Kultura između popa i popova

Foto: AFP / Stringer / "Pro-life" prosvjed u Zagrebu
Foto: AFP / Stringer / "Pro-life" prosvjed u Zagrebu

Hrvatsku kulturnu politiku posljednjih mjeseci obilježavaju dva, naizgled, nepovezana trenda: beskonfliktno trabunjanje o kreativnoj industriji i pop-kulturi te pozadinska politička trgovina sa snažnim klerikalnim elementima. Nije teško naslutiti što nedostaje.

“Samo jedan školski sat tjedno likovnog i glazbenog odgoja u osnovnim i srednjim školama je sramota za ovu zemlju. To je sramotna činjenica!”, egzaltirano je na panel raspravi prošlotjedne zagrebačke Međunarodne autorske kreativne konferencije (MAKK) izjavio Boris Jokić, voditelj propalog pokušaja nacionalne Kurikularne reforme. Za potrebe konferencije, Jokić je predstavljen kao “guru kurikularne reforme”, a pozvan je da održi predavanje koje će na popularan način “približiti” kreativne pedagoške strategije za umjetničke predmete.

Jokić, u javnosti percipiran kao ležeran tip, dobronamjeran i pomirljiv, pojavio se na MAKK-u s predavanjem “Od Ramonesa do Rozge: Remix”. Naravno, riječ je bila o jednostavnom motivacijskom govoru, bildanju uvjerenja da je savršeno okej ako tinejdžeri slušaju estradnu zvijezdu našega doba, kao što bi jednako izvanredno bilo da pedagozi glazbenog odgoja, nakon što prihvate rozgijanski trenutak, pažnju obrate i na (feministički progresivnu?) poetiku smjera “Sheena is a Punk rocker” Ramonesa, koju današnju tinejdžeri uglavnom ne poznaju.

Bivši guru kurikularne reforme

Drugim riječima, Jokićev pokušaj da okupljenim profesionalcima, uglavnom proizvođačima komercijalne zabavnoglazbene robe i pripadnog marketinga, ukaže na potrebu kreativnog obrazovanja kroz tolerantni sinkronicitet popularne kulture može izgledati zbunjujuće. Ali nije, jer se Jokić obraća široj javnosti, onoj koja ga sada puno bolje prihvaća u ulozi “bivšeg gurua kurikularne reforme”, nego u trenucima političkih previranja oko tog sistemskog projekta kad je morao nadugo i naširoko objašnjavati vlastitu političku poziciju i detaljne etape zamišljenog razvoja nacionalnog kurikula “odozdo”.

U trenucima koje historija pamti kao propale pokušaje sistemske solidarnosti domaće akademske zajednice s idejom promjene obrazovnih strategija i programa; Jokiću se ne bi bilo isplatilo upućivati na resurse popularne kulture. Podsjetimo, upravo je pokušaj sitnog proboja lektirnih naslova suvremenih autora ili naslova koji, najšire kazano, pripadaju polju popularne književnosti u lektirni kanon programa hrvatskog jezika – podigao destruktivnu lavinu konzervativne Hrvatske, pljuštale su političke uvrede s akademske desnice. Takozvani “Jokićevi ljudi”, široka grupa visoko motiviranih profesionalaca za promjenu kurikula obrazovnih i srednjih škola je, pri tadašnjem pokušaju ukazivanja na promjenu perspektive u nastavi hrvatskog jezika, bila javno prozivana zbog kompetencije, političkih uvjerenja, privatnih motiva i kojekakvih još uvredljivih marginalija.

Danas, međutim, Boris Jokić u prijateljskom miljeu profesionalaca koji žele napredak i razvoj kako kulturne industrije tako i njenih obrazovnih temelja, može ponuditi eksplicitno političku tvrdnju kakvu nije mogao, ili nije htio, u vrijeme žestokih javnih polemika oko metode rada i malih ali strateških promjena rakursa obrazovnog sistema. Jer činjenica da je svega jedan sat tjedno (čitavih 45 minuta) glazbenog ili likovnog odgoja u programu nastave osnovnih i srednjih škola Hrvatske “sramota ove zemlje” ima političku težinu potresa nacionalnog kurikula – onakvoga kakav je bio i kakav će jednom biti.

