rad
Albanija
tema

Albanska naftna industrija: iz katastrofe u katastrofu

Foto: AFP / Gent Shkullaku

Albanija spada među zemlje s najznačajnijim izvorima nafte i plina u Europi. No znatno prirodno bogatstvo u tranzicijskom periodu nije doprinijelo očekivanom ekonomskom i društvenom razvoju. Glavni uzrok tome su promašene ekonomske politike koje su sve nade polagale u neispunjena obećanja velikih zapadnih tvrtki o razvojnim investicijama i transferu tehnologija.

Industrija u državnom vlasništvu, predvodnica ekonomskog razvoja zemlje koja zapošljava više od 10.000 radnika, čiji profit nadoknađuje gubitke ostalih grana industrijske proizvodnje, sa znanstvenim institutima te domaćim i stranim znanstvenicima koji rade na unapređenju proizvodnog procesa – to je bila industrija proizvodnje i prerade nafte u Albaniji u razdoblju državnog socijalizma. Osobito se to odnosi na sedamdesete godine kada je, nakon velikih ulaganja u proizvodnju nafte uz pomoć tada prijateljske maoističke Kine, albanska naftna proizvodnja dosegnula nenadmašeni rekord od 2248 milijuna tona godišnje.

Ovo je pozitivna strana priče. Negativnija se tiče ekonomske autarkije koja je dovela do kolapsa ekonomije državnog socijalizma krajem osamdesetih godina. Nakon promjene sistema u ranim devedesetima industrija proizvodnje i prerade nafte ulazi u proces privatizacije i/ili davanja naftnih polja u koncesiju stranim kompanijama. Albanske su vlade opravdavale ovaj proces zastarjelošću tehnologije proizvodnje i prerade, što je privatna ulaganja tobože činilo nužnima.

Za početak, postsocijalističke su vlade zatvorile znanstvene institute koji su pridonosili razvoju istraživanja u naftnoj industriji. Onda su krenule s duboko korumpiranim procesom privatizacije i koncesioniranja, pri kojem su se okoristili ključni političari i lokalni šefovi. Cijepanje poduzeća u državnom vlasništvu na dvije kompanije, od kojih se jedna bavila proizvodnjom, a druga preradom nafte, ubrzalo je potpuni slom sektora. Nakon što je poduzeće za preradu nafte privatizirano, gotovo je odmah bankrotiralo, a nafta se već godinama ne prerađuje u Albaniji. Što se tiče sektora proizvodnje, iako država formalno ima vlasništvo nad zemljom i izvorima, danas su u Albaniji sva naftna polja pod koncesijama stranih tvrtki.

Nepovoljan ugovor

Posebno je mračna priča koja se odnosi na najveću naftnu kompaniju u Albaniji, kanadski Bankers Petroleumom. Njoj je u koncesiju na dvadeset i pet godina dano jedno od najvećih naftnih polja u Europi, zona Patos-Marinza, čije se naftne rezerve procjenjuju na 5,4 milijuna barela. Ono što je dogovoreno između albanske vlade i ove kompanije simptomatično je za širu shemu politike neoliberalne korumpirane države. Ekonomski, ugovor o koncesiji vrlo je nepovoljan za albansku vladu. Osim 10% za rudnu rentu, albanska država ne dobiva gotovo ništa od bogatstava iz albanskog tla.

Ugovor naime uključuje i druge fiskalne privilegije za kompaniju. Ona ne mora plaćati porez ako dokaže da njeni prihodi ne nadmašuju troškove ulaganja. Na ovaj je način Bankers Petroleum može ostvarivati prihode do 2 milijarde dolara, a da albanskoj državi ne plati nikakav porez na profit. Pojedini stručnjaci smatraju da je kompaniji lako umjetno povećati ulagačke troškove kako bi formalno objavila da na godišnjoj razini ne ostvaruje profit.

Procjenjuje se također da je kompanija do 2011. godine isplatila sva ulaganja i počela ostvarivati značajan profit. To znači da bi, da su državne agencije strože nadzirale njene knjige, kompanija trebala platiti porez na dobit od 50%, što bi za državni budžet bio porezni prihod u iznosu od 64 milijuna dolara. Iako je Socijalistička stranka, koja predvodi trenutnu vladu, u opoziciji optuživala prethodnu vladu za pogodovanje kompaniji, sada dok je na vlasti nije ni prstom maknula kako bi se stalo na kraj poreznim olakšicama za povlaštenu kompaniju.

