O čemu pričamo kada pričamo o bitcoinu?

Foto: AFP / ANthony Wallace

Investicijska prilika, tehnološka virtuoznost, teorije zavjere, monetarna održivost, politička pozadina: sve su to aspekti koji su obilježavali vruće i intenzivne rasprave o bitcoinu proteklih mjeseci. Prije nego se rasprave nastave valja rezimirati: što je bitcoin, kako je nastao, kako se razvijao, koji mu je monetarni domet, a što mu je politički limit? Skicirane odgovore na ta pitanja nudi Tomislav Medak.

U 2017. godini kriptovalute su od marginalne teme o kojoj strastveno raspravljaju programeri, aktivisti i startapaši postale temom blagdanskih ručkova. Kako se godina bližila kraju kurs bitcoina (kratica BTC) vinuo se s 6.000 kuna, koliko je vrijedio početkom godine, na vrtoglavih 106.000 kuna. Ni direktorica MMF-a Christine Lagarde nije mogla ne prihvatiti da 16.000.000 bitcoina po 106.000 kuna nisu zanemariva veličina i da kriptovalute donose izazov za postojeći novčani sistem i monetarnu politiku. Redoviti padovi i usponi vrijednosti i od po 20% u dan-dva dali su mnogima priliku za ekspertne procjene o kretanju tečaja. Nešto kao tip za sportsku prognozu ili, kao u dobra stara vremena, savjeti za dobitke poker automatu.

U tako solidno lokaliziranom globalnom fenomenu roditelji nisu mogli ne zapitati mlađariju što je to bitcoin i može li se u toj zlatnoj groznici kako ušićariti? I dok im je mlađarija mogla demonstrirati kako je otvaranje bitcoin novčanika na online mjenjačnici i ulaganje u različite kriptovalute postalo lakše no internetsko bankarstvo, većina se morala pomučiti da pojasni kako to bitcoin funkcionira i koja je njegova svrha mimo trenutne groznice.

Dakle, što je bitcoin?

Bitcoin je svijet ugledao prije devet godina u formi članka i softverske implementacije kojima je anonimni stručnjak za kriptografiju, a možda i grupa njih, pod pseudonimom Satoshi Nakamoto, izložio koncept sistema digitalnog plaćanja među anonimnim korisnicima na mreži bez potrebe za financijskim posrednikom. Bitcoin kao sustav plaćanja postoji u formi javnog konta (public ledger) na kojem se vode sva plaćanja u bitcoinima. Taj javni konto sadrži čitavu povijest transakcija u bitcoinima i distribuiran je među svim korisnicima mreže. Bitcoini kao virtualni novac postoje isključivo kao zapisi na tom kontu, a nastaju kao nagrada članovima mreže za vođenje tog konta.

Transakcije preko javnog konta odvijaju se tako da uplatitelj iz svoje aplikacije, tzv. novčanika, generira zapis o uplati, potpisujući ga svojim privatnim ključem za šifriranje i adresom primatelja kreiranom isključivo za to jedno plaćanje. Takav zapis on onda razašilje svim korisnicima u BTC mreži. Plaćanje mreža provodi na kontu procesom “rudarenja” (mining). U tom procesu neki od “rudara” uvrštava tu transakciju u blok s oko 2.000 drugih transakcija koje naposljetku zahtjevnim izračunom dodaje lancu prethodnih blokova (blockchain) u kojem je zabilježena cjelokupna povijest transakcija.

Ključ za uspjeh bitcoina za razliku od prethodnih implementacija kriptovaluta je u tome kako je riješio problem dvostruke potrošnje (double spending), tj. prevare kojom korisnik istim virtualnim novcem plaća dvaput. Računala koja “rudare” prilikom dodavanja novog bloka moraju uspješno riješiti matematičku zagonetku koja iziskuje dugo računanje, veliku procesorsku snagu i puno električne energije. Zagonetka je postavljena tako da nije moguće napraviti matematički bolji algoritam dolaska do njenog rješenja. U utrci da prvi riješi zagonetku i dobije nagradu “rudaru” pomaže samo da što brže broji. Konkurentniji “rudar” je onaj koji paralelno vrti više “brojača”. “Rudarenje” se stoga danas odvija na farmama grafičkih kartica čija arhitektura zbog matematičkih zahtjeva 3D grafike omogućava bolju paralelizaciju i brže brojanje nego što je to slučaj s arhitekturom procesora opće namjene. Kako se računalna snaga i broj onih koji su spremni ulagati u “rudarenje” mijenja, tako se svaka dva tjedna prilagođava i kompleksnost zagonetke kako bi izračun bloka uvijek u prosjeku trajao 10 minuta. “Rudar” koji prvi riješi zagonetku kao nagradu dobiva 12.5 BTC i transakcijske naknade koje korisnici moraju ponuditi kako bi motivirali “rudara” da što prije uvrsti njihovu transakciju u blok. Svake četiri godine ta nagrada se prepolovljava i ograničava u konačnici emisiju bitcoina na 21.000.000. Transakcija u bitcoinima konačno je potvrđena nakon što je prošla šest ciklusa dodavanja novih blokova.