Guru STEM-a

Podsjetimo, političku odluku prepolovljene satnice umjetničkih predmeta u korist povećanja satnice hrvatskog jezika i povijesti donijela je 1994. godine, u zamahu nacionalističkog “popravka” zatečenog kurikula, ministrica prosvjete i športa Ljilja Vokić, širepoznata po ultradomoljubnim glupostima ali i jednoj simpatičnoj rečenici gdje tvrdi da je “Krleža sve hrvatske vojnike prikazao kao bedake”. Vokić je povijesno obezvrijedila umjetničke struke u korpusu obrazovnog sistema ove zemlje, a tu dalekosežnu anomaliju nitko do sada nije javno osuđivao na visokoj političkoj razini. Niti u vremenu otvorenih prijepora oko “Jokićeve” kurikularne reforme nigdje se nije javno spomenula “sramotna činjenica” koja, u neoliberalnoj optici i perspektivi umjetničkih struka bez ostatka ima poguban saldo.

I nije, naravno, Konferencija kreativaca mjesto za političke ocjene i procjene. Naprotiv, to političko nemjesto forsirano radosnih pogleda prema budućnosti, dobro služi kao dokaz šizoidne, sinkrone naravi domaće kulturne politike.

Pored Borisa Jokića na Panelu kreativaca sjedio je, primjerice, Nenad Bakić, predstavljen kao “guru STEM-a”. U veteranskoj maniri kakvu njeguje od početaka karijere beskrupuloznog biznismena koji privatni interes i vlastiti konkretni proizvod podvaljuje (i prodaje) javnom obrazovnom sistemu, Bakić je u svome nastupu koristio retoričke instrumente popularne kulture, ne bi li kreativnim profesionalcima “dokazao” neumitnu povezanost tehnologije i umjetničkih struka. I sve, naravno, u cool reklami prioriteta svega onoga što u obrazovnom sistemu obuhvaća kratica STEM (science, technology, engineering i mathematics), a nema blage veze s umjetničkim strukama i šire shvaćenom kulturom.

Zašto je onda bio pozvan na taj susret? Stoga što je, prepostavimo, javnosti valjalo približiti raznolikost pogleda u jedinstvu ukupne kulturne proizvodnje i kreativne industrije, kojima je kvalitetno obrazovanje nadređen pojam i svrha. U tom je smislu gošća spomenutog panela Lidija Kralj, pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja, javnosti poručila da “kurikularna reforma ide dalje” i da će uspjeti “jedino ako svi zajedno na njoj radimo”. To reče gospođa uljudno, pozitivno, pored živog i zdravog Borisa Jokića – smijenjenog ili bivšeg voditelja Kurikularne reforme, u povijesti pop kulture zabilježenog jednostavno kao “guru kurikularne reforme”.

Protokolarni gost: ministar financija.

Naravno, konferencija MAKK nije javnosti bila zanimljiva po svome sadržaju koji je ionako namijenjen užoj struci kreativaca industrije, nego po upadljivom “disakordu svih fakata” kulturne politike. Disbalansu ushita nad velikom, iako tek očekivanom, propulzivnošću domaćih kreativnih industrija nasuprot statusu šutnje javnih razgovora o (neobično depresivnom) stanju najvećeg dijela javno financirane kulture. Kontrast neoliberalnog, komercijalnog pogona kulture koji ne financira, pa niti ne nadzire, domaća kulturna politika, i javnog sektora kulture kojemu je aktualna vlast namjestila represivni sistem nadzora i kazne davno je uočena činjenica. Sad nam je skupljati sličice dokaza o daljnjoj degeneraciji tog totala.

Primjerice, protokolarni gost konferencije autora kreativaca bio je i ministar financija Zdravko Marić: prva odgovorna figura za dodatno, fatalno porezno opterećenje autorskih honorara i naknada s početka madata ove vlasti. Podsjetimo, pri objavi novih poreznih opterećenja, aktualna vlast je bespogovorno oštetila autore i nepovratno smanjila njihovu cijenu rada. Ali što se može! Kreativci se po defaultu jadne dinamike domaćeg tržišta lako prilagođavaju kondicijama, a ministar financija će opet doći, nagodinu možda, da zadovoljno pohvali “svakodnevni rast i doprinost kreativaca gospodarstvu Hrvatske”.

Ministrica kulture Obuljen Koržinek, čiji lik javnost prati isključivo u jednominutnim medijskim kulturnjačkim prilikama, svečano je pozdravila skup kreativaca uz par formulaičnih rečenica: posve nevažno. Problem njezina protokolarnog performansa, jednakog u svakoj prilici, ionako leži u oku kvalificiranog promatrača, u dubini očne duplje bolje obaviještenog profesionalca kojeg otvoreno vrijeđa hipokrizija njezine, vrlo otvorene, strategije.

