Monetarna anemija

Foto: AFP / Aurore Belot
Foto: AFP / Aurore Belot

Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj koju su nedavno predstavili premijer Andrej Plenković i guverner Boris Vujčić nosi sa sobom dva ključna politička obilježja: nema strategije i nema alternative. Dovoljno bezlično da njih dvojica mogu bildati političke profile.

U dubokoj sjeni medijske sapunice oko Agrokora započela je prije dva tjedna kampanja čije će posljedice biti važnije i snažnije od sudbine bivšeg Todorićevog koncerna: Vlada i Hrvatska narodna banka predstavile su Strategiju uvođenja eura u Hrvatskoj, službeno otvorivši javnu raspravu o ulasku u eurozonu. Planirani efekt dobro koordinirane predstave bio je, valjda, baciti posve novo svjetlo na glavne aktere: najednom ih vidimo kao ozbiljne političke igrače jasne vizije, ljude koji nameću agendu i kontroliraju ekonomske procese umjesto da panično reagiraju na nepredvidljive turbulencije tržišta, neočekivane slomove i urušavanja poslovnih carstava poput Todorićevog.

Poliranje imidža proaktivnog državnika, uostalom, itekako treba premijeru Andreju Plenkoviću koji je u drugu godinu mandata kliznuo niz silaznu putanju popularnosti u svim relevantnijim anketama, uz minimalnu većinu u Saboru i bez pamtljivijeg državničkog poteza iz dosadašnje etape vladanja. Još i više guverneru Borisu Vujčiću, koji iduće godine kreće po drugi mandat na čelu HNB-a i sasvim sigurno ne želi da se predizborna rasprava svede na razgovor o kreditima u švicarskim francima ili izdavanju mjenica bez pokrića Agrokoru, po čemu javnost uglavnom pamti njegovih prvih pet godina.

Strategija koja to nije

Ako lansiranje strategije uvođenja eura doista služi bildanju političkog profila vladajućeg tandema, onda sve što o njegovim realnim dometima možemo znati stane u prvu rečenicu službene prezentacije guvernera Vujčića: “Ova eurostrategija, kao što je napomenuo i premijer, ne određuje ciljani datum uvođenja eura jer to ne ovisi samo o nama.” Ako prva rečenica ipak nije dovoljna, tu je nastavak: “Bilo bi stvarno lijepo da se poklopi naše predsjedanje Europskom unijom 2020. godine s ciljem ulaska u tečajni mehanizam.” Konačno, ako nije dovoljno ni fiksiranje strateškog datuma lijepim poklapanjem, tu je argumentacija u korist fiksiranja tečaja: “Što se tečaja tiče, budući da je većina našeg duga u devizama i zbog toga Hrvatska narodna banka održava stabilan tečaj, kao što je nekad Bob Dylan pjevao: Kad ništa nemaš, nemaš ništa ni za izgubiti.”

Ili da sumiramo: najdalekosežniji manevar hrvatske ekonomske politike posljednjih godina, potez koji bi trebao (p)ostati glavna politička zaostavština Andreja Plenkovića i Borisa Vujčića, ima formu strategije koja ni približno ne može prognozirati kada će uopće biti sprovedena, ako to ipak pokuša poziva se na ono “što bi bilo lijepo”, a glavni razlog za veliku monetarnu promjenu vidi u tome što ionako “nemamo ništa za izgubiti”. Da stvar bude gora, ukoliko je nešto u takvoj strategiji zaista skandalozno, onda je to činjenica da nikakvog skandala zapravo nema.

Jer ni Plenković ni Vujčić nisu rekli ništa pogrešno: naravno da Strategija uvođenja eura ne može prognozirati čak ni datum vlastite realizacije kada se proces pristupa eurozoni svodi na ispunjavanje strogih uvjeta i strpljivo čekanje zelenog svjetla iz Bruxellesa; naravno da u takvim okolnostima preostaju uglavnom prazne želje i maštanja o onome “što bi bilo lijepo”; naravno da dobar dio domaćeg duga jeste denominiran u eurima – baš kao što je kompletna ekonomija visoko eurizirana – pa je manevarski potencijal tečajne politike smiješno skučen a najavljena promjena valute gotovo da ga i ne mijenja. Sve je tu, dakle, potpuno jasno. Osim, eventualno, odgovora na pitanje zašto bi se dokument koji počiva na ovakvim premisama uopće trebao zvati “strategija”: on čak i deklarativno predstavlja puku potvrdu unaprijed zadanog stanja.

Alternativa koja to nije

O različitim argumentacijskim linijama strategije koja to nije još će se, naravno, voditi brojne diskusije ekonomskih i monetarnih stručnjaka: u prvim danima nakon predstavljanja, međutim, daleko je interesantnije promotriti njene političke učinke. Jer dvostruko kodiranje rasprave koju Strategija nameće – predstavljajući uvođenje eura kao nešto što je istodobno i poželjno i neizbježno – nipošto nije novo: otvaranje javne rasprave čiji je ishod unaprijed poznat, jer vladajuća garnitura raspolaže redstvima da raspravu zatvori onako kako to njoj odgovara, također nije novost.

