Novi studentski prosvjedi u Albaniji dosegli su povijesne razmjere. Pretvorili su se od borbe s ekonomskim zahtjevom u političko pitanje koje je uzdrmalo premijersku poziciju Edija Rame. Dok pozivima na pregovore pokušava primiriti studente, prosvjed je toliko narastao da to primirje možda više nije samo studentska odluka.
Utorak, četvrtog prosinca ove godine, bio je još jedan običan dan u Albaniji. Tada se pojavila vijest da su studenti na Arhitektonskom fakultetu odlučili bojkotirati predavanja. Razlog za bojkot bila je odluka vlade da se studentima svaki nepoloženi ispit tijekom roka naplati otprilike trideset eura. Vijest se istog trena proširila i ostalim javnim fakultetima Sveučilišta u Tirani. Idućeg dana između stotinu i dvjesto studenata okupilo se ispred Ministarstva obrazovanja i zahtijevalo poništenje vladine odluke. Ohrabreni izljevom entuzijazma, studenti su već u četvrtak organizirali novi prosvjed na kojem se pojavilo najmanje deset tisuća studenata. I dok je vlada pripremala povlačenje odluke o naplaćivanju nepoloženih ispita, studenti su počeli izvikivati nove slogane – svatko je dodavao neki novi zahtjev, a najvažniji je bio onaj za smanjivanjem školarina upola. Zahtjevi za demokratskom participacijom studenata na Sveučilištu, zahtjevi za većim javnim ulaganjima u visoko školstvo, zahtjevi za poboljšanjem životnih uvjeta u studentskim domovima i ocrnjivanje korumpiranih profesora – tako je paralelno nastajao novi jezik prosvjeda.
Vlada je u četvrtak povukla odluku o naplaćivanju nepoloženih ispita. Međutim, taj uzmak nije otupio prosvjede – naprotiv, samo ih je dodatno raspirio, u petak je pred Ministarstvom obrazovanja osvanulo najmanje petnaest tisuća studenata. Studenti su zahtijevali besplatno javno školstvo i predstavili druge radikalne ideje koje se tiču organizacije Sveučilišta i uvjeta studentskog života i učenja. Već u petak moglo se govoriti o najvećem prosvjedu u povijesti Albanije koji nije organizirala neka politička stranka.
Premijer Edi Rama shvatio je da je u borbi sa studentima izgubio borbu oko legitimiteta njihovih zahtjeva. Priznao je da vlada u principu podržava zahtjeve studenata, ali je svejedno želio pokrenuti proces pregovora sa studentskim predstavnicima. S druge strane, osmislio je novu strategiju – odgovornost je prebacio na korumpiranu birokraciju javnih fakulteta, a pobunjene studente proglasio je svojim saveznicima. Na njegove pozive, međutim, nitko nije odgovorio. Studenti na ulicama tražili su da vlada odustane od svih svojih zahtjeva.
Borba za hegemoniju
Vlada se nadala da će dobiti na vremenu, jer su fakulteti zbog produženih praznika bili zatvoreni od subote do ponedjeljka. Broj prosvjednika je opao. Također, pojavili su se sukobi između organiziranijih grupa unutar studentske populacije.
Ali u utorak, 11. prosinca, nakon što se najveći broj studenata iz svojih matičnih sredina vratio u Tiranu, pred Ministarstvom obrazovanja okupilo se između dvadeset i trideset tisuća studenata. Posrijedi je bio najveći prosvjed u Albaniji od 1991. godine, odnosno od prosvjeda na kojem su studenti i radnici srušili birokratski socijalistički režim. Veliki broj građana pridružio se studentima, ljudi su ih opskrbljivali hranom i vodom. Unutar gužve jedva ste se mogli kretati i mogli ste vidjeti starije ljude koji su u suzama gledali studente i ohrabrivali ih. Narodni entuzijazam dosegnuo je svoj vrhunac. Idućeg dana nesuglasice između studenata o strateškim pitanjima počele su privremeno slabiti prosvjed.
