jer su katastrofalne posljedice razvidne u svim segmentima socijalne reprodukcije, autsorsanje sudske vlasti elegantno se provlači mimo etičkih alarma civilnog društva.
Kako je, među ostalima, pokazao David Harvey1 , da bi neki politički projekt dobio punu legitimaciju, najučinkovitije je njegove ključne momente naturalizirati, prevesti ih u intuitivne kategorije kojima se nitko “razuman” ne može protiviti. Neoliberalizam je tako individualne slobode, slobodu raspolaganja vlastitim tijelom i vlasništvom pretvorio u predpolitičke kategorije, odnosno počela oko kojih se nikakva racionalna rasprava ne može ni pokrenuti. Paralelno s depolitizacijom individualnih dispozicija, radikalna novina koju neoliberalni obrat donosi je i uvođenje ekonomističke racionalnosti – konkretno cost-benefit analize i teorije racionalnog izbora– u politički diskurs. Prema tim koncepcijama svako djelovanje u javnoj domeni procjenjivo je iz perspektive utroška sredstava, a ishodišna instanca svakog djelovanja je racionalni pojedinac koji u svakoj situaciji odmjerava dobitke i troškove svog angažmana.
Sve je podložno pregovorima
Dok se u prethodnom periodu javno dobro artikuliralo na razmeđi političkih promišljanja i strateških odluka određenog političkog programa, od 1970-ih nadalje raste tendencija depolitizacije tih segmenata javne sfere. Na razini materijalizacije takve politike radi se o komodifikaciji, odnosno pretvaranju javnih dobara i servisa u robu i prepuštanju tobože nivelirajućoj snazi tržišta, koje će uspostaviti najprecizniji mogući balans između ponude i potražnje bilo kakvih dobara. U takvoj vizuri, zainteresirane stranke, posvećene maksimaliziranju svojeg profita, mogu bolje od bilo kakve centralne vlasti isposlovati model razmjene dobara i usluga, neovisno radi li se pritom o razmjeni jabuka, medicinskih usluga, ili pravosudne ekspertize.
Imajući to na umu, programatski okvir koji prezentira PAS zadobiva nešto jasnije konture. Na temelju odredbe iz čl. 3. st. 1. Zakona o arbitraži “Stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati” i preciznijeg određenja iz čl. 6. st.1. “Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvan-ugovornog”, očito je da je reguliranje pravnog odnosa prepušteno sporazumu stranaka. Iz toga slijedi da je domena regulacije u pravnim odnosima – tradicionalno djelokrug sudske vlasti – značajnim dijelom prepuštena privatnoj inicijativi; štoviše, donošenjem ovog zakona država kao zakonodavac faktički dragovoljno odustaje od svoje nadležnosti u situacijama kad se ostvare propisani uvjeti za individualnu inicijativu.
Korak naprijed u realizaciji tih potencijala daje i sam PAS, uvođenjem opcije arbitražne klauzule kojom “je strankama omogućeno da same urede Procesna pravila u smislu načina postupanja Suda, dostave, eventualnog sastava arbitražnog vijeća, mogućnosti priziva i u kojim sporovima, ročištima i njihovu broju, rokovima itd., no niti jedna odredba ne smije biti takvog karaktera da bi bila ugrožena jednakost stranaka pred Sudom”. Dakle, osim finalne ograde s gotovo metafizičkim prizvukom o (apstraktnoj) jednakosti pred sudom, sve druge dispozicije u principu su pregovorive između racionalnih pojedinaca koji nastupaju u dobroj vjeri.
Cinično gledajući, ako je mantra o efikasnijoj i jeftinijoj državi stvar općeg konsenzusa svih pretendenata na vlast u Republici Hrvatskoj (pa, kako vidimo, i krucijalni taktički zalog aktualnih pregrupiranja na političkoj sceni), inicijativu gospodina Franića možemo promatrati samo kao proročki dalekovidnu. Dok teorijske nevježe naklapaju o reliktima socijalističkih ideja i praksi, budućnosti okrenut pregaoc nadmašuje i vruće snove anarhokapitalista, uvodeći po slovu zakona institut koji obesmišljuje same osnove države kao javnog servisa.
- Kratka povijest neoliberalizma, Zagreb, VBZ, 2014. [↩]