Albansko je visoko obrazovanje posljednjih godina na snažnom udaru reformi koje žele ukinuti funkciju sveučilišta kao javnih institucija za proizvodnju kritičkog mišljenja. Uz privatizaciju i “tržišno natjecanje” sveučilišta, reforme snažno ograničavaju i kvalitetu obrazovanja za one siromašnijeg porijekla. Do sada je ove nepovoljne promjene sprečavao samo snažan i ujedinjen otpor studenata i profesora.
Sukob oko neoliberalne reforme visokog obrazovanja u Albaniji se nastavlja. Kao i u drugim zemljama, ideološke korijene ovog procesa nalazimo u ranim osamdesetima u obrazovnoj reformi čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. U Albaniji je komercijalizacija visokog obrazovanja započela za vrijeme drugog vala neoliberalizacije, odnosno u prvim godinama novog milenija, kada su se počela pojavljivati prva privatna sveučilišta osnovana isključivo s profitnim motivom. Osim što su ta sveučilišta od početka bila privilegirana u oporezivanju i drugim uslugama države, posljednjih pet godina pokušavaju progurati i obrazovnu reformu koja bi u principu značila da će se i javna i privatna sveučilišta natjecati za sredstva iz javnih fondova.
Ovakav bi sistem financiranja visokog obrazovanja vodio komercijalizaciji koja ne bi podrazumijevala samo povećanje školarina i drugih troškova za studente, nego i transformaciju javnih sveučilišta u poduzeća koja će se morati tržišno nadmetati kako bi preživjela. Protivnici reforme tvrde da će za samo nekoliko godina sveučilišni sektor biti visoko diferenciran, pri čemu će bolje opremljena i profitabilnija sveučilišta biti rezervirana za više društvene slojeve, dok će ostali studenti biti getoizirani na javnim sveučilištima, s dugovima većima nego ikad prije i bez ikakve perspektive za pronalaženje posla koji bi odgovarao njihovim kvalifikacijama. Sve to se događa u zemlji u kojoj je službena stopa nezaposlenosti viša od 20%, a stručnjaci tvrde da bi stvarna brojka mogla biti i dvostruko veća.
Politički je zanimljivo da su – iako privatno lobiranje traje već godinama i zahvaća periode mandata dvaju posljednjih vlada – do sada otpori studenata i javnosti odgađali proces komercijalizacije. No sada se čini da ga je aktualna “socijaldemokratska” vlada odlučna privesti kraju.
Jedinstvo na sveučilištu
U nešto više od godine dana, val studentskih prosvjeda i mobilizacija prerastao je u ozbiljan masovni pokret čiji je najistaknutiji predstavnik inicijativa Për Universitetin (Za sveučilište) što ju čine studenti i profesori ujedinjeni u zajedničkoj fronti. Sve je započelo u ožujku 2014. godine prvim sastancima studenata i profesora koji su rezultirali oblikovanjem novog koncepta borbe protiv opisanog procesa – universitari (sveučilištarci) što uključuje sudjelovanje i predavača i studenata. Taj emancipatorski zaokret u osnovi podrazumijeva odbacivanje hijerarhijskog strukturiranja uz obrazloženje da sveučilište u jednakoj mjeri pripada svima onima koji ondje prebivaju i žive te čine taj slobodan prostor kritičkog mišljenja.
Ovaj konceptualni novitet dao je ime i novinama koje studenti i profesori javnih sveučilišta izdaju posljednja četiri mjeseca. Novine Universitari izlaze jednom u dva tjedna, a njihova se distribucija koristi kao sredstvo za mobilizaciju. Zbog pomanjkanja financijskih sredstava, Universitari izlazi u samo 500 primjeraka koji se distribuiraju najaktivnijim studentima koji onda funkcioniraju kao posrednici prema drugim studentima. Isti primjerak najčešće prelazi iz ruke u ruku, a u pravilu se razgrabe svi brojevi.
Prošlu su godinu obilježili prosvjedi i okupacije javnih sveučilišta, ali pokret je doživio novi zamah u posljednja tri mjeseca, kada je održano pet velikih prosvjeda, od kojih je svaki bio veći od prethodnoga, i koji su okupili tisuće studenata i profesora. Dva najborbenija fakulteta bili su Fakultet društvenih znanosti te Fakultet povijesti i filologije, oba sastavnice Sveučilišta u Tirani. Stotine studenata s ovih fakulteta se mobiliziralo pokrećući od svojih kampusa koordinirane marševe, gdje su predavanja masovno napuštana, do glavne tiranske ulice, ispred zgrade vlade.