Ekološke i zdravstvene posljedice

Koja je dakle bilanca neoliberalnog eksperimenta s naftnom industrijom u Albaniji? Zemlja proizvodi više nafte nego što joj je potrebno, no uništavanje prerađivačke industrije i privatizacija proizvodnje doveli su do situacije u kojoj se domaća nafta ne prodaje ni ne troši na domaćem tržištu, niti stanovništvo ima koristi od njezine proizvodnje i prodaje. Dapače, domaći oligarsi uvoze prerađenu naftu koja se prodaje po cijeni višoj od međunarodne.

U svakom slučaju, najmračnija je strana priče ona ekološka. Zahvaljujući nenadziranim bušenjima, cijele naseljene regije, osobito u zoni Patos-Marinza, već su godinama na rubu ekološke katastrofe. Prvog travnja dvije su naftne bušotine eksplodirale i od tada je čitavo selo Marinza, koje se nalazi u blizini, izrazito kontaminirano. Prema nedavnim izvještajima, velik je broj kuća gotovo u potpunosti uništen, a život je postao nepodnošljiv zbog zagađenja plinom.

Selo Marinza ima 3000 stanovnika čiji su životi posljednjih godina drastično pogoršani zahvaljujući bušenjima tehnologijom frackinga koje neki stručnjaci smatraju ilegalnima, a čija su posljedica između ostalog i umjetni potresi. Prema izvještaju Zavoda za javno zdravstvo, povećan je broj ljudi sa simptomima raka ili drugih bolesti poput astme. Sol na ranu dodaje činjenica da kompanija odbacuje svaku kritiku svojeg utjecaja na zdravlje stanovnika dok državne agencije tvrde kako ne posjeduju odgovarajuću opremu kojom bi testirale stvarni utjecaj na zdravlje ljudi.

Iznevjerena očekivanja

Nedavne eksplozije u zoni Patos-Marinza ipak su izazvale znatno nezadovoljstvo koje je prisililo vladu da zauzme čvršći stav. Iako je u prvim danima nakon eksplozije Ministarstvo energetike tvrdilo kako nema potrebe za preuveličavanjem ekoloških i zdravstvenih učinaka, albanski je premijer kasnije izjavio da albanska vlada jedinim krivcem za situaciju smatra Bankers Petroleum i zatražio isplatu odgovarajućih odšteta. S druge strane, sve više glasova u javnosti u pitanje dovodi čitavu koncesiju naftnog sektora.

No ovdje se javlja još jedno simptomatično pitanje. Što god albanska vlada odlučila učiniti, vezana je ugovorima koje su ona ili prethodne vlade sklopile sa stranim ulagačima. Međunarodna arbitraža neprestano se spominje kao vjerojatno rješenje, ali zbog nepoštenih ugovora između albanske države i kompanija poput Bankers Petroleuma, vjerojatnije je da bi kompanije pravno bile u prednosti. Slično se dogodilo tijekom spora između albanske vlade i elektroenergetske kompanije ČEZ nakon čega je vlada bila prisiljena popustiti zahtjevima kompanije.

Čini se kako je ne samo ekonomski, nego i ideološki ovo kraj puta za izrabljivački i nepravedni sustav. Albanske su vlade u posljednjim desetljećima opustošile prirodne resurse zemlje privatizacijama koje su poticale korupciju. No privatizacije nisu ispunile ni minimalni zahtjev – ulaganja koja bi zaposlila tisuće ljudi. Umjesto toga, nezaposlenost raste dok privatne kompanije rade na smanjenju svojih troškova bez značajnih i dugoročnih ulaganja. Podzaposlenost, pogoršanje radnih uvjeta, niske plaće, ekološke i zdravstvene katastrofe, korumpirane vlade koje ispunjavaju zahtjeve kompanija i šire neoliberalnu ideologiju nisu rezultat nesretnog slučaja, nego strukturnog problema koji samo produbljuje jaz između većine i šačice profitera.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski