Jedna od glavnih tema hrvatskih medija već je tjednima dugo najavljivana, a naposljetku neuspješna, kupovina izraelskih polovnih vojnih aviona. Dok se većina kritičara zadržala samo na nesposobnosti nadležnog ministra, čini se da ova afera otvara i druga, nešto dalekosežnija pitanja.
Bila je ovo pokazna vježba koje su granice “domovinske sigurnosti” u jednoj zemlji na euroatlantskoj periferiji. Ministru obrane Damiru Krstičeviću učinilo se da ga vojno školovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, to što je lani svečano primljen u Kuću slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a i to što se poziva na dobre odnose s bivšim američkim ministrom obrane Jamesom Mattisom, stavlja u rang ljubaznih domaćina. No stvarnost ga je bolno demantirala: SAD je pokazao gdje je “međunarodnim polaznicima” mjesto i, vođen svojim interesima, blokirao hrvatsku nabavu izraelskih aviona. Quod licet Iovi, non licet bovi, rekli bi stari Latini.
A obnova zračne eskadrile trebala je predstavljati “posao stoljeća”, odnosno krunu ministrova četverogodišnjeg mandata, inače obilježenog remilitarizacijom: otvaranjem vojarne Hrvatske vojske u Vukovaru prvi put nakon mirne reintegracije, povratkom HV-a u Ploče, Pulu i Varaždin, odnosno povratkom vojske “bliže svom narodu”, kako je to sam okarakterizirao, namjerom da se ponovno uvede nekakav oblik mini-vojnog roka i podizanjem udjela za vojsku u državnom budžetu. Ponovimo ukratko poznatu kronologiju: godine 2017. na MORH-ov međunarodni natječaj za nabavu višenamjenskih borbenih zrakoplova javili su se, uz Izrael, još Švedska, SAD i Grčka.
Naša pregovaračka strana odabrala je 12 izraelskih polovnih lovaca F-16 kao najpovoljniju ponudu. Izraelci su te letjelice, čiji je proizvođač američka kompanija Lockheed Martin, nadogradili, dodali im ime Barak i na kraju ih ponudili Hrvatskoj za 500 milijuna dolara (2,9 milijardi kuna). Hrvatska je pristala, ali izgleda da nije vodila računa o onome što Amerikanci nazivaju svojom tehnologijom i intelektualnim vlasništvom, pa su stoga tražili da se ugrađena oprema ukloni iz izraelskih aviona. “Izraelski avion nije u skladu s NATO-ovim standardima. Oni imaju izraelske sustave i potrebno ih je zamijeniti. Pitanje je tko će to platiti. SAD i tvrtka Lockheed Martin moraju odraditi taj posao jer je to naša tehnologija i intelektualno vlasništvo”, izjavio je početkom prosinca 2018. američki ambasador u Hrvatskoj Robert Kohorst, uz napomenu da već duže vrijeme upozoravaju Izrael na ove činjenice.
Velika kompanija
“Ako smo braća, kese nam nisu sestre”, kaže se u našem narodu. E sad, koliko su ozbiljno i od kada točno na to upozoravali i hrvatsku stranu, putem mailova koji su iz američke ambasade stizali u MORH, mediji još uvijek otkrivaju. Kao što otkrivaju i je li možda ispod stola bio dogovoren dil s Izraelom, što bi onda bio posao za Državno odvjetništvo. Živi zid nedavno je kazneno prijavio Krstičevića jer, kako smatraju, “postoji osnovana sumnja da je prilikom nabave borbenih zrakoplova zloupotrijebio položaj i ovlasti i nezakonito pogodovao izraelskom trgovačkom društvu Israel Aerospace Industries Ltd. te trgovao utjecajem budući da je usprkos upozorenjima koje je dobivao od strane SAD-a odabrao upravo tu izraelsku tvrtku”. Nakon propalog posla s Izraelom Vladi, koja ne namjerava odustati od kupnje aviona, preostaje da raspiše novi natječaj ili ide u direktnu pogodbu s jednim od ostalih ponuđača koji su se javili na prvi natječaj.