Kako taj zahtjevan proces “rudarenja” rješava problem dvostruke potrošnje? Budući de se novoizračunati lanac distribuira čitavoj mreži, postoji povijest transakcija koju vrlo brzo dobivaju svi korisnici. Ako bi netko htio prevariti mrežu time da naknadno napravi dvostruku uplatu, on bi morao nametnuti alternativnu verziju povijesti plaćanja. No, ako on ponudi alternativnu povijest, nju će mreža koja je već krenula dodavati daljnje blokove na postojeći lanac odbaciti i trošak računanja će mu biti uzaludan, osim ako ne kontrolira preko 50% računalne snage (hash power) svih računala koja “rudare” i time može računalnom snagom “uvjeriti” ostatak mreže u svoju verziju povijesti. Taj pokušaj prevare također će prevaranta koštati sav trošak novog izračuna.

Ovakvim rješenjem koje se zasniva na tome da “rudari” dokazuju da su uložili značajan rad u brojanje (proof-of-work) Satoshi je osigurao da se pokušaji prevare ne isplate i da ne mogu narušiti kolektivni konsenzus mreže. Tehnička okolnost takvog rješenja je sve veći utrošak računalne snage i električne energije koji procesu kreiranja bitcoina daju karakter robnog novca kao što je bilo zlato.

Prvotna kriptovalutna zajednica

Kako je inženjerski cilj bitcoina riješiti problem dvostruke potrošnje u distribuiranom sustavu digitalnog plaćanja bez centralne institucije koja bi jamčila za ispravnost uplata, njegova oštrica usmjerena je protiv uloge financijskih institucija u upravljanju novčanim tokovima. Satoshijeva izvorna zamisao je elegantno distribuirano rješenje koje na metu uzima oligopole poput PayPala i kreditnokartičnih poduzeća. Bitcoin tako u svom izvornom kodu ima upisane neke pretpostavke kriptoanarhističke zajednice iz koje su računalna kriptografija i kriptovalute stasale, a čije su bitne vrijednosti anonimnost, decentraliziranost i podazrenje spram velikih korporacija, društvenog nadzora i države. Načelo distribuiranih, end-to-end sistema koje je ugrađeno i u arhitekturu Interneta vođeno je idejom o tome kako tehnološki izgraditi sustav autonomije u kojem samo krajnje točke imaju mogućnost pristupa informaciji. Povjerenje je zajamčeno kodom, a ne posrednicima i institucijama kojima se ne može vjerovati.

Dok su anarhisti i ljevica bili privučeni idejom autonomije, adepti austrijske ekonomske škole – tehnolibertarijanci i anarhokapitalisti – bili su privučeni dokidanjem institucijalne regulacije, formom robnog novca i ograničenom ukupnom emisijom. Utoliko je prvotna zajednica korisnika vrijednosno bila vrlo šarolika. S jedne strane decentralizirana zadružna ekonomija, a s druge strane poduzetnički individualizam i stjecanje legitimirano meritokracijom. Povremeno i prkos državnoj regulaciji u formi ilegalne trgovine opijatima, oružjem i naručenim ubojstvima u dark webu.