Međunarodna dimenzija
Prosvjedi ispred zgrade vlade su novost u inače siromašnoj tradiciji političkih mobilizacija u Albaniji. Glavna je tiranska ulica za vrijeme prosvjeda bila blokirana nekoliko sati, velike količine toaletnog papira bacale su se na zidove vladine zgrade, a prosvjednici su kolektivno pjevali radikalne pjesme. Jedna velika kutija, nazvana studentski dug, nošena je tijekom prosvjeda i simbolično ostavljena ispred vlade, uz slogan koji se koristi u cijelom svijetu – “Nećemo plaćati vašu krizu”. Grupa borbenijih studenata je 4. svibnja uspjela na pola sata okupirati glavni ulaz Ministarstva obrazovanja, a ministar obrazovanja javno je proglašen nepoželjnom osobom na kampusima javnih sveučilišta. Gotovo svakom prosvjedu pridružile su se delegacije studenata s Kosova i izrazile solidarnost. Solidarnost su iskazali i studenti iz cijele regije: Makedonije (studentski plenum), Slovenije (studentska organizacija ISKRA) i Grčke (osobito studenti poznatog Atenskog politehničkog sveučilišta).
I opća politička situacija u Albaniji ide u korist mobilizaciji. Lokalni izbori održat će se 21. lipnja, a studentski je pokret dobio na zamahu nametanjem problematike visokog obrazovanja u političkim diskusijama na nacionalnom nivou. Zahvaljujući njegovom pritisku, glavna opozicijska stranka, iako ideološki snažno neoliberalna, bila se prisiljena javno suprotstaviti reformi obrazovanja zbog onoga što naziva klijentelističkim pristupom vlade. Čak je i nekoliko parlamentarnih zastupnika vladajuće Socijalističke stranke javno izrazilo zabrinutost zbog reforme, a jedan je izjavio i da će glasati suprotno službenom stranačkom stavu.
No vlada, s druge strane, nastoji izbjeći direktnu konfrontaciju i pokušava marginalizirati studentski pokret u strahu da će ih sukob sa studentima i profesorima stajati izborne pobjede. Za razliku od prošle godine, kada su se policijske snage povremeno koristile za brutalno rasturanje studentskih blokada, trenutna je strategija usmjerena prema izbjegavanju konfrontacije, pri čemu se interventna policija ne koristi čak ni kada studenti satima okupiraju glavnu tiransku ulicu, ni kada koriste druge oblike “provokacija”.
Završni napad i širenje borbe
Čini se kako zbog toga vlada pokušava prebaciti glasanje o prijedlogu zakona u parlamentu za period nakon lokalnih izbora, u vrijeme ispitnih rokova, kada će biti znatno teže organizirati studentske prosvjede. Zbog toga pokret Për Universitetin planira “završni napad” u sljedeća dva tjedna, prije početka ispitnih rokova. Planira se koordinirana okupacija većeg broja fakulteta, prvog dana barem dvaju – ranije spomenutih Fakulteta društvenih znanosti i Povijesti i filologije. Osim toga, razmatra se veliki prosvjed pred zgradom parlamenta na dan kada će Parlamentarni odbor za javno obrazovanje raspravljati o prijedlogu zakona.
Čak i u najgorem scenariju, ako vlada uspije marginalizirati prosvjede i donese zakonski prijedlog u posljednjem parlamentarnom zasjedanju u lipnju, mobilizacija i emancipacija velikih dijelova studentskog tijela daje nadu da će iduća akademska godina postati godina borbe koja se neće samo nastaviti, nego će se širiti, intenzivirati i postajati još subverzivnijom. Jedan od najpopularnijih slogana posljednjih prosvjeda bio je “Za sveučilište, za društvo”, i strateški je cilj trenutnog pokreta širiti se izvan strogih granica sveučilišta kako bi dosegao one dijelove društva koji su se do sada u tišini i očaju borili s posljedicama neoliberalnih reformi.
Kao što su to nedavno formulirali britanski studenti: “Oslobođeno sveučilište u kapitalističkom društvu je poput operne dvorane u zatvoru”. Mnogi su studenti shvatili da je konačno spašavanje javne i emancipacijske dimenzije visokog obrazovanja nemoguće bez uključivanja velikih dijelova društva, ili konkretnije, bez izgradnje zajedničke fronte sa žrtvama aktualnog neoliberalnog procesa: radnicima, nezaposlenima i marginaliziranim grupama.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski