Zašto je desni udar na kulturu “klasna politika”?

Foto: HINA / Lana Slivar Dominić
Foto: HINA / Lana Slivar Dominić

Na prvi pogled, ne čini se ništa u trenutnom političkom životu Hrvatske lišenijim klasne dimenzije od desnog marša kroz kulturne institucije. Međutim, uključivanje klasne dimenzije u analizu tog političkog projekta baca drugo svjetlo na njegov društveni značaj i utjecaj.

Trend se očito nastavlja i u ovoj godini. Zbog pritiska Udruge udovica branitelja Domovinskog rata, Hrvatska radiotelevizija (HRT) je inicijalno otkazala emitiranje filma “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića. Kasnije će se ispostaviti, samo odgodila, ali i pomaknula iz predviđenog prime timea. Ovu komediju koja se bavi udovicama koje i dalje primaju mirovine svojih preminulih muževa iako žive u izvanbračnim zajednicama producirao je, između ostalih, i sam HRT. Redatelja filma je cenzura (barem kratkotrajna) šokirala. Objasnio je da se u filmu uopće ne radi o udovicama branitelja i da ih se uopće ne ismijava.

S druge strane, predsjednica spomenute Udruge, Rozalija Bartolić, bila je teološki jezgrovita: “Ne želim ništa komentirati. Nisam spremna ni za kakve izjave. One koji će nas napadati zbog ovoga predajem u Božje ruke.” Okvir je postavljen: nemamo što raspravljati, nas naša žrtva čini neprikosnovenim arbitrima, kao i licenciranima da vas proslijedimo u Božje ruke. Ako ništa, udovice su u svojoj kulturnoj kritici, kao što se i očekuje, bile milostivije od bivših pripadnika HOS-a koji su kazališnom redatelju Oliver Frljiću poručili u Splitu: Sotono, odlazi iz našeg grada.

Metode djelovanja

Dakle, jasno je o kojem se trendu radi: desni udar na kulturu. I svakome tko makar površno prati društveno-politička zbivanja u zemlji prepoznatljive su konture tog udara. Premda neke tendencije možemo pratiti i od ranije, u sklopu desnog otkrivanja čari civilnog društva, kao začetak tog političkog projekta možemo istaknuti imenovanje, do tada široj javnosti nepoznatog povjesničara, Zlatka Hasanbegovića, na mjesto ministra kulture početkom 2016. godine. Tim se činom kultura afirmirala kao jedno od primarnih područja političkog sukoba u Hrvatskoj. Daleko od toga da je kultura prije bila lišena političkih tenzija i nacionalističkih apetita, no, čini se da je ovaj put posrijedi sukob ponešto drukčije naravi.

Okvirno, možemo izdvojiti dvije ključne metode djelovanja koje obilježavaju taj udar. Prva se tiče već spomenutih cenzorskih djelovanja. Riječ je o svojevrsnoj decentraliziranoj cenzuri. Manje-više ju obavljaju pojedine udruge, grupacije ili pojedinci iz razgranate mreže braniteljskog dijela civilnog društva. Operacija je vrlo jednostavna. Prepozna se neki kulturni proizvod koji navodno dovodi u pitanje dignitet Domovinskog rata i priča vrlo brzo zadobije enormnu pažnju u medijima. Dakle, akteri su decentralizirani, uvijek se može javiti netko drugi čiji su osjećaji i vrijednosti ugroženi, ali samo je bitno da je u centru pozornosti svetinja: Domovinski rat. Bez obzira radilo se u konkretnom kulturnom proizvodu baš konkretno o Domovinskom ratu ili ne. Pored “Ministarstva ljubavi” i rada Olivera Frljića te samog HRT-a, najpoznatiji primjer u javnosti je film o ratnom zločinu u Dvoru na Uni kojim je počeo napad na Hrvatski audiovizualni centar (HAVC).