Ključna riječ ovog prosvjeda je spontanost. Međutim, na sveučilištu i među studentskom populacijom, od prvog dana prosvjeda moglo se izdvojiti tri različite organizacijske i suprotstavljene grupe. Prve dvije grupe – inače u koaliciji – studentski su sindikati kojima upravljaju dvije najveće oporbene stranke, Demokratska stranka (DP) i Socijalistički pokret za integraciju (LSI). Između njih smjestio se Pokret za sveučilište (Lëvizja Për Universitetin – LPU), neovisna studentska organizacija koja se najviše protivila neoliberalnim mjerama vlada u području visokog školstva.
Demokratska stranka i Socijalistički pokret za integraciju, putem svojih studentskih sindikata, pokušali su prosvjed usmjeriti u pravcu koji bi doveo do što bržeg pada vlade. Ali za veliku većinu studenata primarna je bila studentska borba i ta većina nije željela pristati na to da se njome politički manipulira. Budući da prosvjed nisu uspjeli pogurnuti u željenom smjeru, Demokratska stranka i Socijalistički pokret za integraciju prozvali su aktiviste Pokreta za sveučilište za marksizam-lenjinizam i optužili ih da žele rascijepiti prosvjed.
Nekoliko dana trajala je polutajna borba unutar borbe protiv vlade. Obilježile su je konflikti, maleni izljevi nasilja i puno prijetnji. S vremena na vrijeme proces je postao rat u pozicioniranju – studentski sindikati Demokratske stranke i Socijalističkog pokreta za integraciju i aktivisti Pokreta za sveučilište borili su se svaki za sebe kako bi se što bolje pozicionirali i svoje ideje prenijeli što je moguće većem broju studenata. Organizacijski, svaki je od aktera bio podjednak. U nasilju se prednjačili studentski sindikati, oslanjajući se na sitne kriminalce u prijetnjama i fizičkim napadima na nekoliko aktivista. Aktivisti su osjetnu prednost ostvarili u govorima i u kreativnosti – gotovo sve pjesme koje su se pjevala na prosvjedima dolazile su iz repertoara Pokreta za sveučilište. Ipak, kako su studenti pozivali na zajedništvo, borbeni su se tonovi između dva bloka stišali.
Staro umire, novo ne može da se rodi
Unatoč hegemonijskim borbama između organiziranih grupa, glavni faktor u prosvjedu i dalje je spontanost. Nitko ne može govoriti kao predstavnik prosvjednika. Termini poput predstavljanja ili pregovora s vladom postali su signali izdaje. Vladi je upućen cijeli niz različitih zahtjeva. Jedini oko kojeg su studenti složni je sljedeći – vlada bi trebala prihvatiti sve zahtjeva bez pregovora. Premijer Edi Rama, s druge strane, kaže da njegova vlada u principu podržava studente, ali da na zahtjeve neće pristati dok god se studenti, odnosno neki njihovi predstavnici, ne pojave za pregovaračkim stolom. I dok studenti nastavljaju sa svojim otporom i odbijaju pregovarati, vladine strukture pokušavaju stvarati lažna predstavnička studentska tijela (primjerice, Forum studenata Socijalističke partije). Međutim, s molećivim premijerom još uvijek nitko ne želi sjesti za stol.
Ovaj dosad neviđeni otpor i odbijanje je ono što je vladu odvelo u krizu. Unatoč činjenici da su do sada svi studentski zahtjevi bili ‘ekonomski’ – nitko još nije pozvao vladu na ostavku – vlada raspolaže s najnižom razinom legitimnosti u modernoj albanskoj povijesti. Ramino inzistiranje na sastanku sa studentskim predstavnicima sve više djeluje kao očajnički pokušaj da spasi ono što se od vlade još spasiti može.
Nevjerojatno je kojom se brzinom hegemonijski javni diskurs u Albaniji promijenio u samo nekoliko dana. Ne samo među ljudima na ulici, nego sada i TV voditelji pozivaju na solidarnost sa studentima i podržavaju njihove radikalne ideje – ne samo u polju visokog školstva, nego i općenito. Direktna demokracija i društvena prava, tradicionalna ili nova, postale su srednjostrujaške ideja kojoj potpore ne nedostaje. Svi prozivaju koruptivnu vezu između političke birokracije i ekonomske oligarhije. Kao što je rekao Antonio Gramsci: “Kriza se sastoji upravo u činjenici da staro umire, a novo ne može da se rodi; u ovom interregnumu javljaju se vrlo različiti morbidni simptomi”.
S engleskog preveo Matko Brusač