Nakon nedjeljnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj niti jedna od suprotstavljenih velikih koalicija, predvođenih Socijaldemokratskom partijom i Hrvatskom demokratskom zajednicom, nije ostvarila dovoljan broj mandata za formiranje vlade. Kao neizbježni koalicijski partner pojavila se najnovija “treća opcija”, Most nezavisnih lista, no njegovi bi planovi po svemu sudeći mogli daleko prelaziti prvotne zahtjeve za “manje klijentelizma” na kojima je ta stranka vodila svoju kampanju.
“Divan jesenji dan” koji je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović u nedjelju ujutro najavila prošao je u revijalnom tonu. Nakon Grabar Kitarović, najveći medijski odjek na biralištima je imao nastup premijera Zorana Milanovića: “Ovo su najvažniji izbori u zadnje četiri godine, sve ovo ranije je bilo samo igra. Ovo je pravi posao”, ustvrdio je on. Predodžba da se radi o najrelevantnijim izborima u novijoj povijesti Hrvatske često se mogla susresti u medijskom eteru. Dovoljno je bilo uključiti zagrebačku Antenu, glazbeno-zabavnjačku radijsku stanicu, u izborno nedjeljno poslijepodne: između najava “novog izbjegličkog vala” koji bi uskoro mogao “pogoditi” Hrvatsku, i reklama za najnovijeg Jamesa Bonda, redali su se pozivi slušateljstvu da ne zanemari svoju građansku dužnost, podsjećanja na značaj ovih izbora, te ohrabrujuće poruke o velikoj izlaznosti. Jedan od voditelja u jednom je trenutku otkrio da i sam vidi kako se bez sumnje nešto mijenja, budući da ovih dana nije susreo nikoga tko je rekao “ma šta ću glasati” i “ne može moj glas tu ništa”, kako to inače biva.
Doista, izlaznost na izbore za Sabor (preko 60%) bila je znatno veća nego prije četiri godine (s tim da broj namjerno nevažećih listića, npr. s crtežima, psovkama ili zaumnom poezijom, nije nezanemariv). Međutim, najveća vijest u postizbornom tjednu jest ta da izbori zapravo i nisu gotovi. Domoljubna koalicija, predvođena HDZ-om, te koalicija Hrvatska raste, s SDP-om na čelu, postigle su vrlo izjednačene rezultate. Svaka je osvojila po pet izbornih jedinica, dok je dijasporska jedanaesta jedinica pripala HDZ-u i partnerima. Međutim, kad se osvojenome pribroje dodatni mandati – npr. oni Istarskog demokratskog sabora, koji se svrstao uz SDP – i jedna i druga strana završavaju s 59 zastupničkih mjesta u Saboru, što znači da nijedna ne može sastaviti vladu. Za taj idući korak ključna je uloga trećeg aktera: Mosta nezavisnih lista, političke inicijative osnovane prije tri godine u Metkoviću, čije je najpoznatije lice tamošnji gradonačelnik Božo Petrov.
Most je lokalna organizacija, koja je međutim doživjela brz i neočekivan uspon i na široj razini – sve dotle da su, čini se, postali najnovija “treća stranka” na stranačkoj sceni Hrvatske. Drugim riječima, Most se pridružuje nizu stranaka, koalicija i inicijativa koje su u proteklih petnaestak godina pretendirale na status treće opcije u odnosu na “lijevi” SDP i “desni” HDZ: od HSLS-a u sad već davnoj, preko ORaH-a Mirele Holy u nedavnoj prošlosti, sve do posve recentnog uspona Živoga zida i njihovog kandidata na predsjedničkim izborim 2014. godine Ivana Vilibora Sinčića. “Treće opcije” napravile bi dosta buke, uzdigle se u visine stranačkog establišmenta, ali bez istinskih programskih zaokreta, s imidžom “novog” i “svježeg” umjesto političke alternative, relativno brzo bi potonule u opskurnost. Brojni komentari glasač/ic/a Mosta na njihovoj Facebook stranici potvrđuju da su i oni na ovim izborima većinu glasova dobili po “dosta mi je HDZ-a i SDP-a” logici, a ne po ma kakvoj političkoj liniji (premda ovu činjenicu voditelji stranice demantiraju službenim statusom).
“Neideološke reforme”
Međutim, nakon ovogodišnjeg remija između dviju najvećih stranka, naklonost “trećih” doista će biti ključna za formiranje vlasti. Naime, sve stranke i koalicije izvan trojca HDZ-SDP-Most ostvarile su doista minorne rezultate. S druge strane, predizborno obećanje iz redova Mosta jest da apriorno neće koalirati niti s jednom od dvije najveće stranke, ali da će dati podršku onoj koja će usvojiti njihov paket reformi. U svjetlu ovih činjenica, pitanje eventualnih političkih, ideoloških, svjetonazorskih specifikuma programa najnovije “treće opcije” ipak zaslužuje pažnju.
Upada u oči da je u socijalnom i svjetonazorskom smislu Most krajnje heterogena skupina: nećemo pronaći službene stavove stranke o, primjerice, pravima neheteroseksualnih osoba, reproduktivnim pravima (pitanje pobačaja, prava trudnica i rodilja) ili imigraciji (jedno istraživanje o “izbjegličkom problemu” sugerira da u tom smislu pokušavaju držati privid “umjerenjaštva”). O svim ovim temama možemo naći tek izjave i izjašnjavanja pojedinih pripadnica i pripadnika Mosta, međusobno često kontradiktorna – u rasponu od eksplicitno konzervativnih do libertarijanskih, rjeđe lijevo-liberalnih. Čini se da izbjegavanje “svjetonazorskog” svrstavanja i inače sve češće karakterizira pretendente na status “trećega”. Živi zid se, primjerice, svrstava kao “neutralan” po pitanjima kao što su istospolni brak – notorna je Sinčićeva izjava da rasprava o takvim temama “doprinosi podjelama” u društvu. A protiv “podjela”, za homogeno i složno nacionalno društvo, zalaže se, dakako – desnica.
Iz Mosta pak uporno ponavljaju: “nama su najvažnije reforme”. Ali, o kakvim bi točno reformama bilo riječi, s kojim ciljem, posljedicama i implikacijama, nije uvijek lako doznati. U ovom sažetku možemo pročitati da se radi o paketu mjera kojima bi se reformirale javna uprava i lokalna samouprava, pravosuđe, ali i porezni i monetarni sustav, s ciljem “uređenja države po sposobnosti, a ne po klijentelizmu”. Ako nam se ovo čini kao još jedan poziv za više kapitalizma, pogled u statut i u svježe predstavljeni program stranke potvrdit će da smo, nažalost, na dobrome tragu. Istina, zaziva se “socijalna zajednica utemeljena na pravednosti i solidarnosti građana”, ali ništa nas ne navodi na ohrabrujuću pomisao da se Most možda zalaže za jače i dostupnije javno zdravstvo, za besplatno ili barem dostupnije obrazovanje, ili za interese rada u sukobu s kapitalom. Naprotiv, spominje se “jednostavnija, efikasnija i fleksibilnija radna regulativa”, dok se “reforma poreznog sustava” prvenstveno odnosi na intervencije “u interesu poduzetništva”.
Sve nijanse desnice
Most se na lokalnoj razini (Metkovića, potom i Omiša) doista uspješno razračun(av)ao s nepotizmom i šerifovanjem lokalnih moćnika, na čemu im valja odati priznanje. Međutim, čini se da alternativa s kojom istupaju na državnoj razini podrazumijeva bazične neoliberalne zahvate u ekonomiju i društvo, te načelno svrstavanje na stranu kapitala. Uz to, niz konzervativnih stavki poput zauzimanja za “jedinstveni identitet hrvatskoga naroda” ma gdje živio, ili za “nacionalne povijesne, tradicionalne i suvremene vrijednosti hrvatskog društva protkane kroz kulturu, vjeru, obrazovanje, znanost, gospodarstvo i druga područja javnoga djelovanja” – dodatno učvršćuje pozicije Mosta na desnici. Ukratko, ova “treća opcija”, za razliku od različitih pokušaja “alternativa” u krizom pogođenoj Europi, ni deklarativno ne nastupa protiv vladajućeg poretka, društvenih odnosa ili sustava vrijednosti.
Pozadina na kojoj će se odvijati igre i transakcije na liniji SDP-Most-HDZ proteže se, dakle, tek na nekoliko nijansi desnog političkog spektra. U trenucima zaključenja ovog osvrta, svježa vijest je da je ultradesni HDSSB osuđivanog ratnog zločinca Branimira Glavaša spreman pružiti tehničku podršku Milanovićevim “socijaldemokratima” u formiranju nove vlade. Pritom je i sam Glavaš, čija je notorna predizborna gesta postrojavanje crnokošuljaške omladine u Osijeku, uspio dobaciti do Sabora. Dakle, u Saboru nas čeka smjesa desnog i desnijeg, kapitalističkog i ultrakapitalističkog – to je okvir unutar kojeg se nalaze i razilaze političke “opcije” u Hrvatskoj, i unutar kojeg će vlastita neslaganja već lako premostiti.
Koliko je taj okvir restriktivan, vidi se i na posve prozaičnom primjeru. Aplikacija Gdje sam 2015., lansirana u predizbornom razdoblju, dopušta korisniku/ci da, izjašnjavajući se o različitim društvenim pitanjima, kontrastira vlastite stavove sa službeno iznesenim stavovima različitih stranačkih opcija, te tako dobije preporuku za koga bi bilo “logično” da glasa. Tako se, među ostalim, od anketirane osobe traži da izrazi vlastito slaganje ili neslaganje s povećanjem naknade za rodilje “u svrhu poticanja nataliteta”. Predodžba da bi netko mogao zalagati za bolji tretman trudnica i rodilja, ali vođen/a drugačijim motivima – recimo, antikapitalističkim ili antipatrijarhalnim – posve je isključena; briga za “socijalna” pitanja unaprijed je pripisana samo konzervativnom populizmu. U praksi, idejno-političke koordinate unutar kojih smo uopće mogli “birati” i ovaj put su put bile zacrtane po starim linijama.