Taj nam primjer ujedno pokazuje da su dvije naznačene metode često prilično povezane. Naime, nakon napada na konkretan kulturni proizvod, započne i napad na kulturnu instituciju pod čijim se patronatom taj film ili ta predstava proizvela. Cilj je da se vodstvo tih institucija delegitimira i da se potom na ključna mjesta instaliraju podobni kadrovi. Osim konkretnih ovlasti u provedbi kulturne politike, ulazak u institucije, nimalo nevažno, jamči i raspolaganje novčanim sredstvima: bilo u aspektu novih zapošljavanja, bilo u smislu financiranja dotad “zapostavljenih” umjetnika i kulturnjaka. Pored kadriranja putem političkog pritiska, ono se odvija i elegantnijim putem. Kao npr. u zagrebačkom slučaju. Koalicijski aranžman Neovisnih za Hrvatsku, Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, s Milanom Bandićem, omogućuje im “legalniji” ulazak u gradske kulturne institucije poput Hrvatskog narodnog kazališta ili Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.

Skrivena klasna dimenzija

Pitanje, naravno, glasi: zašto se baš sada događa desničarski marš kroz kulturne institucije? A odgovor na to pitanje možda se krije u objašnjenju naravi tog marša. Ili konkretnije: kako se ti potezi legitimiraju s obzirom na sadržaj naše društveno-političke sadašnjosti? Ne samo na spomenutoj razini legitimacije Domovinskim ratom kao neprikosnovene političke vrijednosti u hrvatskom društvu, već i dublje, kroz često prešućene ili prevedene motive koji na prvi pogled ne spadaju niti u ratnu prošlost, a niti u kulturu. Ti motivi su, makar i u karikiranoj varijanti, klasne naravi. Ma da, očito, nemaju klasne ciljeve.

Ne treba previše pojašnjavati stanje: hrvatski je politički prostor gotovo u potpunosti lišen artikuliranog klasnog sukoba. Ne postoji parlamentarna stranka čiji bi se program barem retorički zasnivao na interesima radnika, medijski je prostor u priličnoj mjeri ispražnjen od svake klasne optike, a militantnost sindikata je na rekordno niskoj razini. Međutim, to ne znači da se klasni sukob ne odvija i da si politički akteri mogu priuštiti njegovo zanemarivanje. Naprosto, većina ljudi na svakodnevnoj razini na svojoj koži osjeća društvenu nejednakost i klasne razlike. I zasigurno nisu samo potencijalne socijalističke ili komunističke stranke privilegirani tumači tih nejednakosti i razlika. Kao niti ponuđači rješenja. Svi politički projekti koji su dolazili s margine posljednjih godina morali su na neki način adresirati iskustva društvene nejednakosti. Bez toga jednostavno ne bi bili uvjerljivi.

Svi su oni imali neku varijantu objašnjenja tih nejednakosti i iz toga izvučene suprotstavljene strane. To što se nitko od njih nije “sjetio” rada i kapitala kao suprotstavljenih strana ne umanjuje klasnu dimenziju njihove analize i programa. Tako se Most predstavio kao zastupnik poštenih, vrijednih i radišnih ljudi naspram uhljeba, stranačkih pogona i korumpiranih poduzetnika. Živi zid je ponudio svoju viziju klasnog sukoba inspiriranu teorijom zavjere: s jedne strane obični ljudi, a s druge zli bankari, farmaceutska industrija, HDZ i poneke neobjašnjive pojave. No, ni ekstremnija desnica, što dijelom HDZ-ovska što civilno-društvena, nije ostala imuna na klasno objašnjavanje svijeta. Ili točnije: hrvatske povijesti. Međutim, njihov analitički zahvat sadrži malo više koraka posredovanja od realnog životnog iskustva nego što je to slučaj s Mostom i Živim zidom.

Dva koraka posredovanja

Dakle, pokušajmo pojasniti dva ključna koraka posredovanja. Da ne bi bilo zabune: oba koraka su analitički duboko pogrešna, a programi koji se iz njih izvode se krajnje politički toksični. No oba parazitiraju na određenoj razini socijalne uvjerljivosti, što ih čini politički opstojnima. Prvi korak bismo mogli nazvati: anakronizam. Naime, desne teorije u podlozi djelovanja ne govore o sadašnjem društvenom trenutku, one zapravo govore o društvenoj strukturi 80-ih godina prošlog stoljeća, o posljednjem desetljeću socijalističke Jugoslavije. Taj anakronizam opravdavaju nimalo uvjerljivim dokazivanjem opstojnosti te društvene strukture gotovo 30 godina nakon raspada tog društva.

Međutim, ako dokazivanje nije uvjerljivo, uvjerljivi su, makar karikirani, prikaz klasne prirode tadašnjeg i intuicija klasne prirode današnjeg društva. Jugoslavija je neosporno bila klasno društvo, a taj oblik polarizacije bio je sve izraženiji kroz osamdesete godine. I to je bio glavni faktor gubljenja legitimiteta nominalno socijalističke države: s jedne strane “crvena buržoazija”, a s druge radni narod čiji zahtjevi ostaju bez političkog odjeka. Taj izostanak odjeka i kasniji rat otvorili su dovoljan prostor desnici da klasne razlike protumači u ključu: jugoslavenske elite protiv hrvatskog naroda. Kasniji rat se onda čita samo kao krajnji dokaz postojanja tog sukoba. Naravno, sa izraženom srpskom dominacijom.

A ovi lokalni, ne-srpski elementi unutar elite, ako i nisu sudjelovali u agresiji, naprosto nisu htjeli novu državu. I onda su si, priča kaže, stvorili svoju “jugoslavensku” enklavu u kulturnim institucijama i preživjeli već duboko u 21. stoljeću. Najočitiju podlogu toj teoriji dao je nebrojeno puta Zlatko Hasanbegović govoreći o “jugoslavenskim kulturnim elitama”. Ipak, nije samo ta dešifrirana putanja “crvene buržoazije” bila razlog pretvaranja kulture u bojno polje. Naime, kultura je itekako klasno kodiran prostor. Intuitivno je to jasno bilo svakome kad je prvi put ušao u kazalište ili na otvaranje izložbe suvremene umjetnosti, a da nije odgojen i formiran u obitelji s usvojenim kulturnim navikama. Također je to intuitivno jasno i desnici kao samoproglašenoj predstavnici hrvatskog naroda. A jasno nije valjda jedino onima koji se trenutno brane od napada s desna. Čitanje i razumijevanje suvremene umjetnosti i kulture duboko je određeno klasnom pozicijom i popratnim simboličkim kapitalom. I tu desnica parazitira na prepoznatljivom trendu: suvremena umjetnost se sve više oblikuje kao enklava s licenciranim pristupom, dok kulturne politike sustavno zaobilaze pitanje kulturnih potreba i obrazovanja najširih društvenih slojeva.

Povijesna ironija

Da klasna dimenzija nije samo intuitivno prisutna u desnim nastojanjima, bilo je vidljivo u priopćenju sada već zamrle desničarske novinarske udruge HNIP prilikom obrane imenovanja Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture. Tamo su eksplicitno pisali o odnarođenoj naravi suvremene umjetnosti. Samo što kao recept nisu ponudili demokratizaciju kulture, već vraćanje u okove tradicionalnog kiča i nazadnih ideologija kao tobože iskaza narodnih nagnuća. Pritom ih, naravno, nije smetala povijesna ironija: upravo je jugoslavenski period napravio daleko najviše po pitanju demokratizacije kulture i njene dostupnosti širokim narodnim masama.

No, pozivanje na jugoslavensku tradiciju nije ni približno uvjerljivo oruđe u borbi protiv ovih tendencija. Upravo zato što ta tradicija sada živi prvenstveno u srednjoklasnom kulturnom pamćenju, a ne u političkom djelovanju. Kao što ni antifašizam nije stvar kulture i kućnog odgoja, kako se često u Hrvatskoj zna reći u zadnje vrijeme, već političke strategije s izraženom klasnom dimenzijom. Ne zato što su ideologija i fašističke tendencije svodivi na klasu, već zato što se bez nje ne mogu objasniti.