Tiranski aerodrom, izgrađen pedesetih godina prošlog stoljeća, jedini je aerodrom u Albaniji koji omogućuje međunarodni prijevoz putnika. No, manje očekivano, monopol tog aerodroma na međunarodni promet nije posljedica ograničenih potreba tržišta, niti je posljedica slabih infrastrukturnih kapaciteta u zemlji. Promet se posljednjih dvadesetak godina neprestano povećava, prije svega za potrebe radnog iseljavanja iz zemlje i odlaska na privremeni rad. Tranzicijska emigracija iz Albanije procjenjuje se na gotovo milijun ljudi. Uz to, Albanija je do 2005. godine izgradila još tri aerodroma, jedan na sjeveru i dva na jugu zemlje.
No ti aerodromi su ipak ostali ograničeni na čarter letove i skromni teretni promet. Razlog za to je ugovor koji je krajem 2004. godine albanska vlada potpisala s koncesionarom tiranskog aerodroma, njemačkim građevinskim poduzećem Hochtief. Dvadesetogodišnju koncesiju tada su sufinancirale njemačka državna razvojna agencija DEG i Albansko-američki poslovni fond, agencija koju je osnovala američka vlada “Zakonom o potpori demokraciji u Istočnoj Europi” donijetom 1989. godine. Prema tom ugovoru, osim cjelokupnog aerodromskog prihoda, njemački Hochtief dobio je i jamstva albanske vlade kako će tiranski aerodrom u koncesiji ostati jedini aerodrom s dozvolom na međunarodni putnički promet.
Pregovori ne obećavaju
Dakle, uspostava stranog privatnog monopola financirana je uz izgovor o poticanju tržišne privrede u Albaniji. Sasvim očekivano, taj je monopol doveo do uspostave cijena za aerodromske usluge koje su nekoliko puta veće od onih na sličnim aerodromima u regiji. Pitanje tog elementa ugovora ponovno je aktualizirano prilikom proslave desetogodišnje “uspješne” koncesije početkom tjedna. Ministar prometa Edmond Haxhinasto i direktor aerodroma Holger Linkweiler objavili su kako su vlada i koncesionar, kojeg je u međuvremenu kupio kanadski mirovinski fond, započeli pregovore o mogućnosti otvaranja nekog od već izgrađenih aerodroma.
No na izravno postavljeno pitanje o mogućnosti dogovora o otvaranju još kojeg aerodroma Linkweiler je izrazio “spremnost za razgovore” no diskretno upozorio i kako je koncesionar (u međuvremenu preimenovan u AviAlliance) sljedećih deset godina koliko traje koncesija isključivi monopolist na međunarodni prijevoz, najavljujući kako od uspostavljenih privilegija ne namjerava odustati.