Estonija vas pita: kako treba oporezovati Google?

Foto: AFP / Emmanuel Dunand
Foto: AFP / Emmanuel Dunand

Estonija se ne šali. U sklopu digitalne agende, eksplicitnog prioriteta njezinog predsjedavanja Europskom unijom, otvaraju se društveno relevantne teme iz ugla kojem zapadne članice nevoljko pristupaju, poput razlike u cijeni rada na istoku i zapadu Unije, ili osporavanja plinovoda Sjeverni tok 2, pa do iskorištavanja rupa u sustavu koje bi nakon Brexita omogućila Britancima lakši ostanak na kontinentu. Kroz pitanje digitalizacije i e-izacije svega: energetskih tržišta, zdravstva, ili pak integracije osobnih podataka, Estonija je uspjela na dnevni red javnih rasprava postaviti temu oporezivanja velikih internetskih giganta poput Googlea, Amazona ili Facebooka. I to na način atipičan za EU.

Estonija pita građane kako bi trebalo pošteno oporezovati digitalne gigante (javna rasprava traje do 3. januara 2018.). Pritom nije isključena opcija poreza na globalne profite ovih firmi. Optužbe na račun preniskih poreza koje giganti plaćaju Uniji, česta su tema rasprava, no sva dosadašnja rješenja nisu rezultirala održivom opcijom. Činjenicu da ove kompanije osnivaju sjedišta u europskim poreznim oazama, poput Luxembourga ili Irske, uz poneke obilne financijske penale, EU je mahom zapravo tolerirala. Tako je primjerice kazna za preuzimanje tekstova europskih medijskih nakladnika nagnala Google da osnuje Digital News Initiative (DNI). Ukratko, radi se o velikom fondu za financiranje europskih medija, no prema kriterijima koji odgovaraju samom Googleu, a koji u posljednjoj rundi raspisa zahtijevaju digitalne inovacije za bolju naplatu vlastitog sadržaja.

S obzirom na veličinu fonda, Google na ovaj način ima ogromni, gotovo državnički, utjecaj na smjer razvoja europskih medija. Kako se oni pak diljem Europe nalaze u velikim “egzistencijalnim” krizama, i kako EU ima vrlo strogu politiku “nemiješanja države u medije”, političke (i medijske) posljedice Googleovog DNI fonda su iznimno velike. Najvažnija je ona najapstraktnija, a to je da Google na ovaj način provodi svoju medijsku politiku, koja zapravo nije u skladu niti s potrebama medijskog sektora u Europi, niti je dio rješenja za probleme ovog sektora. EU je ta koja bi umjesto Googlea trebala donositi medijske politike i odlučivati o omjerima naplate rada putem prodaje vijesti s jedne strane, te ispunjavanja primarne medijske funkcije – javne – s druge. Da su mediji u krizi nije nikakva novost. Digitalizacija i koncentracija oglašavanja u svega nekoliko platformi – internetskih giganta – oduzeli su medijima oglase kao važan izvor prihoda. Historija interneta počinje s vrlo širokim ljudskim slobodama u virtualnom svijetu, i s obzirom na takav kontekst, a i neke željene civilizacijske dosege, ideja da informacije na internetu trebaju ostati besplatno dostupne može ostvariti poprilično široki društveni konsenzus.

Kome je Google odgovoran?

Google jednostrano, propisivanjem medijima kriterija financiranja koji njima odgovaraju, a svode se na načelo: “hajd’mo naučit medije da sami zarađuju da ih mi ne bismo morali financirati”, zapravo mijenja logiku pristupa informacijama na internetu, kao što i mijenja smjer razvoja europskih medija bez ikakve društvene odgovornosti. DNI je uopće i nastao kao posljedica tužbe koju su španjolski i njemački mediji podnijeli Europskoj komisiji protiv giganta za jednostrano preuzimanje europskih vijesti i zbog neplaćanja poreza. Na ovaj način Google samostalno odlučuje o tome koliko će financija usmjeriti kamo i s kakvim željenim posljedicama. Komisija traži način da provede jedinstveni porez na korporativne prihode koji bi se naplaćivao digitalnim kompanijama na globalne profite, da bi se potom dijelio među zemljama članicama u kojima giganti djeluju. Ovakva se ideja prije estonskog predsjedanja Unijom nije pojavljivala u službenim dokumentima. Dok su inicijative poput DNI svašta, samo ne dugotrajno rješenje, ovaj porez bio bi upravo to – dugotrajno rješenje. S druge strane on također vraća pitanje donošenja medijskih politika tamo gdje im je mjesto – u državu. Postoji i opcija uvođenja posebnih poreza, u visini korporativnih pojedine zemlje članice, s obzirom na konzumente digitalnih giganata, a ne s obzirom na lokacije sjedišta kompanija. Time bi se gigante spriječilo da osnivaju sjedišta samo u poreznim oazama. Treća ideja je da se promijene korporativni principi te da se kompanije oporezuju svugdje gdje imaju digitalnu prisutnost.

S obzirom na kompleksnost novog poreza, EU smatra da bi se implementacija trebala vršiti u više faza. U prvoj bi se oporezovale “digitalne aktivnosti” ili usluge, poput digitalne prodaje oglasa. A razmišlja se i o porezu po odbitku kao i porezu na digitalne transakcije za kompanije koje prikupljaju osobne podatke o građanima. Estonska intervencija je dobrodošao demokratski potez u pravom smjeru. Njihova je logika iza ovoga – snažnija socijalna Europa. Međutim, ne treba imati iluzije, ne radi se o povratku starog tipa socijal-demokracije, već tek nužnim socijalnim minimumima. Vidi se to i iz sukoba europske ljevice (GUE/NGL) s predsjedavajućom članicom po pitanju logike dvaju totalitarizama i sankcioniranja komunističkih zločina čime se izjednačavaju pobjednička (komunistička) i gubitnička (nacistička) strana iz Drugog svjetskog rata. Europska se ljevica protiv ovoga pobunila argumentima o zamagljivanju povijesnih istina i brisanju europskog povijesnog nasljeđa.