Menadžment publike

Foto: AFP / Oli Scarff
Foto: AFP / Oli Scarff

Već duže vrijeme središnja mantra kulturnih politika Europske unije jest: razvoj publike. Nedavno se i hrvatsko Ministarstvo kulture novim fondom priključilo poticanju programa koji nastoje zadovoljiti taj famozni cilj. Pored svih ostalih problema s tom perspektivom, gotovo je uvredljivo ne postaviti pitanje: a koji to kulturni program ne “radi” na razvoju publike?

Ministarstvo kulture objavilo je sredinom rujna Poziv za dodjelu potpora programima koji potiču razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj za 2017. godinu. Riječ je o pilot projektu za koji će se osigurati izdašnih pola milijuna kuna proračunskih sredstava Ministarstva.

Programi koji “potiču razvoj publike u kulturi” nisu, naravno, nikakva nepoznanica nego opće mjesto suvremene kulturne proizvodnje u europskim okvirima. Potpomognuti bespovratnim sredstvima europskih fondova, takvi su programi stvar uobičajene “dobre prakse”, predstavljaju važan instrument kulturne politike EU-e, a njezinim državama članicama poznate su posebice u okviru aktualnog sedmogodišnjeg Programa Kreativna Europa (2014-2020.) i potprograma MEDIA, namijenjenog europskoj audiovizualnoj industriji.

I slabije upućenom građaninu zainteresiranom za neki oblik kulture jasno je da europske kulturne i/ili kreativne industrije, unatoč statističkoj mantri o stalnom porastu udjela tih industrija u europskom BDP-u, grcaju u problemima koji zadiru u tektoniku sistema, jer se paradigma kapitalističke ponude i potražnje mijenja u totalu društva, bez iznimke. Sintagma “razvoj publike” gotovo je kolokvijalnog karaktera: smatra se važnim, ako ne i najvažnijim, izazovom sektora kulture u Europi.

Domaći teren u europskom kontekstu

Podrazumijeva se da se programi “razvoja publike” unutar EU prilagođavaju specifičnostima svake države članice s naglaskom na infrastrukturne razlike koje, logično, predstavljaju temelj oblikovanja konkretnog “programiranja” publike. Ili se ne podrazumijeva? Mišljenja o instrumentima europskih kulturnih politika kao oruđa “jedinstva u razlličitosti” iste agende – po ovome se pitanju ipak razlikuju. Nije teško zaključiti zašto, kad jezik europske kulturne birokracije po defaultu nudi višeznačnost interpretacije kao jedinu polugu u “razumijevanju”, odnosno modelu prilagodbe zahtjeva raspisanog natječaja sa željama ili mogućnostima korisnika-proizvođača sadržaja.

Teško je, međutim, zadržati interes i energiju u suočavanju s dubljim korijenima ili ishodištima te agende. Mudriji poznavatelji “sektora kulture” u to su se ime odavno priklonili relativističkoj nemoći, obliku profesionalnog tupila zbog čega se svi natječaji za raspodjelu javnih sredstava u kulturi, bez obzira na njihov deklarativni karakter, naslov ili “ciljnu skupinu” dočekuju s jednakom blagonaklonom jednadžbom: koliko para, toliko sadržaja, prilagodit ćemo se.

U kontekstu tih (zamornih) poznatih činjenica s domaćeg kulturnog terena, osjećamo se gotovo nelagodno kad postavljamo sljedeće, “zdravorazumsko” pitanje: koji program u kulturi ne potiče razvoj publike? Ako se svaki program koji potiče kulturnu prozivodnju radi isključivo zbog publike pa nužno “radi” na njezinom razvoju, po čemu je novoproglašeni Program za razvoj publike Ministarstva kulture drugačiji od svih ostalih programa koji daju financijsku potporu kulturnoj proizvodnji?

Navodno jedino budale, cinici ili ignoranti postavljaju ovakvo ili slično pitanje, zbog čega nam se izuzetno smislenim čini skicirati polje sličnosti i razlika koncepta EU-politika prema “razvoju publike” i eventualnih specifičnosti domaćeg terena. Što su, uostalom, specifičnosti domaćeg terena? U kojem totalu ih promatramo, gdje je horizont očekivanoga: u polju “čiste” kulturne proizvodnje, kulturne politike, obrazovne politike, ukupnosti društva?

