Nakon istrajavanja na mjerama štednje i bolnim reformama kao osnovnim instrumentima ekonomskog oporavka i razvoja, Vlada je fokus premjestila na europske fondove. Promjena ne čudi s obzirom da bolne reforme podrazumijevaju društvene antagonizme, dok su europski fondovi tu za sve, dostupni onim najboljima. Ali, prije aplikacijske euforije treba postaviti minimalno dva pitanja: kakva je dosadašnja financijska bilanca pridruživanja Europskoj uniji i nisu li fondovi nedostatna zamjena za redistributivnu fiskalnu politiku na europskom nivou?
Ideološko ovladavanje dugotrajnom krizom i diktiranje političke dinamike zahtijeva od predstavnika vlasti neprestanu spremnost ponude gotovih, uvjerljivih i instantnih rješenja. Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju središnje mjesto upravljanja krizom zauzimalo je naglašavanje hitne provedbe bolnih reformi. No mjere štednje kao dio te strategije primijenjene su u prigušenom tonu, u onim segmentima rashoda gdje se nije očekivalo iskazivanje izraženijeg otpora (prije svega štednja na transferima nezaposlenima i socijalno ugroženima, smanjenim subvencijama poljoprivrednicima i manjim troškovima angažirane robe i usluga). Tamo gdje su planirani zahvati u proračunske rashode doista trebali biti bolni sindikati su pružili otpor i onemogućili predviđene uštede (sprečavanje outsourcinga pomoćnih djelatnosti u javnom sektoru).
Rezultati provedbe ovih manje bolnih mjera ipak nisu ništa manje pogubni za ekonomsku dinamiku, otkrivajući paradokse političkog života periferne ekonomije. Na jednoj strani, mjere štednje ne proizvode nikakve pozitivne učinke u sferi javnih financija, ali zato povećavaju pritisak Europske komisije u proceduri prekomjernog deficita. Ista komisija onda zahtijeva još intenzivniju primjenu recepta štednje koji ne daje ni najmanje znakove uspjeha pri slabijim dozama, ali uvjerenja je da će pri višim dozama profunkcionirati, pritom ne ostavljajući ni najmanji prostor alternativnom pristupu. Na drugoj strani, štednja vodi smanjenoj ekonomskoj aktivnosti (smanjene narudžbe dobara i usluga, manja potrošnja zbog pada dohodaka), gurajući poduzeća u još nepovoljniji položaj na tržištu, a sve veći broj radnika prema izlaznim vratima.
Ekonomska politika fokusirana na europske fondove
U takvom neugodnom ekonomskom kontekstu, članstvo u Europskoj uniji ipak je otvorilo vladajućima elitama opciju premještanja političkog fokusa na druge instrumente privrednog oporavka i razvoja. Umjesto ekonomski neefikasnih i komunikacijski “grezih” mjera štednje, centralno mjesto pokretanja uzlaznog poslovnog ciklusa i poticanja političke promocije preuzeli su ekonomski efikasniji i komunikacijski “rahliji” europski fondovi. Poziv na iskorištavanje ugovorenih europskih sredstava nikoga ne isključuje, nikome ne nanosi bol, niti ikome surovo steže remen oko struka, naprotiv, svi su pozvani na prištekavanje u pouzdani izvor potencijalnog prosperiteta. Ne prođe stoga više niti jedan dan, niti jedan informativni pregled vijesti da se ne oglasi netko od ministara i najavi ambiciozne planove o povlačenju novca iz europskih fondova i oživljavanju ekonomske aktivnosti. Prema zadnjim vijestima, ispostavlja se da je ukidanje subvencija i privatizacija brodogradilišta bila tek prolazna nepogoda u privrednom životu ove industrije, jedan od nužnih bolnih rezova prije pristupanja Europskoj Uniji. No za graditelje brodova više ne bi trebalo biti straha jer resorni ministar Hajdaš Dončić naglašava povlačenje “znatnih sredstava” iz europskih fondova, dakako, samo za one škverove čiji su navozi bili te sreće da uopće prežive privatizaciju.
