Klasična glazba između klasnog afektiranja i populizma

Foto: Wikipedia Commons
Foto: Wikipedia Commons

Predstavlja li činjenica da mladi ne slušaju klasičnu glazbu znak kontinuiranog propadanja “pravih vrijednosti” ili je pak riječ o neminovnoj posljedici modernizacije i napretka? Ovakve diskusije uglavnom preskaču ključno pitanje uloge glazbe, kako u simboličkoj reprezentaciji društvenih nejednakosti, tako i u pokušajima obrazovanja za egalitarnije i demokratičnije društvo.

Kako proizvoditi publiku za klasičnu glazbu u Hrvatskoj? To je pitanje u posljednjih mjesec dana dobilo znatno veću pažnju nego što je uobičajeno. Prvo je u sklopu 54. Glazbene tribine Hrvatskog društva skladatelja (HDS), održane sredinom studenog u Opatiji, organiziran okrugli stol “Rađanje publike iz duha glazbe” na kojem se raspravljalo o aktualnim kulturnim politikama. Zatim je svega nekoliko dana kasnije Hrvatska glazbena mladež (HGM) održala konferenciju za medije na kojoj su njezini predstavnici, tobože potaknuti zabrinjavajućim statistikama Eurostata, izrazili zgražanje nad činjenicom da “mladi slušaju cajke”, ističući potom važnost vlastitih projekata u izvođenju mladih na “pravi put”.

Naposljetku, srodnim se temama bavila i Međunarodna autorska kreativna konferencija (MAKK) koju je krajem prošlog tjedna u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost organizirala Služba zaštite autorskih muzičkih prava HDS-a (HDS-ZAMP). Na njoj su popularne javne ličnosti raznih profila iznosile svoje stavove o kreativnosti i njenoj ulozi u obrazovanju i društvu, pokazujući da – u slučaju nekih govornika – “biti kreativan” može značiti i (pre)ležerno govoriti o društvenim problemima uz vrlo malo razumijevanja njihove složenosti.

U tom smislu MAKK-ova kreativnost stoji u opreci prema tradicionalističkom stavu koji je u svojem predstavljanju zauzeo HGM, a koji se u dobroj mjeri oslanja na lamentaciju o navodnoj kontinuiranoj kulturnoj degradaciji društva. Dakako, moralna panika oko vrijednosti ili bezvrijednosti određenih glazbi – popularna među glazbenim radnicima i izvan kruga HGM-a – prilično je neplodna strategija, pod uvjetom da joj je cilj rješavanje nekih realnih problema, a ne samo deklamacija vlastite klasne nadmoći. Naposljetku, ključni “argument” o tome da hrvatskoj publici nedostaje “kulture” teško je obraniti s obzirom na vrlo bogatu kulturnu i koncertnu ponudu, koju je ponekad čak nemoguće popratiti.

Statusno konzumiranje

Dakako, moralna se panika ne javlja oko nedostatka koncertne ponude kao takve, već samo oko moguće nedovoljne frekventnosti koncerata glazbe s velikim G, odnosno glazbe određene historijske tradicije, redovito vezane za najviše društvene slojeve. No ukoliko upravo ta glazba (u pravilu klasična) ima problem s publikom, to bi mogao biti rezultat različitih procesa koji su postepeno dovodili do toga da društveni sloj koji joj je bio ključni konzument više nema glavnu ni zadnju riječ, već je glazbeno tržište otvoreno različitim ukusima i kulturnim potrebama, pa se čini da u šarolikosti kulturne ponude ona koja tradicionalno pripada društvenim elitama postaje manje vidljiva.

Također, kao što su već prije četrdesetak godina uvjerljivo argumentirali sociološki radovi Pierrea Bourdieua, ali i npr. predavanje Richarda Taruskina nedavno održano na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, “konzumentski” odabir umjetničkih djela s renomeom “visoke umjetnosti” nije toliko povezan s prepoznavanjem imanentne vrijednosti takvih djela ili pak sa superiornijim ukusom onih koji čine taj odabir, nego s legitimacijom ukusa i položaja viših klasa. Drugim riječima, ljudi će odabrati biti konzumentima visoke kulture zato što misle ili znaju da to potvrđuje njihov društveni status.

U tom je smislu važno primijetiti da ti isti slojevi društva trenutno imaju na izbor više glazbenih žanrova kojima legitimiraju svoj status. Unutar popularnoglazbenih žanrova koji su nekada “pripadali” mladima ili nižim slojevima društva, došlo je do tzv. odrastanja i starenja publike, pa danas mnogi popularni žanrovi – poput jazza, bluesa, rocka – koji su se nekada gurali u domenu zabavne, trivijalne glazbe, danas drže status ozbiljno-glazbenih, ili barem “ozbiljnijih”. Prema tome, pripadnici viših društvenih slojeva, nekada tradicionalna publika klasično-glazbenih manifestacija, sada imaju na izbor veću lepezu glazbi koje pretendiraju na to najviše mjesto glazbe s velikim G.

Svjesno ili nesvjesno ignoriranje njezinog elitizma – a ne činjenica da “mladi slušaju neke druge glazbe” – je ono što doista može narušiti društvenu prisutnost i važnost klasične glazbe. S druge strane, prije nego počnemo slaviti demokratizaciju glazbenog tržišta i pokapati tragove starih društvenih elita, trebalo bi upozoriti na problem “manjinskog položaja” određenih glazbi. Ovdje prije svega mislimo na ono što su u svojim istraživanjima o glazbi i medijima švedski etnomuzikolozi Krister Malm, Dan Lundberg i Owe Ronström nazvali “dvostrukom oštricom glazbene produkcije”, koja se tobože temelji na tome što publika najviše želi slušati.

Učenje slušanja

Suprotno očekivanom rezultatu, pokazalo se kako su demokratizacija i “ugađanje publici” u glazbenoj industriji doveli ne do veće raznolikosti, već suprotno, do homogenizacije zvuka glazbe koju najčešće dobivamo putem medija. U slučaju ove studije, autore je zanimalo kako švedska glazbena industrija (ne)odražava multikulturalnost švedskog društva, a zaključci kažu da upoznavanje i cijenjenje novih i drugačijih kulturnih formi zahtijeva određen napor za koji se ne može očekivati da ga publika sama podnese, ako im ranije nije bila redovno izložena.

Klasična glazba, zajedno s različitim tradicijskim glazbama, danas bez sumnje ima manjinski status, utoliko što, ako se ne uči razumijevati pri slušanju, vrlo brzo postaje beznačenjski šum ili parodija same sebe. U postupku razumijevanja i upoznavanja, obrazovni sustav je taj koji ima presudnu ulogu. U tom je smislu zanimljivo da je na MAKK-ovoj konferenciji nesuđeni predvodnik kurikularne reforme Boris Jokić svoje izlaganje nastavnog programa glazbene kulture povremeno nadopunjavao i samostalnim sugestijama inovacija u nastavi koje se oslanjaju na primjere iz popularne glazbe.

Uvođenje popularne glazbe u osnovnoškolsku nastavu glazbenog nije dakako ništa loše, a da je Jokić iole upućen u glazbenu pedagogiju, znao bi da nije niti ništa novo. No zato nekritički popularizatorski momenti u reformi školstva kakvi su zbrzano predstavljeni na konferenciji mogu postati potencijalno opasni, jer mogu neke teške i djeci daleke sadržaje dodatno udaljiti i ići lakšim putem posezanja za materijalom koji je djeci ionako bliži i poznatiji. Umjesto toga, a što su govornici na MAKK-u, doduše, rado isticali, unutar obrazovnog sustava bi se moralo puno više raditi na razvijanju kritičkog razmišljanja, koji bi učenike i studente pripremio na selekciju unutar velike količine dostupnih informacija i razvijanje vlastitih stavova o tome što su putem tih informacija dobili.

Budućnost infrastrukture

Pri tome, kritičko razmišljanje se u nastavi glazbenih predmeta ne bi smjelo zlorabiti u svrhu dociranja o tome koje glazbe su dobre, a koje loše (što je pouzdano promašena metoda), nego koristiti za svjesno i promišljeno slušanje, razumijevanje konteksta glazbe koja se sluša i njenog pozicioniranja u društvu, kao i pozicioniranja vlastitih identiteta prema toj glazbi. A gdje su u svemu tome glazbenici, glazbeni pedagozi i svi oni koji od glazbenog rada žive? Koji god bili novi modeli kulturnih politika, čini se kao da se glazbenici oko njih i bilo kakvog drugog političkog načina razmišljanja nerado angažiraju.

Pred svega nekoliko godina, bilo je nezamislivo da se institucija poput zagrebačke Koncertne direkcije ugasi, a to se ipak dogodilo, i možemo se slobodno zapitati zašto se među glazbenicima nije javila reakcija i inicijativa kakvu je npr. u plesnoj zajednici izazvao pokušaj gašenja Zagrebačkog plesnog centra. Glazbena infrastruktura koja danas postoji u Hrvatskoj – javno financirane glazbeno-obrazovne institucije, glazbene i koncertne ustanove, orkestri i ansambli – jest naš civilizacijski doseg koji je pažljivo građen generacijama. Ipak, to ne znači da je on jednom zauvijek izboren i da će ostati neupitan budućim generacijama.

Vrlo je, dapače, zamislivo, da će neka od budućih vlasti propitati potrebu za javno financiranim glazbenim školama, čije bi ukidanje za kompletnu glazbeničku struku značio gotovo propast, i da će biti potrebno ispočetka dokazivati korist glazbenog obrazovanja za cijelo društvo. Slično je i s drugim glazbenim institucijama: glazbeni radnici moraju biti spremni braniti njihovo postojanje i društvenu korisnost, ne elitističkim zgražanjem nad idejom da bi se netko u to uopće usudio dirnuti, nego osviještenim osluškivanjem društvenih i političkih promjena u odnosu na koje se kao struka moraju pozicionirati.