I dok je Satoshijev ključni doprinos inženjersko rješenje problema povjerenja, imaginaciju tehnološke zajednice s početka pobudila je prije svega uspješna implementacija blockchaina. Takva distribuirana baza podataka smanjuje transakcijske troškove utoliko što čini sve ulazne i izlazne informacije vidljive svim umreženim akterima i olakšava koordinaciju ako je takvih aktera mnogo. Krenula je lavina inovacija. Ethereum, najveći konkurent bitcoinu među kriptovalutama, distribuirana je računalna platforma koja omogućuje izvršavanje instrukcija i aplikacija na samom blockchainu Ethereuma. Transakcija iz bitcoin svijeta apstrahirana je na višu razinu ugovornog odnosa, tzv. “pametnih ugovora” koji automatski izvršavaju radnje kada su ispunjeni ugovoreni uvjeti. To omogućuje, primjerice, kreiranje distribuiranih organizacija čija je operativna dimenzija automatizirana kodom, povezivanje uređaja u tzv. Internet stvari, direktnu kupoprodaju energije iz obnovljivih izvora između malih proizvođača i potrošača i – za čeljad s Interneta najvažnije – sakupljanje kriptomaca. Zbog eksponencijalnog rasta vrijednosti kriptovaluta investicije su ogromne i neprestano se najavljuju nove ideje revolucionarnih primjena koje bi ove tehnologije odvele dalje od anegdota o najskupljoj pizzi na svijetu i spekulativnog balona.

Okolnosti rasta cijene bitcoina

Međutim, ključni događaji za širenje i rast bitcoina nisu bili tehnološki. Bitcoin nastaje u trenutku početka Velike recesije i spašavanja privatnog bankarskog sektora. U prvi blok bitcoina Satoshi je zapisao naslov članka iz The Timesa od 3. siječnja 2009.: “Ministar financija na rubu drugog spašavanja banaka”. Pored tog inicijalnog legitimacijskog momenta, računa se da je ciparska bankarska kriza 2012-2013. rezultirala prvim velikim bijegom kapitala u bitcoin i da je bila otponac prvog velikog rasta opsega trgovine i cijene bitcoina. Bitcoin je slično poslužio kao sredstvo čuvanja vrijednosti i u periodu prikrivene inflacije u Argentini i monetarne krize u Venecueli.

Pored ovih inicijalnih okolnosti nekoliko je strukturnih faktora koji su potakli financijske institucije i tržišta da se okrenu kriptovalutama. Prvo, nakon Velike recesije pokušaj oporavka rješavan je transferima centralnih banaka privatnim bankama po iznimno niskim kamatama koje su taj jeftini svježi novac radije usmjeravale prema financijskim tržištima nego li u poticanje proizvodnje i otvaranje radnih mjesta. Financijska tržišta sigurniji su izvor profita negoli rizična ulaganja u proizvodnju. Stoga su održavanje i povećanje razina profita u financijskom sektoru od presudnog značaja, a financijske tehnologije obećavaju nove instrumente i povećanu učinkovitost.

Drugo, od ukidanja zlatnog standarda i uvođenja fluktuirajućeg kursa u 1970-ima devizna tržišta su se konstituirala kao prva istinski globalna, tehnološki umrežena, dvadesetčetverosatna tržišta. Od početnog prometa od 10-20 milijardi dolara dnevno ekspandirala su do današnjih 5 bilijuna dnevno. Ukupni iznos deviznih rezervi svih centralnih banaka jedva prelazi taj iznos. Nestabilnost cijena, manja razina regulacije negoli na drugim financijskim tržištima i vrlo ograničen prostor državama da kontroliraju fluktuacije, pogoduju manipulaciji i visokim profitima. Iako je tržište kriptovalutama komparativno maleno (~500 milijardi dolara), kriptovalute su nova prilika za širenje i transformaciju takvog poslovanja. Činjenica da je zadana čvrsta gornja granica ponude bitcoina, naglo povećanje potražnje očekivano rezultira naglim rastom cijena, što stvara poticaj za manipulacije tržištem.

Nevolje u kriptovalutnom raju

Početkom siječnja kurs bitcoina se prepolovio. Niz manipulacija tržištem, raskola među razvijateljima BTC-a (i drugih kriptovaluta) pa onda i odvajanje razvoja u različite nove grane, prevara prilikom inicijalnih javnih ponuda valuta i redovitih hakerskih napada na mjenjačnice u kojima nestaju velike količine uloga njihovih komitenata razlozi su sve češćih regulatornih intervencija i zabrana poput one u Južnoj Koreji.

