Nedjeljni prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj nije donio velika iznenađenja u pogledu glavnih favorita za prolaz u drugi krug. No solidan rezultat potpunog političkog marginalca i slaba izlaznost ukazali su na rastuće nezadovoljstvo sličnom bezidejnošću glavnih kandidata koja je jasno došla do izražaja tijekom kampanje.
Možda bismo glavnim dobitkom prvog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj (drugi će se održati 11. siječnja 2015.), mogli nazvati činjenicu da je donekle nagrižen dugogodišnji politički duopol ‒ SDP/HDZ, odnosno u ovom slučaju Ivo Josipović/Kolinda Grabar Kitarović. Nagrizao ga je Ivan Sinčić, kandidat udruge Živi zid koji je u prvom izbornom krugu uzeo nešto više od 16 posto glasova i na četvrto mjesto bacio bivšeg hadezeovca Milana Kujundžića koji je očito računao na podršku stare desnice, one iz devedesetih, a njima je prije svega bilo do opanjkavanja i difamiranja tzv. udbaša, Jugoslavena i drugih. Ostali rezultati nisu previše odudarali od dinamike prethodnih izbora. Glavni takmaci Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović su, samo da spomenemo, ušli u drugi krug izbora sa zanemarivom razlikom od svega jedan i pol posto u korist Josipovića. Njih dvoje o gotovo svim pitanjima misle manje-više isto.
Tako još uvijek aktualni predsjednik Josipović kaže o NATO paktu sljedeće: “Demokracija, građanska i ljudska prava i slobode te vladavina prava trajne su vrijednosti zbog kojih Savez postoji i koje se poštuju i promoviraju unutar i izvan Saveza”, kao da je on, a ne njegova protukandidatkinja, sjedio na mjestu pomoćnika glavnog tajnika Saveza zadužen za diplomaciju. Ili, kad kandidatkinja HDZ-a kaže da će čvrsto poduprijeti Bosnu i Hercegovinu u njezinom nastojanju približavanju Europskoj uniji i NATO-savezu, zvuči jednako diplomatski šuplje kao kad o BiH govori bezizražajni Josipović i jednako neuvjerljivo, uzme li se u obzir da je u ovim izborima podržava upravo ona stranka, dakle HDZ, koja je sustavno radila, a na određen način radi i danas, na dezintegraciji susjedne Bosne i Hercegovine. Posebno bizarno je onda to što tzv. građansku BiH čuva tvrdolinijaš Milan Kujundžić, hadezeovac s dna kace, kad kaže da je treći, tzv. hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini nepotreban, jer da su “Hrvati konstitutivni narod na čitavom ozemlju BiH”.
Na unutarnje političkom planu programi dvoje kandidata koji idu u drugi krug također jedva da se razlikuju. Oboje su za još više kapitalizma, za još više stranih investicija, za razvoj, rast. Ukratko, oboje su za dosljednu primjenu stare šifre o nerazrušivom duopolu države i biznisa. Tako nam kandidati srljaju retorički iz ljevice u desnicu i nazad, ovisno o trenutačnoj publici koja ih sluša, a teatar obmana samo se nastavlja.
Opća dezorijentiranost
Međutim, u našem fantasylandu zvanom predsjednički izbori, pojavio se mladac Ivan Vilibor Sinčić (1990. Karlovac), predstavnik udruge Živi zid i svojevrsna modno-stilska inačica karizmatika velečasnog Zlatka Sudca. U sadržajnom smislu, Sinčić je kombinacija aktiviste koji sprečava deložacije i aktiviste iz udruge Franak.1 Naglašava nepodnošljivu premoć financijskog kapitala kojemu treba stati na kraju, pa u svom izbornom programu, kao kakav lijevi financijski ekspert, naglašava: “HNB umjesto da izravno posuđuje novac poslovnim bankama, traži od njih da se vani zadužuju u eurima koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica. Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu. Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali zato imamo i nerealno velik vanjski dug, koji nije posljedica same potrošnje, nego je dobrim dijelom nastao radi održanja tečaja. U takvom monetarnom modelu dug uvijek raste puno brže od novčane mase (4-5 puta), što nužno dovodi do kreditne krize.”