Brodograditelji nisu jedini koji se mogu nadati sredstvima jer novca u bogatim europskim fondovima naprosto ima za sve. Možda je primjena grubih mjera štednje uskratila pomoć asistenata u nastavi djeci s posebnim obrazovnim potrebama, ali takva situacija tek je privremenog karaktera jer županije već pripremaju projekte za financiranje iz Europskog socijalnog fonda. Primjerice, Istarska županija očekuje 3,5 milijuna kuna za projekt pod nazivom Školovanje bez diskriminacije – ulog u tolerantno društvo. Dobre vijesti su već pristigle iz Europskog fonda solidarnosti jer je osigurano blizu 9 milijardi eura za obnovu poplavljenih područja, dok iz Fonda za krizne situacije u poljoprivredi stiže nadoknada štete proizvođačima jabuka i mandarina uzrokovana ruskim embargom na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Europske Unije. I nezaposlena mladež može očekivati perspektivnije dane jer je vlada osigurala 66 milijun eura za provedbu programa Garancije za mlade čijih 50% sredstva osigurava Europski socijalni fond.
Neovisno radi li se o prirodnoj nepogodi, političkoj šteti ili socijalnoj isključenosti, europski fondovi nameću se kao uvjerljivi i efikasan instrument ekonomske politike. Nije stoga neobično da su u medijskom polju poprimili karakter svemoćne poluge sposobne lansirati skok iz dugotrajne ekonomske stagnacije. Rasprostranjeni u svakom političkom nastupu različitih predstavnika vlasti i ideološki ustrojeni kao posebna sila izvan nas samih spremna razriješiti svaki naš problem postali su univerzalna formula spasa. Spas ekonomije od kolapsa, spas politike od donošenja odluka i spas društva od potpunog raspada. Europski fondovi kao da postoje u svrhu pretvaranja političkog procesa u bešuman rad autopilota: pored usmjeravanja razvojne politike u smjeru fondova, politička elita više nema nikakvu potrebu osmišljavanja i diktiranja bilo kakve ekonomske politike, štoviše, o ekonomskoj politici ne mora ništa ni znati, jer uvijek može zaposliti stručnjake kvalificirane upravo za taj zadatak. Politika napokon može napustiti polje mučnih i iscrpljujućih demokratskih rasprava i postati dezinficirani tehnološki proces.
Financijska bilanca pristupanja Europskoj Uniji
No ako je suditi o financijskim benefitima hrvatskog pristupanja Europskoj Uniji i povlačenja sredstava iz europskih fondova, onda je, promatrana kroz dostupne podatake o financijskom uspjehu, ekonomska stvarnost još daleko od funkcioniranja po ideološkim postulatima europske tehnokracije. U srpanjskom broju biltena Hrvatske narodne banke izvršena je procjena izravnih fiskalnih učinaka pristupanja Europskoj Uniji na javne financije u Hrvatskoj. Rezultati nisu nimalo ohrabrujući jer kada se sve zbroji i oduzme ispada da će u 2014. godini ukupni izravni fiskalni učinak na proračun opće države biti negativan, a negativan trend će potrajati i naredne dvije godine.