Politička trgovina

Obuljen Koržinek je, recimo, na MAKK stigla netom nakon što je rebalansom proračuna za 2017. godinu u vlastitom ministarstvu “izgubila” 87 milijuna kuna. Riječ je o takozvanim nerealiziranim sredstvima koja su “izgubljena” za domaće korisnike tako što su elegantno kukavički vraćena Europskom socijalnom fondu i Fondu za regionalni razvoj, a trebala su biti utrošena u razvoj neprofitnih, medija zajednice, trećeg medijskog sektora ili slične kategorije javnih medija. Zašto bi vrlo upućena menadžerica kulture i aktualna ministrica kulture, izravno odgovorna i nadležna za medije a posebno za njihov neprofitni dio, sabotirala financiranje neprofitnog medijskog sektora? Tim složenim pitanjem ne zamaraju se profesionalci kreativne, kamoli mejnstrimaške medijske scene.

U strateškoj neoliberalnoj podjeli najšire shvaćene kulture kakvu forsira i domaća politička elita, funkcionira jedino tržišni princip zbog čega su paralelizmi suživota viših i nižih oblika kulturne proizvodnje lišeni dublje komunikacije. Naučili smo kako se uspostavlja i njeguje klasni princip među srodnim kulturnim disciplinama i poljima. Ali ako smo (i na) Konferenciji kreativaca ponovili da je obrazovanje visoki hegelijanski pojam u odnosu na prozaičnost domaće kulturne komercijalne proizvodnje, zašto ne povezujemo bliske događaje u istom polju? Stojimo u bazenu popularne kulture, anegdotalno i bezveze prebiremo po Billu Gatesu i Ramonesima, uključujemo Rozgu, trabunjamo o plemenitosti pedagogije i prvih umjetničkih koraka.

Ministrica Obuljen Koržinek se smješka iz prvog reda, taman je proglasila vlastitog novog savjetnika za kulturna pitanja, radikalnog desničara Ladislava Iličića, violinista Simfonijskog orkestra HRT-a i predsjednika radikalno klerikalne stranke HRAST. Ilčić je očita akvizicija premijera Plenkovića, rezultat tko zna kakve trgovine demokršćanskom političkom prtljagom, pa je tako bez imalo stila “uvaljen” kao nekakav jalovi consigliere u visokouređen kabinet ministrice kulture. Avaj, do sada su problemi katoličke Crkve bili rješavani elegancijom poziva ministrici s Kaptola, a sada…

Fatalna redefinicija

A samo dan, dva prije nego je Iličić prokazan kao “savjetnik” za kulturna pitanja jer se, po mišljenju premijera Plenkovića “uz svoj politički angažman cijeli život bavi kulturnom i sigurno može dati odgovarajući doprinos”; u Ministartvu znanosti i obrazovanja desio se neočekivani obrat. Ministrica Blaženka Divjak, do sada otvoreno suprostavljena klerikalnim zagovarateljima modela kurikularne reforme, “preko noći” je pristala na promjenu nacrta “Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi”, gdje se donose značajne promjene što će zagovarateljima konzervativnog kurikula i čvrstog katoličkog odgoja koji već godinama vode rat protiv građanskog odgoja i ukupnih “liberalnih” vrijednosti odgoja, poput notorne udruge GROZD, omogućiti mnogo lakšu manipulaciju i intervenciju “roditeljskog odgoja” u javno obrazovanje.

Sinkronicitet događaja daje misliti, ponovno, o vezanoj političkoj trgovini premijera Plenkovića, što dovodi do sljedećeg, predvidljvog zaključka. Aktulna kulturna politika u javnu, nekomercijalnu sferu uvela je jasan demokršćanski okvir pravila, što znači drugačija ograničenja i nove, drugačije modele umjetničkih i kulturnih sadržaja.

U sferi komercijalne kulture, desničarski klerikalni elementi (navodno) nemaju veze sa sadržajem kulturnih industrija. O tome ćemo, međutim, detaljnije razgovarati uskoro, kad se pod mekim savjetničkim pritiskom važnih čimbenika i kategorija kulturne scene, polako počnu mijenjati prioriteti proizvodnje određenih audivizualnih naslova. Zasad smo, ponavljamo, u tobože beskonfliktnoj zoni popularne kulture gdje se razbacujemo metaforičnim balončićima i hrabrimo idejom u obrazovni progres. Nesvjesni da sudjelujemo u fatalnoj redefiniciji popularne kulture, što je dalekosežna i opasna rabota. Je li to završena borba oko značenja u popularnokulturnoj areni?