Unatoč idealima decentraliziranosti, anonimnosti i autonomije, pokazalo se, kao i u brojnim prethodnim prilikama, da su digitalna tržišta podložna dinamici akumulacije kapitala prema koncentraciji, centralizaciji i oligopolu. Oligopol olakšava kontrolu tržišta, a centralizacija racionalizaciju resursa. Primjerice, danas je “rudarenje” visokokoncentrirani sektor kojim dominira nekolicina velikih igrača, većinom smještenih u Kini i to zbog niske cijene subvencionirane struje. S druge strane, u demokratizaciji dostupnosti kriptovaluta danas bitnu ulogu igraju velike mjenjačnice koje uglavnom prikupljaju podatke korisnika i time de facto dokidaju anonimnost. Nedavno je Coinbase morao američkim poreznicima dati podatke svih korisnika koji su imali transakcija u iznosu od više od 20.000 dolara.

U primjeni se također pokazalo da kriptovalute slabo funkcioniraju kao sredstvo plaćanja: bitno su sporije za novčane transfere od postojećih centraliziranih sistema poput Vise, MasterCarda ili Amexa, a preskupe naknade za transakcije čine ih nepovoljnima i za plaćanje malih iznosa. Pritom ne nude jamstva u slučaju prevare ili gubitka kakva većina korisnika očekuje danas od financijskih usluga. Tehnološka rješenja kojima bismo trebali izbjeći privatne i javne institucije ne ulijevaju dovoljno povjerenja jednom kada se nađu u stvarnom svijetu. Dapače, prilikom donošenja odluka u sukobima u razvoju bitcoina ili hakerskog prisvajanja ethera u slučaju Digitalne autonomne organizacije (The DAO) same zajednice razvijatelja i korisnika prisiljene su na oblike rasprave i upravljanja koji nisu sprovedivi bez organizacijskih struktura i autoriteta.

Ogroman utrošak električne energije koji ide u održavanje kriptovalutnog sistema raste eksponencijalno s cijenom bitcoina i računa se da 60% zarade od “rudarenja” čini trošak struje. Trenutno bitcoin mreža troši struje koliko i Danska, dajući poveći doprinos globalnim emisijama stakleničkih plinova. Ako nastavi rasti sadašnjim tempom do 2020., dakle prije sljedećeg smanjenja nagrade za “rudarenje”, trebat će struje koliko danas troši čitav svijet.

Transformacija monetarnog sistema?

Puno je rasprava o tome u kojoj mjeri kriptovalute ispunjavaju ulogu novca. U funkciji sredstva plaćanja nisu se pokazale uspješnima. U funkciji mjere vrijednosti zbog velikih fluktuacija pokazale su se nepouzdanima. U funkciji sredstva čuvanja vrijednosti pokazale su sve karakteristike mjehura iz povijesti: nepredvidljivo veliku fluktuaciju vrijednosti koja podupire spekulacije, a za malobrojne (4% adresa posjeduje 96% bitcoina) strelovito generiranje bogatstva o čijem cash outu još uvijek postoji puno više priča nego stvarnih primjera. Izlazak iz mjehura još uvijek je neizvjestan za sve eventualne dobitnike s obzirom na nesređene porezne regulacije koje ih tek čekaju… Sve će se to s novim iteracijama i novim implementacijama možda poboljšati.

No, funkcija novca je da služi i kao sredstvo (re)distribucije u društvu. U svakom je društvu bitna informacija tko posjeduje koliko novca i na što ima utjecaj: sudovi, mediji, institucije ili vlast. Distribuirani i anonimni sistemi poput bitcoina to prikrivaju. Dok današnje kriptovalute nalikuju piramidalnim shemama u koje svi srljaju u nadi da će i oni biti među tima koji će na kraju zaraditi, opće nepovjerenje prema bankarskom sistemu i potreba za eksperimentiranjem indikacija su da postojeći sistem generiranja i alokacije novca nije adekvatan društvenim potrebama. Samo u proteklih pola stoljeća novčani sistem prošao je drastične transformacije. Današnji, globalno-uklopljen i visoko-kompleksan novčani sistem u kojem centralne i privatne banke generiraju novac primarno u svrhe financijalizacije smanjuje dijapazon demokratskog odlučivanja o ekonomskoj politici. Kriptovalute su otvorile priliku da se odnos novca, proizvodnje, održivosti okoliša i socijalne pravde iznova promišlja i razvija na razini koncepta i implementacije. Pitanje je, međutim, s kojim ekonomskim i političkim pretpostavkama ćemo pristupiti toj konstrukciji alternativa. Hoće li naposljetku o sudbini tih alternativa, kao u slučaju bitcoina, odlučiti dinamika financijskih tržišta ili demokratski proces?