Preko 90% onih koji su izašli na jučerašnji makedonski referendum o promjeni imena zemlje radi ubrzanih euroatlantskih integracija glasalo je “za”, pokazuju posljednji rezultati. No za vladu, koja je agresivno promovirala upravo takav odgovor, rezultati su ipak golemo razočaranje. Ne zbog toga kako su glasali građani, nego zbog toga koliko ih je uopće izašlo. Naime, izlaznost je bila jedva 37%, što je daleko ispod polovice birača koji su potrebni da bi se referendum smatrao “valjanim”. Da stvar za vladu bude gora, niska izlaznost upravo je ono što su zagovarali dijelovi opozicije kako bi “srušili referendum”. Nakon objave rezultata, u Skopju je održana ad hoc proslava uglavnom nacionalistički orijentiranih građana i pristalica opozicijske VMRO.
No i više je nego upitno može li opozicija svojatati pobjedu apatije na jednom referendumu. Vlada im to uostalom ne namjerava dopustiti. I ona rezultat smatra svojom pobjedom koja je ionako tek simbolička. Naime, bez obzira na izlaznost, ovaj je referendum bio tek konzultativni. Kako bi se potvrdio sporazum s Grčkom i ostvarila obećanja o brzom ulasku u NATO, a kasnije i EU, potrebna je ratifikacija ustavnih promjena u Sobranju. A u makedonskom parlamentu vladajući imaju relativno tanku većinu, znatno manju od potrebne dvije trećine zastupnika. Unatoč žestokoj kampanji oko referenduma, u kojoj su entuzijastično sudjelovali i neki od vodećih svjetskih i europskih političara, sada se čini kao da je u osnovi sve na početku, a dosadašnji rezultat izjednačen.
Povijesne ironije
S obzirom na to da prema nekim istraživanjima preko 80% državljana Makedonije podržava ulazak te zemlje u EU i NATO, vlada se nadala sigurnoj većini na referendumu što bi im olakšalo nagovaranje opozicije da podrži promjenu ustava. No to se nije dogodilo iz nekoliko razloga. Jedan od njih mogao bi biti onaj koji je isticala mala vanparlamentarna stranka Levica, koja je dogovor s Grčkom doživljavala kao pokušaj aktualne vlade da sakrije svoju koruptivnu mrežu u razvoju iza debele zavjese međunarodnih zaštitnika i vanjskopolitičkih uspjeha. No vjerojatno je veću ulogu odigrala nacionalistička VMRO koja je vlastitu koruptivnu mrežu desetljećima uspješno skrivala iza šovinističke mitomanije i falsificiranja makedonske prošlosti.
Naposljetku, čak i kad bi makedonska vlada uz svoje međunarodne zaštitnike uspjela preskočiti prepreke opozicije i predsjednika Republike (koji može staviti veto na svaki dogovor), ostaje joj trajni problem s druge strane granice. Redovito se tvrdi da preko 70% Grka ne podržava sporazum, a i vladajuća stranka u tamošnjem je parlamentu sasvim usamljena u njegovoj promociji. Svaka sljedeća vlada u Ateni vrlo će vjerojatno pred Makedonce stavljati nove zahtjeve, uključujući i one nemoguće, poput odustajanja od makedonskog imena za jezik i etničku skupinu. Zloglasni bivši makedonski premijer svega je desetak godina provodio grotesknu kampanju “antikvizacije” Makedonije u kojoj je suvremenu naciju povezivao s Filipom i Aleksandrom Makedonskim.
No u susjednoj Grčkoj, kampanja negiranja specifične makedonske nacije traje još od građanskog rata krajem 1940-ih u kojem je velika većina etničkih Makedonaca u Grčkoj podržavala poraženu komunističku stranu. Nakon rata, vojne diktature sustavno su zatirale svaki trag postojanja ikakvog drugog naroda na području šire regije Makedonije osim Grka. Ima određene povijesne ironije u tome da su grčke desničare u brisanju tragova Makedonaca zdušno podržavale iste one sile i preteče istih onih institucija (poput EU i NATO-a) koje danas pokušavaju Grke natjerati da prihvate da postoje i druge etničke skupine koje imaju pravo na makedonsko ime. Treba li ikoga čuditi da sada postoje ozbiljni otpori ponovnom otvaranju “makedonskog pitanja”?