Manje od 24 sata trajala je panika u srbijanskim tabloidima zbog pisma američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se prekjučer na Facebooku pohvalio kosovski predsjednik Hashim Thaçi. U pismu, za koje je zbog diplomatskog jezika izvjesno da ga nije pisao ni diktirao Trump, daje se načelni poticaj nastavku pregovora Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To je u pojedinim publikacijama dramatično i rasistički nazvano “podrškom Šiptarima”. Par sati kasnije, teške riječi su povučene, kada je potvrđeno kako je pismo gotovo identičnog sadržaja poslano i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Očekivano, šund-štampa nije imala nikakvih problema da okrene pilu i cijelu stvar nazove srpskom pobjedom.
No protokolarno pismo naravno nije ni jedno ni drugo, već je samo slabašan pokušaj američke diplomacije da s mrtve točke pomakne pregovore kojima je trebalo nekoliko godina da se pokrenu, samo da bi ih zadnjih tjedana niz poteza potpuno zaustavio. A pregovore je, izgleda, zaustavio Vučićev i Thaçijev pokušaj da presjeku gordijski čvor tako što bi razmijenili teritorij po etničkom ključu. Srbiji bi tako pripao jedan komad sjevernog Kosova, Kosovu znatno manji komad juga Srbije, a Beograd bi uz to Kosovo priznao kao samostalnu državu. Teritorijalne akvizicije bi Vučiću olakšale da sporazum “proda” kod kuće. Ovaj prijedlog trampe izazvao je miješane reakcije u obje zemlje, kao i među stranim diplomatima.
Plemenska logika
Najžešće su bile reakcije na Kosovu, gdje se brzo ispostavilo da je Thaçijeva inicijativa zapravo njegova solo-igra, za koju nema potporu. To je doprinijelo tome da se od trampe manje-više odustane. Srbija je na to reagirala pokušajem da poveća pritisak na Kosovo “nagovaranjem” karipskih i pacifičkih otočja da “povuku” svoja priznanja Kosova, te pojačavanjem akcija sabotaža kosovskog pristupa međunarodnim institucijama. Kosovski odgovor bio je još dramatičniji i uključivao je prije svega na uvođenje carina na proizvode iz Srbije, odnosno neki tip kosovskih “sankcija” Srbiji, a zatim i na formalno “osnivanje” Vojske Kosova, što je zapravo samo preimenovanje snaga koje postoje od ranije.
Još važnije od toga, kosovski premijer Ramush Haradinaj najavio je “platformu” koja kao uvjet za daljnje pregovore postavlja konačno srpsko priznanje Kosova i to cjelovitog. To je upravo ono što Srbija neće prihvatiti, unatoč činjenici da nad Kosovom de facto nema nikakve kontrole već gotovo punih 20 godina. Čini se zato da – unatoč stalnim pogurancima od SAD-a i EU – uskoro neće doći do ozbiljnog pomaka. U svakom slučaju, ključni akteri izgleda ne mogu zamisliti “rješenje” koje se ne bi temeljilo na etno-šovinizmu. Jer, bez obzira na to radi li se o podjeli na kojoj inzistira Beograd ili sankcijama koje provodi Priština prije svega protiv kosovskih Srba, očito je da se radi o ljudima zarobljenima u plemensku logiku.
Mimo nje nema nikakvog razloga zašto Kosovo ne bi ostalo ono što je oduvijek i bilo: multietnička zemlja koja može služiti kao most između Albanaca i Srba. Gotovo je groteskno da se kao glavna prepreka tome nudi pitanje formalne “nezavisnosti” zemlje koja takvu nezavisnost ima već dvadeset godina. Pritom ona, kao ni srpska nezavisnost uostalom, ne vrijedi baš ništa. Što, uostalom, znači nezavisnost države koja neko protokolarno pismo “od Trumpa” proglašava svojom velikom pobjedom?