Stoga razmotrimo najvjerojatnijeg budućeg “najboljeg ponuđača”, tvrtku Lockheed Martin, koja je vodeći proizvođač oružja u svijetu, poznata kao glavni dobavljač vojnih letjelica, borbenih brodova i svakovrsnog drugog naoružanja ne samo za američke snage nego i za vojske u tucet zemalja širom svijeta. Kompanija za koju se piše da “zapravo ne vodi američku vladu, ali ponekad se čini da bi i mogla”, uprihodila je u 2017. godini od prodaje oružja 44,9 milijardi dolara, što je samo malo manje od iznosa BDP-a Hrvatske za tu godinu. Od američke vlade Lockheed Martin prima narudžbe u brojnim sektorima i u iznosima s kojima se može uspoređivati malo koja tvrtka: rade za brojne vladine agencije, uključeni su u nadzor i obradu informacija za CIA-u, FBI, Poreznu upravu, Nacionalnu sigurnosnu agenciju, Pentagon, poštansku službu…
Osim toga, Lockheed Martin je, po svemu sudeći, preuzeo ulogu one privatne kompanije s posebnim vezama s državom koja nerijetko predstavlja paravan za nelegalne akcije Pentagona, recimo u Pakistanu ili Afganistanu, baš kao što su neke američke naftne kompanije igrale takvu ulogu osamdesetih godina prošlog stoljeća, pod palicom tadašnjeg pomoćnika savjetnika za nacionalnu sigurnost Olivera Northa, u aferi Iran – kontraši. Radi se dakle upravo o onakvoj kompaniji kakvu je imao na umu bivši američki predsjednik Dwight Eisenhower kad je 1961. godine u svom oproštajnom govoru kazao da se američko društvo posebno mora “braniti od stjecanja neopravdanog utjecaja, bilo traženog ili ne, vojno-industrijskog kompleksa”.
Bez rasprave
U Hrvatskoj su pak povjerovali da se na tzv. slobodnom tržištu borbenih aviona i svakovrsnog drugog oružja radi o ponudi i potražnji i da će si moći priuštiti najoptimalniju ponudu. No odmah nakon što je postalo jasno da posla s Izraelcima neće biti, Krstičević je izjavio da će se nastaviti pregovori s američkim proizvođačem, pa ispada da je SAD blokirao posao samo zato da bi Lockheed Martin u njega uskočio. Nadalje, nismo ni prvi ni zadnji koji se pitamo što će uopće siromašnoj (polu)perifernoj zemlji eskadrila od čak 12 fightersa, nije li nebo moglo biti branjeno recimo iz prijateljskog i nedalekog talijanskog Aviana i sl. Izgleda da nije. Hadezeovoj se vladi činilo, a i dobrom dijelu opozicije i javnosti također, da se barem u vojnim pitanjima i pitanjima obrane pitamo mi sami, da “hrvatska puška na hrvatskom ramenu” nije puka tlapnja i da se u sektoru “domovinske sigurnosti”, kad već ne drugdje, dade bildati “suverenizam”.
Na unutarnjopolitičkom planu to je bildanje HDZ-u prijeko potrebno jer im “suverenističke” rukavice u lice na dnevnoj bazi bacaju i brzo rastući Živi zid i uvijek neugodan Most. Nekakav odgovor na tu plimu zahtjeva za vođenjem samostalne politike valjalo je dati, a “domovinska sigurnost” činila se kao dobar i najmanje zahtjevan odgovor. Zatim, ne treba smetnuti s uma da je od dolaska predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u predsjedničke dvore ojačala antagonistička politika prema praktički svim susjedima, posebno prema Srbiji. S njom, uza sve, vodimo i jednu malu utrku u naoružanju koju sada, nakon propalog natječaja, evidentno gubimo, a ta pljuska nacionalnoj sujeti posebno zvoni.
Budući da je posao s Izraelom propao, dobiveno je vrijeme za mogućnost argumentirane rasprave o potrebi kupnje aviona. No teško da će je biti, barem među dionicima koji mogu utjecati na donošenje odluke o tome, jer naša parlamentarna opozicija ionako nikada nije uspjela artikulirati relevantnu kontrapoziciju tuđmanizmu i državotvorstvu, a sada i suverenizmu, pa su joj domet šprajcovske fore s aviončićima u Saboru. Sve u svemu, ponudu “najboljeg ponuđača” neće imati ni tko ni zašto odbiti.