Svi dosadašnji evrointegracijski procesi vođeni su na sličan način: s jedne strane uvjeravanjem javnosti da bi bilo koja alternativa približavanja evropskim institucijama bila neusporedivo lošija, s druge grubim podsjećanjem da alternative ionako nema. Isti je to onaj politički diskurs koji je dulje od jednog desetljeća pripremao javnost na referendum o pristupu Uniji: obećavajući s jedne strane ekonomski prosperitet, slobodu kretanja i pravocrtno civiliziranje društva, mlatarajući s druge strane prijetnjama poput notorne izjave Vesne Pusić da država neće isplaćivati mirovine ne uđemo li u EU.

Diskurs je to, uostalom, dovoljno otporan da bez ozbiljnijih oštećenja dočeka aktualni epilog ulaska: godine u kojima umjesto ekonomskog prosperiteta promatramo spori oporavak nakon duboke recesije, dok se “sloboda kretanja” pretvara u goleme valove emigracija a najavljivano širenje građanskih vrijednosti u žestoki konzervativni kontraudar, revizionističku rehabilitaciju fašistoidnih kvislinga i kampanje za zabranu abortusa. Diskurs dovoljno otporan, napokon, da preživi sve ono što se danas širom Evropske unije događa: od radikalnog skretanja udesno najvećeg dijela istočnog bloka, preko sličnih tendencija sa Zapada pa do ekonomskog pustošenja periferije i prošlogodišnjeg Brexita.

Krivci koji to nisu

Sve što Andrej Plenković i Boris Vujčić čine, pokušavajući ostaviti dojam snažnih političkih igrača kristalnih vizija i čvrstih odluka, samo je novi primjer taktičkog snalaženja unutar strogih pravila takvog diskursa. Zato se, uostalom, dobar dio njihove argumentacije iscrpljuje u patronizirajućem umirivanju javnih strahova prethodno istraženih naručenim anketama, poput bojazni izazvane onom popularnom pričom koja kaže da uvođenje eura može poslužiti lukavim trgovcima da, zaokružujući cijene, neprimjetno poskupe proizvode za koju kunu.

I zato, uostalom, kada se u raspravi susretnu s problemom kudikamo ozbiljnijim od sitnog šibicarskog podizanja cijena, papagajski ponavljaju službenu briselsku verziju istine: govoreći, primjerice, o “prekomjernom priljevu kapitala i akumulaciji neravnoteže” – odnosno, o tzv. Grčkom scenariju i ubrzanom javnom zaduživanju zemalja periferije koje je uslijedilo nakon njihovog ulaska u eurozonu – Vujčić za produbljivanje deficita okrivljuje isključivo prezadužene države, propuštajući reći da je zaduživanje periferije izravno financiralo ekonomski rast centra a pritom, da stvar bude gora, nisu postojali dovoljno moćni redistribucijski mehanizmi koji bi osigurali da se neravnoteža koliko-toliko ispravi.

Ni fondovi koji su u međuvremenu uvedeni takvoj ulozi nisu dorasli: eurozona jest monetarna, ali nije i fiskalna unija, ona je zajednički monetarni prostor država koje ne dijele zajedničku poreznu politiku, a u takvom političko-ekonomskom dizajnu one siromašnije obično prve nastradaju. Ili tako, barem, glasi jedan od glavnih argumenata kritičara evropske monetarne unije: ako ga se gura u stranu ili potpuno prešućuje, onda to ne znači samo falsificiranje javne rasprave, nego izravno promoviranje ekonomske logike centra u državi koja po svemu pripada periferiji.

Uspjeh koji to nije

Ne treba, naravno, sumnjati da će ta promocija na kraju uspjeti: ovdje ionako nije riječ o javnoj raspravi između ravnopravnih pozicija koja će pravednim vaganjem argumenata dovesti do optimalnog ishoda, nego je riječ o tome tko drži poluge moći za nametanje ekonomske politike. Ali problem ionako nije što je ishod unaprijed poznat niti što javna rasprava djeluje fingirano: problem je u frustraciji koju takvo fingiranje javne rasprave proizvodi. Problem je u dominantnom diskursu koji već deceniju i pol istodobno promovira pravo na politički izbor i tvrdi da izbora zapravo nema. Problem je u raskoraku između tog diskursa i stvarnosti na koju se on navodno odnosi: što je raskorak veći, to je širi prostor za bujanje novih, antielitističkih i “antipolitičkih” pokreta koji vrlo lako mogu skrenuti još radikalnije udesno od ovih koje trenutno gledamo.

Zato je odgovornost Plenkovića i Vujčića neusporedivo veća od manevarskog prostora HNB-ove tečajne politike: to je odgovornost za reprodukciju sustava koji ničim nije dokazao da odgovara potrebama većine Evropljana. A promatrajući njih dvojicu, ne čini se da su takvoj odgovornosti dorasli. Ono što vidimo je dobro usklađen nastup dva istaknutija predstavnika kompradorske elite koja svoje lokalne političke interese spretno spaja s općim kursom Unije.

Vidimo tandem briselskih birokrata koji uzaludno pokušava ostaviti dojam odlučnih leadera. Dvojac koji – sapet turbulencijama tržišta, interesima Bruxellessa, tečajem eura, urušavanjem megakoncerna i nizom drugih faktora na koje nema baš nikakvog utjecaja – ipak neobično želi ostvariti imidž dinamičnog dua domaće ekonomske politike. Ali mu to baš i ne uspijeva. Plenković i Vujčić, premijer i guverner, u epizodi uvođenja eura kroz raspravu kojoj unaprijed znamo rezultat, s rokovima koje diktiraju drugi, pomoću strategije koja to nije: nešto kao anemični duo hrvatske političke ekonomije.