Vijeće Europe, samostalna međunarodna organizacija odvojena od Europske unije, s 47 država članica šire europske regije, upozorava da su ženska seksualna i reproduktivna prava “pod napadom”. U izvještaju objavljenom u utorak 5. decembra, europskim je državama upućena oštra poruka:
Bez želje da se obezvrijedi postignuti napredak, mora se primijetiti da se žene u Europi još uvijek suočavaju sa široko rasprostranjenim zabranama i nemogućnostima ostvarenja svojih seksualnih i reproduktivnih prava. Zakoni, politike i prakse u Europi i dalje su takve da na izrazito ozbiljne načine ograničavaju i potkopavaju žensko seksualno i reproduktivno zdravlje, autonomiju, dostojanstvo, integritet i donošenje odluka.
Vijeće Europe, iako organizacija bez izvršne moći, s fokusom na zaštiti ljudskih prava, jačanju demokracije i slično, a čiji je najveći doseg bio usvajanje Europske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine koja pak služi kao osnovni pravni dokument Europskom sudu za ljudska prava, ispravno svrstava probleme s kojima se žene susreću u “zakone, politike i prakse u Europi”.
Zakoni, politike, prakse
Ovime Vijeće Europe čini iskorak u pristupu ovim temama mijenjajući okvir kroz kojeg se one promatraju. Primarno to znači odmak od argumentacijski nepotkrijepljenih ideoloških rasprava u političko društvenom prostoru gdje se o ovim temama najviše raspravlja, i njihovo svrstavanje u pravni okvir EU. Time Vijeće Europe hoće istaknuti da su ova prava toliko puta deklarativno potvrđivana kroz povijest 20 stoljeća, dok su zakonske prakse i formulacije ostajale kilometrima iza ljudskopravaških deklaracija.
Štoviše, posljednjih godina prijetnje ženskom reproduktivnom i seksualnom zdravlju i pravima ponovno se pojavljuju i u dijelovima kontinenta gdje do sad nisu bile toliko izražene. Takve prijetnje dovode u pitanje dugoročne obaveze društva prema rodnoj jednakosti i univerzalnosti ženskih prava kao ljudskih. Zahvaljujući ovim trendovima, zakoni, politike i prakse postali su retrogradni i restriktivni. Posebno kad se radi o abortusu i kontracepciji. Ne može se pohvaliti ni sudove, koji su također suodgovorni za posljedice regresivnih praksi. Razvijaju se štetni rodni stereotipi, a zapostavlja se i marginalizirane skupine poput romskih i migrantskih žena. Dodatno, pojavljuje se cijeli niz barijera kojima se potkopava ženski pristup pravdi i učinkovitim pravnim lijekovima protiv nasilja na njihova seksualna i reproduktivna prava.
Vijeće Europe nudi i neke mjere za promjenu stanja, većina ih nije nova, a dostupne su na ovome linku. No dvije među njima ističu se možda kao začeci nekih hrabrijih političkih paradigmi: “investirati u seksualno i reproduktivno zdravlje i uspostaviti takav zdravstveni sustav koji je posebno dizajniran za unapređenje ženskih seksualnih i reproduktivnih prava”; te “osigurati cjelovito seksualno obrazovanje”. Dok se iz prve istaknute mjere može iščitati opozicija do sada ustaljenoj neoliberalnoj logici sužavanja javnog zdravstvenog sektora, iz opisa mjere jasno je da se ovdje misli na uspostavu istih medicinskih standarda diljem Europe s ciljem ostvarenja rodne ravnopravnosti. Druga mjera zapravo implicira jedinstveni seksualni odgoj diljem Europe, utemeljen na znanstvenim činjenicama, a ne na moralnim ili religijskim osjećajima roditelja ili dijela zajednice.
No, u konačnici, snaga Vijeća Europe, kao i drugih institucija, ovisi o sposobnosti da vrijednosti koje deklarativno promoviraju, zapravo implementiraju u praksi. U tome leži i potencijal društvene transformacije.