Procijenjeni dobici proračuna opće države za 2014. godinu navedeni su u stavkama uštede na temelju zamjene rashoda sredstvima iz Unije (0,6 posto BDP-a) i usklađivanja sustava trošarina (0,2 posto BDP). Procijenjeni gubici proračuna opće države za 2014.godinu navedeni su u stavkama direktne uplate u proračun Unije (-1,1 posto BDP-a), sufinanciranja projekata (-0,3 posto BDP-a), usklađivanja carinskog sustava (-0,4 posto BDP-a), usklađivanje sustava PDV-a (-0,1 posto BDP-a) i uplata u ostale institucije Unije (-0,1 posto BDP-a) poput doprinosa kapitalu i rezervama Europske investicijske banke, uplate u Europski razvojni fond i Fond za ugljen i čelik. Kada se ovi dobici i gubici proračuna opće države zbroje, dobiva se manjak u iznosu od -1,2 posto BDP-a, što doprinosi rastu ukupnog deficita opće države, čiji se iznos za 2014. godinu procjenjuje u visini -4,6 posto BDP-a. Istovremeno, zbog visine deficita iznad mastriškog kriterija od 3 posto BDP-a, Hrvatska se podvrgava daljnjim mjerama štednje u proceduri prekomjernog deficita, tako da, posve paradoksalno, troškovi pristupanja Uniji umjesto obećanog ekonomskog progresa pokreću stroge fiskalne procedure.
Politički optimizam iz europskih fondova
Na drugoj strani terena, onoj medijskoj, ministar regionalnog razvoja i EU fondova Grčić naglašava ulogu fondova u privrednom razvoju i poziva privatni sektor na jačanje apsorpcijskih kapaciteta. Ministar ističe da je Hrvatska u europskom financijskom planu za razdoblje 2007.-2013. od dostupnih 1,2 milijarde eura ugovorila 900 milijuna eura, od toga 636 milijuna eura u mandatu trenutne vlade. Realizirano je 483 milijun eura, od toga 356 milijuna eura u mandatu ove vlade. Ono što ministar nije napomenuo je da Hrvatska u 2014. godini samo na osnovu direktne uplate u proračun Unije mora izdvojiti oko 460 milijuna eura1 , a to je otprilike i svota koju će uplaćivati i u narednim godinama. Pored toga, potrebno je i sufinancirati projekte, što ovisno o fondu i ovisno o projektu varira, no za infrastrukturne projekte financirane kroz Europski fond za regionalni razvoj učešće u pravilu iznosi 50%. Tek iznimno fond može pokriti i do 75% troškova projekta, pa učešće iz državnog proračuna iznosi tek 25% troškova.
Proračunska sredstva nedvojbeno pomažu ekonomsku aktivnost, čuvajući neka radna mjesta i otvarajući određeni broj novih. No istovremeno uplate u proračun veće su od povučenih sredstava i vode povećanju deficita i pojačanoj štednji što sigurno i zatvara pojedina radna mjesta, pa je učinak na ukupnu ekonomsku aktivnost zanemariv. U novom europskom financijskom planu za razdoblje 2014.-2020. godina Hrvatskoj na raspolaganju stoji 10,676 milijardi eura, dakle, po 1,5 milijarda eura u idućih sedam godina, a da bi apsorpcijski kapaciteti bili na maksimalnoj razini i proizveli pozitivne efekte na sveukupnu ekonomiju najavljeno je zapošljavanje još 349 novih stručnjaka za europske fondove. Ministar je pritom naglasio da su sredstva do 85 postotne razine njihovih plaća osigurana iz proračuna Unije ne bi li se unaprijed zaštitio od prigovora o novim uhljebima na državnim jaslama.
Gotovo potpuna trenutna ovisnost hrvatske ekonomije o europskim fondovima otkriva zapravo institucionalno uski prostor mogućeg samostalnog vođenja ekonomske politike na europskoj periferiji. Izgubljeni instrumenti monetarne politike i fiskalna politika svedena na uski prostor manipulacija s porezima, ostavljaju tek da se reprodukcija privredne aktivnosti održava prilagođavanjem tržišta rada u smjeru sve nepovoljnijih radnih uvjeta. No ni pojačano iskorištavanje radnika nije dovoljno da spriječi još dublje tonjenje privrede, a jedino što preostaje podrazvijenoj članici Unije (ispod 75% prosjeka BDP po glavi stanovnika Unije) predstavlja reorijentaciju administrativnih kapaciteta na što snažnije apsorbiranje sredstava pri preraspodjeli dohotka na europskoj razini. Time bi se trebala izvršiti korekcija politički i ekonomski nejednake moći između zemalja centra i periferije, ali problem je što su europski fondovi tek pseudo-fiskalna politika Europske Unije.