Motivski evergrini liberalnih politika

Za štreberski početak male konceptualne analize nudimo nekoliko ključnih rečenica “Ciljeva i prioriteta za dodjelu sredstava” iz aktualnog Poziva za dodjelu programa koji potiču razvoj publike: “Cilj je poziva povećanje broja programa koji potiču razvoj publike u kulturi. Razvoj publike usmjeren je na kreiranje dugoročnih procesa koji će podići razinu aktivnoga sudjelovanja u kulturi i umjetnosti, učiniti ih dostupnijima, prepoznajući različitost potreba publike, njezinih socijalnih i ekonomskih iskustava te dob potencijalnih korisnika. Pod pojmom razvoja publike podrazumijevaju se aktivnosti koje se poduzimaju da bi se, dodatnom potporom, poticalo sudjelovanje u kulturi i umjetnosti, ispunile potrebe i interesi postojeće publike te stvorila nova publika”. Naravno, tekst Poziva nadalje obiluje motivskim evergrinima liberalnih politika poput: veće mobilnosti umjetnika i kulturnih sadržaja, povećanja sudjelovanja ranjivih socijalnih skupina, boljeg pristupa kulturnih sadržaja u prometno slabije dostupnim područjima ili aktivnosti vezanih uz edukaciju iz područja kulture i umjetnosti. Tu je i neprikosnovena, tragikomično papagajska formula domaćeg kulturnog menadžmenta: “diseminacija dobrih praksi u području razvoja publike i stvaranje potencijalnih partnerstva u području razvoja publike”.

Ali o čemu govori očita jalovost diskursa kulturnog menadžmenta? Svakako o pomaku na plodnije tlo, s kojeg se tek uočava razina devastacije polja staromodno shvaćene kulture i kulturne proizvodnje, kao važnoga mozaika društva. Naime, ako niste znali, EU-politika “razvoja publike” temelji se na podjeli suvremene publike prema “kategorijama aktivnosti”. Prva je kategorija aktivnost usmjerena na novu publiku: takozvanu nepubliku ili marginaliziranu grupu kojoj kulturni sadržaji do sada nisu bili dovoljno dostupni; druga se koncentrira na produbljivanje odnosa sa postojećom publikom, a treća se bavi diversifikacijom ciljnih grupa postojeće publike. U osnovi: nova, stara i poboljšana ili razvedenija stara verzija publike.

Zato pitanje tko zapravo čini publiku ovdje zapinje na identitetskoj osnovi. Umjesto interesa za socijalno-klasnom profilacijom članova “grupe” među publikom i analize infrastrukturnih pretpostavki za kulturne sadržaje, liberalne politike EU rade na ukidanjima historijskih i infrastrukturnih različitosti lokaliteta, kao nultim pretpostavkama primjene « nove podjele publike».

Minorizacija kulturnog sadržaja

Imaginirani europski identitet, kao tobožnji štit pod kojim buja etnografska različitost u mobilnosti zadovoljnih umjetnika i kulturnog menadžmenta, instrumentaliziran je ponovno, ovaj put u korist drugačijeg porobljavanja: komodifikacije publike. Publika je apstraktna kategorija. Gomila, roba, ne oblikuju ju individualni interesi. Tako patronizirajuće instalirana, europska kulturna politika djeluje na više razina. Osim što bezobrazno instrumentalizira mehanizme klasične socijaldemokratske politike “kulture dostupne svima” prevodeći ih u apolitične kategorije starih i novih korisnika; politike “razvoja publike” uvredljivo minoriziraju esenciju stvari: sam kulturni sadržaj. Propozicijama natječaja zadan je, naime, profil kulturnog sadržaja što se “aplicira” na kategorije publike, određene tipiziranim evaluacijskim metodama kulturne politike EU.

Osim plauzibilne ignorancije takozvanog klasičnog postupka (rada s publikom čija se socijalno-klasna struktura analizira u ime njhovih potreba i želja odnosno “odozdo”); suvremene politike “razvoja publike” otvoreno promoviraju dehistorizaciju kulturnog polja. Ako konkretno historijsko iskustvo ne igra nikakvu ulogu u oblikovanju kulturne politike, kao što misli i djeluje ministrica Nina Obuljen Koržinek, onda je blagotvorno primijeniti legislativu EU-e, gdje se u ime protočnog tržišta bavite imaginiranom publikom u bogatstvu jednokratnih kulturnih programa, a nemate obavezu rješavanja ogromnih rupa kulturne infrastrukture.

Napor oko dehistorizacije ukupnog kulturnog polja koju po defaultu poduzima politka “razvoja publike” opasan je i stoga što pokazuje fatalni odustanak od suradnje, sinergije, ikakvog tješnjeg odnosa kulturne i obrazovne politike. Aktualna (ne samo kulturna) politika njeguje odiozan odnos prema povijesnim perspektivama kulturne politike u vrijeme socijalizma. Od početaka socijalističkog modernizma do dekadencije propuštenih prilika 1980-ih, kulturna politika u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) odgajala je vlastitu publiku u sinergiji obrazovanja i dostupnosti kulturne infrastrukture.

