Što se događa s bugarskom djecom? Krivi odgovori na problem maloljetničkog nasilja

Foto: AFP / Borjana Kacarova
Foto: AFP / Borjana Kacarova

Zabrinjavajuće nasilje u bugarskim školama tema je brojnih javnih polemika i medijskih prikaza koji ponekad graniče s moralnom panikom. Iako su naizgled svi resursi angažirani u rješavanju ovog problema, situacija se samo pogoršava. Razlog za to bez sumnje je u pokušaju da se prešute ključna, ali za vladajuće neugodna pitanja.

Posljednje tri godine u Bugarskoj raste zabrinutost zbog nasilja među djecom, osobito u školama. Stručnjaci, građanske udruge, predstavnici vlade i mediji natječu se u tome tko će snažnije izraziti svoju predanost zaustavljanju agresivnog ponašanja kod djece, a poticaj im daju redoviti slučajevi teških tjelesnih ozljeda, pa čak i smrti. Prema izvještajima odjela Ministarstva unutarnjih poslova za maloljetnički kriminal, čak 60% djece ne osjeća se sigurno u školi. Tijekom posljednje dvije godine, Ministarstvo obrazovanja i znanosti zabilježilo je 4.711 slučajeva agresivnog ponašanja među učenicima. No smatra se da su prave brojke znatno veće. Također, situacija eskalira. Prema medijskim napisima koji se pozivaju na izvore u vladi, nasilje se od 2015. godine do danas udvostručilo.

Sve to potaknulo je vladu da ove godine pokrene Nacionalni program i Mehanizam za zaustavljanje nasilja koje uključuje djecu. Iako je problem očito kompleksan, dominantna dijagnoza u medijima i tehnokratskim krugovima je jednostavna: javni moral je u padu, profesionalna pomoć za duševne tegobe nedovoljna, a poslušnost prema pravilima nedovoljna. No unatoč stalnoj polemici i različitim prijedlozima politika, čini se kako su pokušaji razumijevanja problema zapeli u slijepoj ulici te ne postoji neko zajedničko viđenje toga što bi trebalo poduzeti kako bi se problem riješio. To pak omogućava različitim akterima da nastavljaju improvizirati na ovu temu i preko toga učvršćivati svoj utjecaj i društveni položaj.

U posljednjih nekoliko mjeseci, konkurentske medijske kuće organizirale su dvije velike konferencije stručnjaka o ovom pitanju, u pokušaju da se predstave kao nositelji javnog interesa. Prva je kao preventivnu mjeru protiv nasilja ponudila sport i fizičku aktivnost. Druga je pokušala dati “širu sliku” i – uz neizbježni sport – ponudila još dvije mjere: povećanje broja školskih psihologa i postroživanje pravila, odnosno oštrije kažnjavanje djece prekršitelja. Mjere nisu osobito originalne. Upravo suprotno, one su stalni refren sve jalovijoj javnoj raspravi. Je li u ovoj slagalici problem u tome što nam nedostaje dijelova ili je cijela slika pogrešna?

Sekuritizacija djetinjstva

Iako se, kao što smo spomenuli, više od polovice učenika osjeća nesigurno u školi, upravo je sigurnost glavni naglasak vlasti već niz godina. Kroz program “Sigurna i pristupačna škola”, država je financirala tri sustava: kontrolu pristupa školi, nadzor učenika i komunikaciju između redara u školi, privatnih zaštitarskih agencija i policije. Sve je odrađeno po planu: uvedene su elektroničke kartice, ulaz i izlaz iz škole strogo su kontrolirani, a broj škola koje uvode sofisticirane mehanizme nadzora raste. Iako je bilo određenih polemika oko toga treba li uvesti kamere u učionice i omogućiti live stream roditeljima kod kuće, sam proces pretvaranja škole u nadzirani objekt nije doveden u pitanje.

Djeca koja izbjegavaju nastavu također su podložna sve strožim mjerama, a njihovo ponašanje se interpretira ne samo kao štetno za njih same, već i kao prijetnja nacionalnim interesima. Ove jeseni pokrenuti su programi “obuhvaćanja” i “zadržavanja” djece u školi koji uključuju grupe učitelja, socijalnih radnika i policajaca koji patroliraju te identificiraju i vraćaju djecu koja napuštaju nastavu (iako to u praksi provode samo nastavnici). Uprave škola pak uvode vlastite mjere, poput oduzimanja mobilnih telefona na ulazu. Ministarstvo obrazovanja i znanosti je pak 2015. godine predložilo da se svi slučajevi nasilja i njihovi pretpostavljeni počinitelji bilježe u posebnoj arhivi, no ta mjera na kraju ipak nije provedena.

Ovome treba pridodati i povremene javne zazive još drastičnijih mjera. Neki od tih prijedloga su novčano kažnjavanje roditelja djece koja bježe iz škole (uz što su pristale skoro sve stranke na zadnjim izborima) i osnivanje novih “popravnih škola” za problematičnu djecu, iako se i postojeće planiraju zatvoriti. Dosad praktički nitko nije postavio pitanje zašto se djeca osjećaju sve nesigurnije, ako se stalno uvode sve strože mjere discipline i kontrole. Ako se uzme u obzir da je već 20 tisuća bugarske djece pod nekim kazneno-popravnim mjerama, ostavlja se dojam da se učenici sve češće automatski tretiraju kao sumnjivci. Kako mjere sigurnosti logično dosežu svoje gornje granice društvene prihvatljivosti i financijske održivosti, tako se pored stražara i čuvara kao jedino rješenje sve češće zazivaju i svećenici.

