Tešku europsku situaciju danas će se u Strasbourgu još jednom pokušati prikazati kao nešto što se nalazi pod kontrolom Europske komisije i parlamenta. No, već postavljanje roka za pristup balkanskih zemalja EU do 2025. godine svjedoči o zabrinutosti Bruxellesa stanjem na kontinentu. Što se tiče unutarnje politike na zapadu Unije, Britanija pokušava izaći iz braka dugog 45 godina, Španjolska se “raspada” po linijama neriješenima već 80 godina. Njemačka već mjesecima ne može sastaviti vladu, kontrola nad Mađarskom jedva da i postoji, dok Poljskoj prijeti suspenzija glasovanja, a Grčka već godinama leži desetkovana dugovima i siromaštvom. Na vanjskopolitičkom planu, osim straha od Rusije, već nekoliko godina pogoršava se i situacija s Turskom, dok na ekonomskom planu kineske intervencije na Balkanu (i u EU i ne-EU zemljama) ostvaruju sve veće rezultate, sviđali nam se ili ne.
Kontradiktorne politike donose se na gotovo svim poljima – od zabrane glifosata do iznimaka koji zabranu čine izlišnom, od trgovanja klimatskim promjenama do potpunog gubitka globalne energetske prednosti u obnovljivim izvorima; od zabrane uvoza ruskog plina do gradnje plinovoda za ruski plin, itd… Europska unija ne ide više “u korak s vremenom” i ne uspijeva zadovoljiti svoje građane, no kako njezina “vlada” zapravo ni ne ovisi o izborima i glasačima, osiguran je kontinuitet ovih politika.
U takvim se uvjetima ipak predsjednik Europske komisije Jean – Claude Juncker nameće kao arbitar balkanskih odnosa te poručuje našem “buretu” da izvolimo riješiti granične probleme ako želimo u EU. Isti diktat pretpostavimo, dat je i grčkom premijeru, napaćenom Alexisu Ciprasu, koji se otprilike posljednjih pola godine intenzivno trudi riješiti problem imena s Makedonijom, a to se pokazuje puno širim problemom, čije uzroke treba tražiti u nacionalnim pripadnostima, što su identiteti koji i dalje daju ekonomski i politički plodonosne rezultate. Isto to, onemogućava rješavanje pitanja ostalih granica – od slovensko-hrvatske, do ogromnog problema Srbija – Kosovo.
Šest “nadanja”
Usprkos dubokim problemima, usprkos tome što se pokazuje da demokratski mehanizmi ove zajednice ne funkcioniraju, i što se zemlje periferije sve više opiru nametima Bruxellesa, EU predlaže proširenje broja članica sa 27 (minus V.B.) na 33 u iluzornom roku do 2025. Tih 6 članica su zemlje bivše Jugoslavije (Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo) i Albanija.
Posebno su se ovome razveselili bosanskohercegovački političari i analitičari koji danas daju opširne komentare u medijima o tome što se sve može i što se sve treba. I dok se kao prepreke vide ziheraški problemi mita i korupcije, čiji se uzrok ne traži u sustavu već balkanskom “mentalitetu”, o problemima koji proizlaze iz daytonovskog ustrojstva zemlje, ne govori se u realnim okvirima, već kao o nečemu što ovisi o političkoj volji – koja ne postoji, jer ne postoji niti konsenzus među zaraćenim narodnostima o tome kako BiH treba izgledati. Međutim, razmjere reforme koji proizlaze iz ustrojstva ove zemlje, jednostavno je prikazati npr. na obrazovnom sustavu – poglavlju koje se obično zatvara među prvima. Samo za njegovo usklađivanje s europskim, BiH bi trebala suštinski promijeniti čak 24 zakona i pritom ugasiti brojna resorna ministarstva te otpustiti ogroman broj zaposelnih u javnim službama, koje su glavna grana zapošljavanja u zemlji. Ako se pritom i zanemare pitanja poput: na kojem će jeziku se predavati “materinji” jezik i književnost i kojim će se standardom pisati, i dalje ostaje problem etnički podijeljenih škola i neadekvatno opremljenih kako profesora, tako i cijele infrastrukture. Ali prije svega, činjenice da će reforme usklađivanja s EU vjerojatno izazvati gašenje brojnih radnih mjesta.
Usprkos nadama bh. medija i političara, realno BiH nema šanse zatvoriti sva poglavlja do kraja 2025. Suprotno njoj, najdalje je u pristupanju EU otišla Crna Gora koja je nedavno primljena i u NATO. Ova zemlja bitna je za EU radi smanjivanja ruskog utjecaja na Balkan, stoga je vjerojatno da će CG pristupiti EU 2025. Osim nje, najviše šansi ima Srbija, no u toj zemlji samo 37 posto ljudi smatra da je to dobar smjer kretanja zemlje, stoga će vjerojatno, baš kao i u Hrvatskoj biti potrebno mijenjati Ustav da bi se olabavila pravila o stupanju u saveze s drugim državama. Najveća prepreka u ovom kontekstu je priznavanje Kosova koji bi također trebao pristupiti EU zajedno sa Srbijom i to kao samostalna zemlja. Međutim, problemi u ovoj zemlji toliko su veliki da jednostavno nije realno da će se oni riješiti do zadanog roka, jer su pomaci u posljednjih 25 godina – u smjeru kojeg EU priželjkuje – premaleni.
Ne radi se naime samo o birokratskim reformama na kojima uporno inzistira EU, već o činjenici da EU već sad nema veliku kontrolu nad sve heterogenijim pozicijama zemalja članica i da se taj raskol kontinuirano produbljuje iz razloga što Unija ne uspijeva odgovoriti na društvene izazove mjerama koje će sve zemlje članice osjetiti kao pozitivne. Prošle godine objavljena strategija o Europi različitih brzina samo je legitimirala dotad nepriznate probleme centra i periferije. Samo ta strategija izazvala je revolt istočnih zemalja, i omogućila temelje za raskol po osnovi istok-zapad. Strategija Europske unije za Zapadni Balkan može samo privremeno stvoriti iluziju da je “sve ok” u EU, no zapravo EU nema mehanizme rješavanja svojih problema, stoga se oni samo gomilaju i postupno dolaze na naplatu.