Europski fondovi kao supstitut fiskalne politike
Budući da Europska unija nije federalna državna organizacija nego zajednica država, ne postoji ni središnji fiskalni autoritet koji bi vršio redistribuciju dohotka na razini Unije i posredstvom jednostranih transfera unaprijedio relativnu nerazvijenost zemalja periferije. Umjesto toga postoje neizravni transferi kroz europske fondove s ciljem stabilizacije i kohezije pod uvjetom da same nerazvijene države osiguraju dio sredstava. Time se samo održava jaz između bogatih regija zapada i sjevera, s jedne strane, i siromašnih regija istoka i juga, s druge strane. Dodatni problem je što potrošnja sredstava iz europskih fondova u projektima gdje je predviđena nabava kapitalne opreme u pravilu predstavlja financiranje industrije razvijenih zemalja, preciznije njemačke industrijske baze. Naime, periferne zemlje nemaju industrijske kapacitete za proizvodnju sofisticiranih strojeva, štoviše, skoro sva razvijenija industrijska postrojenja, pogotovo na istočnoj periferiji, nestala su u procesu tranzicije i podvrgavanja europskim monetarnim (ograničavanje devalvacija) i fiskalnim (ukidanje subvencija) standardima. Ovakva strukturna ekonomska uvjetovanost zato samo zadržava tehnološke disproporcije i posljedične razvojne razlike unutar Unije.
No predstavnici vladajućih elita europske periferije ni najtišim glasom ni najskromnijim prigovorom ne adresiraju ovu strukturnu ekonomsku diferencijaciju sjevera i juga, istoka i zapada, smještenu u srce europskog projekta. To ne znači da oni javno ne govore i ne nastoje pokazati odvažnost u odabranim potezima (poput rezanja socijalnih naknada nezaposlenima ili bolesnima, ukidanje subvencija poljoprivrednicima ili smanjivanje radničkih prava), samo što je to lažna hrabrost pokoravanja interesima europskog kapitala u napadu na najugroženije.
Na taj način pokušavaju javno demonstrirati znanje i odlučnost u uklanjanju prepreka na putu tobožnjeg investicijskog oporavka i razvoja. Pokušavaju naglasiti beznačajne odgovore na nevažna pitanja. Dok njihova javna spremnost na najbolnije zahvate ne smije ni u kom slučaju ostati zakočena adresiranjem strukturnih ograničenja. To je zato jer medijske političke istupe oni prepoznaju kao performativne akte, njihova sama politička smjelost mora proizvesti novu realnost: amortizirati rastući pritisak, proširiti optimizam, probuditi vjeru u prosperitet i kreirati put izlaska iz krize. Europski fondovi su tek glavno pogonsko gorivo koje održava i gradi ovu ideološku konstrukciju neutemeljenog optimizma. No i ta žanrovska igra krivog prepoznavanja ima svoje granice jer upravljanje društvenom stvarnosti nepokolebljivo otkriva drukčije stanje stvari, otkriva nam krajnje vidljiviju i posve opipljivu političku nemoć. Istu onu koja ukazuje da ekonomija neće magično oživjeti ako političke poslanice o upravljanju krizom proknjižimo kroz europske fondove.
- Svaka zemlja dužna je uplatiti 1% bruto nacionalnog dohotka u proračun Europske Unije. Bruto nacionalni dohodak jednak je bruto domaćem proizvodu i saldu primarnih dohodaka s inozemstvom (plaćanja u državu minus plaćanja iz države) i ako se ne radi o državi koja ima obilježja offshore centra ti iznosi ne razlikuju se mnogo. U hrvatskom slučaju razlika je oko 0,1% BDP-a, odnosno Hrvatska je dužna uplatiti oko 1,1 posto BDP-a. [↩]