Individualizacija socijalne traume

Popularne analize (ako ne i dijagnoze) mentalnog zdravlja djece u Bugarskoj iskrsavaju u tri prilike: tijekom izbornih kampanja, kada se objavi neka studija ili nakon nekog slučaja nasilja koji dođe do javnosti. S obzirom da ne postoji suvisla sociološka perspektiva i da je javno upravljanje pod snažnom modom apolitičnosti, psihologizacija nastoji popuniti rupe u interpretacijama ponašanja, stavova i odnosa među djecom. Psiholozi su tako obavezni gosti svake medijske diskusije o djeci i nasilju. Unatoč još uvijek nepotpunoj institucionalizaciji i regulaciji – standardi rada u ovoj struci praktički ne postoje i njihov posao je velika misterija većini ljudi – psiholozi su obavezni dio kadra u svakoj školi.

Za razliku od sigurnosnog, psihologizacijski pristup još uvijek može poslužiti kao izgovor: isticanje nedovoljnog broja psihologa sastavni je dio svakog razgovora o nasilju među djecom. Prema podacima nadležnog ministarstva, svega 22% škola ima psihologe koji mogu pokriti sve učenike. Ostale ne mogu privući kadrove uslijed niskih plaća i nedostatka sredstava, što ministarstvo najavljuje riješiti sljedeće godine. No ostaje sasvim nejasno kako bi psiholozi trebali zaustaviti ove uznemirujuće trendove. Planovi preventivnog psihološkog skrininga učenika koji posljednjih godina cvjetaju neodoljivo podsjećaju na krajnje neuspješne projekte koje je SAD provodio sa svojim ratnim veteranima.

Također ostaje neodgovoreno pitanje od čega djeca točno pate. Jedini odgovor koji se nudi je “nasilje proizvodi nasilje” pri čemu se cijeli problem svoji na lanac individualnih problematičnih činova. Dimenzija socijalne traume, koju proizvodi siromaštvo i nejednakost, gotovo se uopće ne analizira. Polovina bugarske djece živi u siromaštvu ili riziku od siromaštva. Otprilike isti postotak nikada ne ide na putovanja i ne može sudjelovati na izvannastavnim zabavnim ili obrazovnim aktivnostima. Dvoje od petero djece nema mjesto za učenje ili pisanje zadaće, a bugarski učenici općenito žive u zemlji koja je apsolutni rekorder u EU po siromaštvu i nejednakosti. Utjecaj tih uvjeta na mentalno zdravlje i društvene odnose učenika ostavljen je na intuiciju onima koji uopće žele priznati da problem postoji.

Socijalni kontekst nasilja

Unatoč službenom zaokretu u pristupu društvenom razvoju s onog orijentiranog na potrebe prema onome orijentiranom na prava (u skladu s dokumentima poput Konvencije o pravima djeteta), stvarnost rijetko odražava ovu promjenu. Javnost je, čini se, previše uplašena sigurnosnim pitanjima da bi uopće raspravljala o obavezama osiguravanja kvalitetnih uvjeta za razvoj djece. Dapače, svjedočimo odlučnom napuštanju koncepta prava i sloboda kada su u pitanju djeca (i ne samo djeca) te osjetni povratak sve izraženije paternalističkih oblika skrbi. S obzirom na stalno pogoršanje problema nasilja, ovo bi trebalo potaknuti na ponovno promišljanje, koje međutim izostaje.

Postoje dva moguća objašnjenja za ovaj paradoks. Prvo je cinično i pretpostavlja da postoje oni s interesima da stvari ostanu ovakve. Tehnokratske elite imaju inherentnu potrebu da proizvode nove probleme koje onda trebaju riješiti, vlasti vole važna društvena pitanja koja isključuju socijalne antagonizme (poput npr. sigurnosti djece), a mediji su uvijek žedni šoka i skandala. Ako se u obzir uzme i povećano javno financiranje za “osvješćivanje javnosti”, “zagovaranje”, obrazovanje i istraživanje odnosa djece i nasilja, stvar manje izgleda kao teorija zavjere, a više kao legitimni faktor problema. Drugo objašnjenje je realistično: nasilje nastavljamo promatrati kao problem za sebe i kao apstrakciju. Kao da je svatko jednako podložan nasilju u svakoj situaciji.

Psihosocijalna klima, patnja, trauma, pravila itd. postali su koncepti sasvim odvojeni od njihove materijalne baze. Ako ne postoji ništa osim morala i individualnog ponašanja, onda je logičan zaključak da se nasilni incidenti mogu kontrolirati, spriječiti ili popraviti samo sredstvima kao što su nadzorne kamere ili razgovor u uredu školskog psihologa. Prestati promatrati nasilje kao problem za sebe i početi ga promatrati kao društveni simptom ujedno znači i prestati promatrati djecu kao problematičnu (nositelje nasilja i automatski osumnjičene) i početi ih promatrati kao one koji trpe problem. Materijalni uvjeti nisu samo neko nezgodno sporedno pitanje, već ključ za promjenu perspektive. Ako nam stalno nedostaju dijelovi slagalice, očito je da s cijelom slikom nešto nije u redu.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović