Blef u Ankari

Foto: AFP / Kayhan Ozer / Ured predsjednika
Foto: AFP / Kayhan Ozer / Ured predsjednika

Ako oko ičega vlada suglasje među hrvatskim političkim komentarijatom proteklih mjeseci, bez obzira na sklonosti, onda su to diplomacija i vanjska politika. Premda će se ovisno o političkim stavovima komentatora mijenjati naglašeni propusti, teško je pronaći nekoga tko bi hrvatskoj vanjskoj politici dao prolaznu ocjenu. Tako će desni dio spektra inzistirati na pasivnosti ili izdajničkim elementima kad je posrijedi suradnja s haškim sudom, dok će liberalni komentatori kritizirati diplomaciju na čelu s predsjednicom Republike zbog čestih svrstavanja u istim blok sa zemljama tzv. neliberalne demokracije.

Pored takvih zamjerki koje proizlaze “organski” iz političkih preferenci, prilično su zamjetne i one koje inzistiraju naprosto na diplomatskim vještinama kao takvim, lišenima bilo kakvog vrijednosnog i političkog sadržaja. Njih se najčešće moglo čuti u slučaju Piranskog zaljeva. Dok je slovenska strana u diplomatskoj ofenzivi, hrvatska šutke promatra, glasi uobičajeni oblik kritike iz usta diplomatskih eksperata. Ono što dijele vrijednosna i tehnokratska kritika jest snažna vjera u moć diplomacije: u dvorsku politiku zavođenja, brendiranja i zakulisnih igrica.

Ta vjera se očituje i u uočenom “paradoksu” koji manje-više svi s analitičkim ponosom ističu: na čelu države su Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović, oboje izvorno diplomatski kadar, a rezultati vanjske politike nisu nam bili nikad gori. Na stranu dezorijentiranost konkretnih aktera, pa čak i poticani antagonizam u svrhu stjecanja političkih poena na drugim mjestima, hrvatska se vanjska politika od samog početka nalazi u začaranom krugu koji je definiran ideološkom prtljagom nastanka same države. Sve što stoji na raspolaganju su bockanje susjeda i servilnost prema stranim silama, u prvom redu SAD-u i Njemačkoj.

Diplomatska improvizacija

Premda promjene geopolitičke tektonike otvaraju prostor, pogotovo Predsjednici, za koketiranje s “neprihvatljivim” partnerima poput Mađarske, Poljske i Turske, ništa ne izlazi iz zadanog okvira poslušnosti. Posrijedi su uglavnom nevješte igre diplomatskog pozicioniranja čija se svrha, pored nekih sitnijih interesa i bildanja ega, uglavnom svodi na pozicioniranje u lokalnim političkim odnosima moći. U tom ključu valja čitati i nedavni posjet Kolinde Grabar-Kitarović turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu koji je izazvao priličnu buru u susjednoj Bosni i Hercegovini. Naime, čini se da je doslovno jedini motiv tog posjeta bio pokušaj Grabar-Kitarović da “lukavo” navuče Erdoğana na svoju stranu u raspravi oko novog izbornog zakona u Federaciji BiH.

A navodna lukavost se sastojala u tome da u nelagodnu poziciju dovede Bakira Izetbegovića. Naime, Izetbegović u turskom autokratu vidi svog “političkog poočima” kojem je njegov biološki otac Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Kako je točno ta taktika – hajde malo pritisni “sina” – trebala polučiti uspjeh, nije ni približno jasno. Grabar-Kitarović se očito bila pouzdala u improvizaciju na licu mjesta s obzirom na to da je Erdoğan odmah nazvao Izetbegovića da se svo troje, eto, malo čuju. Dakle, diplomatski trik nije uspio.

Jasna je bila jedino politička motivacija hrvatske predsjednice. Ona se naprosto nastoji nametnuti kao zaštitnica i promotorica interesa hercegovačkih Hrvata u pregovorima oko novog zakona, a i općenito. Zapravo, točnije: interesa HDZ BiH. Smatra da joj je taj imidž neophodan jer joj mandat i nije ništa drugo nego petogodišnja kampanja za osvajanje još jednog mandata. Pritom ju, naravno, nimalo ne brine što spomenute interese brani udvorničkim improvizacijama ni manje ni više nego na “turskom dvoru”. Drugim riječima, to dovoljno govori o tome kako te interese zamišlja. Još jednom isto: bockanje susjeda ulagivanjem moćnima.