Međutim, galimatijas koji dominira u njegovim političkim stavovima vezanim uz neka druga pitanja također je vrlo izražen. Upitan na posljednjoj televizijskoj debati uoči samog prvog kruga o problemu izbjeglica kaže: “Na našim je granicama sve više izbjeglica, između ostaloga i zato jer je NATO upravo pokrenuo još jedan rat (u tom trenutku značajno se okrene dužnosnici NATO pakta u studiju), ali moramo biti oprezni da prevelik broj imigranata ne ugrozi našu kulturu.” Tako je Sinčić u samo jednoj rečenici prošao put od antiimperijalista i antimilitarista do domaće verzije rasista, koji bi da dodatnim akcijama očuva hrvatsku kulturnu čistoću. Nešto slično, dakle, kaos u glavi, primijetio je kod tog kandidata i jedan od televizijskih gostiju u izbornoj noći, Ivo Banac, kad je kazao da ovu generaciju, pa onda i Sinčića, karakterizira krajnja idejna dezorijentiranost. Međutim, tu Banac nije posve pošten, jer bi trebao dodati da je za to kriva upravo njegova generacija i upravo njegov akademski pogon koji je sustavno i na vrlo uspješan način mladi naraštaj čuvala od utjecaja bilo kakvih progresivnih ideja.
U svakom slučaju ovako izražen politički duopol dovodi do pojednostavljenja političkih ideja i njihovog artikuliranja u kampanjama, iako, s druge strane, on je i znak određene političke stabilnosti. Koja, istina, može preći i u političku bezidejnost i sterilnost. Svi se kandidati manje-više pozivaju na nacionalno ujedinjavanje i zajedničku borbu protiv krize, svi su zabrinuti zbog rastućeg siromaštva, svi bi da se nekako stane na kraj kreditnom balonu zvanom franački stambeni zajam, svi bi LNG na Krku, svi su protiv korupcije, svi bi više odgovornosti, itd.
Nove linije podjela?
Ponešto se među predsjedničkim kampanjama razlikuje ona koju vodi Josipović, budući da paralelno s njom vodi i kampanju za promjenu Ustava. Tim bi promjenama Josipović da ojača vlast egzekutive, a istovremeno bi da do neke mjere stane na kraj referendumijadi u nas, promijenio bi i izborni sistem u pravcu jačanja ionako jake dvostranačke scene i onemogućavanja padobranaca Sinčićevog tipa, a ojačao bi i treću vlast, onu sudsku. Promijenio bi i nešto u legislativi, posebno u odnosu prema međunarodnim ugovorima, s očitom tendencijom da neke od tih ugovora, poput onih sa Svetom Stolicom, stavi na reviziju i sl.
Međutim, teško je povjerovati da je kod zainteresiranih birača na ikakav poseban odjek naišla ova predsjednikova inicijativa. Prije će biti da su se političke preferencije među biračkim tijelom razdvojile što po liniji starih podjela (HDZ i SDP, ustaše i partizani i dr.), što po liniji novih podjela na nešto zadovoljnije i posve nezadovoljne, s tim da je ovih 16 posto za Sinčićev Živi zid, najvjerojatnije generirano upravo iz dijela stanovništva koji nije osjetio dovoljnu satisfakciju u prethodnim političkim aranžmanima.
Otpočeli smo s konstatacijom o jednom od prvih ozbiljnijih izazova dosadašnjem dvovlašću. On bi mogao značiti i izazov dosadašnjoj elitistički zamišljenoj i prakticiranoj demokraciji u nas. Politički duopol najčešće nije ništa drugo doli prikrivena oligarhija, odnosno rotacija unaprijed selektirane političke klike, kako bi rekao Ishay Landa, koja je samo prividno podijeljena u dvije frakcije, od kojih se obje jako trude da na javnoj sceni proizvode političku distrakciju, prikrivajući tako prava pitanja. Ukoliko je ovo znak novih političkih gibanja, onda je zapravo nevažno tko će u još uvijek dirigiranoj demokraciji biti novi predsjednik ili predsjednica.
- Udruga koja se zalaže za prava dužnika kredita s valutnim klauzulama. [↩]