Otkad je prije otprilike pet godina na hrvatsku političku scenu na velika vrata stupio ultrakonzervativni i klerikalni pokret pod neformalnim vodstvom Željke Markić, brojni domaći komentatori optimistično zaključuju kako je riječ o tendenciji suprotstavljenoj toku povijesti. Klerikalci nas žele vratiti u period prije 18. stoljeća, odnosno prije prosvjetiteljstva i koncepta ljudskih prava, mnogi su ispravno upozorili. Njihova “vandeja” se možda poziva na zaštitu života, ali usput sasvim otvoreno npr. vezuje politička prava uz etnokonfesionalnu pripadnost ili nameće samo jedan prihvatljiv oblik identiteta ili seksualnog morala. Drugim riječima, za Željku Markić i njezinu ekipu ljudska prava možda počinju začećem… ali završavaju rođenjem.
Sve to je razmjerno jasno i očigledno. Ono što je puno spornije je tvrdnja da su njihove želje drugačije od globalnih tendencija. Malo koji događaj to očekivanje jasnije osporava od jučerašnje odluke Sjedinjenih Država da se povuku iz Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda, zapravo jedinog tijela koje multilateralno nastoji zaštititi osnovna prava. Reći da je neki potez američkog predsjednika Donalda Trumpa “šokirao svijet” već je postalo glupo i dosadno. Do povlačenja je došlo isti dan kada su Trump i njegova administracija čvrsto branili svoju odluku da otimaju djecu ljudi bez dokumenata te ih trpaju u kaveze u skladištima. To je postupak koji nema baš nikakvu praktičnu svrhu osim plašenja ljudi i stvaranju djeci doživotnih trauma. Sadizam takve politike rijetko je nadmašivala čak i samoproglašena “Islamska država”.
Biranje strana
Povlačenje SAD-a iz UN-ovog Vijeća za ljudska prava formalno je obrazloženo geopolitičkim kalkulacijama. I tu ne treba imati nikakvih iluzija: za sve države svijeta geopolitika je uvijek bila ispred ljudskih prava, a povremeno su ta prava bila i loš izgovor za geopolitičke poteze. Prije tri mjeseca, većina se članica Europske unije odlučila na zajedničku diplomatsku akciju protiv Rusije zbog sumnje da je ta država organizirala pokušaj ubojstva Sergeja Skripalja na britanskom teritoriju. Pet godina ranije, niti jedna od članica nije nikako reagirala na ubojstvo Fidan Doğan, Sakine Cansız i Leyle Şaylemez na teritoriju Francuske za koje malo tko sumnja da ga je izvela turska država. Pritom je Skripalj dvostruki špijun krvavih ruku. Fidan, Sakine i Leyla su pak bile kurdske aktivistice za ljudska prava.
Takvi slučajevi prije su pravilo nego iznimka. U svojoj dosadašnjoj “obrani ljudskih prava” Zapad je uvijek ciljao svoje konkurente poput Kine i Rusije, a štitio svoje saveznike poput Saudijske Arabije, Izraela ili Turske, čak i kad je druga grupa zemalja činila strašnije stvari od prve. Da i ne spominjemo sve masovne zločine koje je izvršio sam Zapad. Sve to znači da je svjetska politika bila cinična i okrutna puno prije Trumpa. No trebamo li zbog toga olako odustati od toga da od političara očekujemo da ne otvaraju koncentracione logore ili progone ljude na temelju porijekla? Koliko god povremeno bili “šupalj pojam”, ljudska prava ipak su rezultat stoljetnih borbi protiv potlačivanja i za narodni suverenitet. Netko je za te stvari i u naše ime jurišao na Bastilju i još mnoge druge Bastilje kasnije.
Ako vam pak ovakvi historijski argumenti zvuče neuvjerljivo, pogledajte snimke djece u kavezima u Teksasu, pa sami birajte na kojoj ste strani.