Zaboravljeno modernističko iskustvo

Generacije kulturnih profesionalaca (i laika, koji u suvremenoj abecedi publike pripadaju valjda kategoriji stare ili prosvijećene) odgojene na socijalističkom modelu dubokog uvažavanja /ili sistemskog uključivanja obrazovne politike u kulturu i obratno; u aktualnosti politike “prema publici” moraju jednostavno zaboraviti na takve primjere “dobre prakse”. Zaboraviti sve aspekte radničke kulture u poduzećima, sve kvartovske kulturne sadržaje, sav polet kulturnog amaterizma, kulturnu organizaciju takozvanog slobodnog vremena, a ponajviše gotovo samorazumljivost različitih stvaralačkih niša na dnevnoj bazi. Napokon, takva je politika i dovela do činjenice da je kultura bila važna i neizostavna u društvenom životu i permanentnom obrazovanju, za razliku od njezina položaja i funkcije danas.

Nemoguće je, ipak, zatajiti impulse zdravog razuma, ako se već ne smijete oslanjati na življeno iskustvo. Ozbiljnije kazano, velikim europskim kulturnim sredinama suvremeni trend tržišne formulacije korisnika ili politike “razvoja publike” ne može štetiti, nego samo koristiti u povlačenju javnoga novca, jer se njihova obrazovna baza, prava arena borbe za kulturnu publiku, ne svodi na nevjerojatno lošu bilancu umjetničkih predmeta u javnim školama ili bijedan saldo kulturnih događaja u provinciji.

U Hrvatskoj je, naime, još od 1990-ih za vrijeme ministrice prosvjete i športa Ljilje Vokić obrazovni sistem osnovnih i srednjih škola po nacionalističkom ključu drastično smanjio broj sati umjetničkih predmeta u korist materinjeg jezika i povijesti. Po jedan sat likovnog i glazbenog odgoja tjedno, četiri do pet sati hrvatskoga jezika i književnosti. Ne ulazeći u meritum nevjerojatno lošeg, po odgoj djece pogrešnog školskog programa hrvatskoga jezika i književnosti, ostaje tužna činjenica novih generacija kojima javno obrazovanje nije osnovna adresa eventualnog umjetničkog odgoja.

Aseptična razmjena kulturnih dobara

Podaci Eurostata govore da je Hrvatska na dnu popisa zemalja EU po posjećivanju kulturnih događaja. Baš u pravi čas, jer stiže akcijski plan za snubljenje pogubljene publike. Građani Hrvatske, poznato je po nekoj drugoj statistici, slabo čitaju i još slabije kupuju knjige. Sreća naša da je Ministarstvo kulture, u suradnji sa širokom grupom profesionalaca u nakladničkoj struci, piscima i nastavnicima hrvatskog jezika ovih dana najavilo konačno donošenje Nacionalne strategije poticanja čitanja, koja će u prvom redu pomoći dostupnosti knjige korisnicima. Približit će proizvod kupcima. Neće djelovati na strukturnu bolest infrastrukture, nepostojeću distribucijsku mrežu zbog čega, sve da se na trepavice postavi, kulturni sadržaj u provinciji nije dostupan tamošnjoj publici.

U tom su smislu dva aktualna programa Ministarstva kulture, kao korifeji njegove politike, zapravo sukladna. Program “razvoja publike” koji se obraća stratificiranim korisnicima, a ne razvija politiku povezivanja elementarnog obrazovanja i kulturne proizvodnje, ima jednaku ulogu političkog alibija poput širokopostavljene nacionalne strategije u korist čitanja što razvija tehnike kreativnog pristupa knjizi, ali nema namjeru intervenirati u domaći kurikulum koji desetljećima, čini se, odbija novu publiku od knjižnog sadržaja.

Napokon, program “razvoja publike” koji se, naravno, većim dijelom odigrava u sferi menadžementa, a tek manjim u polju kulturne proizvodnje, pokušava stvoriti dojam aseptične razmjene kulturnih dobara, bez ikakvih (klasnih, socijalnih, ekonomskih) antagonizama. Po istoj ležernoj menadžerskoj špranci, vrlo uredno i evaluacijski odgovorno, razvija se takozvani treći sektor ili polje nezavisnih stručnjaka u kulturi kao specifičan oblik neslužbene liberalne kulturne politike. Profesionalci u kulturnoj i umjetničkoj i medijskoj proizvodnji, obrazovani i odgojeni u sistemu javnog domaćeg obrazovanja, uprežu danas vlastiti know how u ime novog, neformalnog obrazovanja koje će pokriti “nedostatke” kurikuluma umjetničkih predmeta i književnosti u školama. Taj je nedostatak, međutim, toliko fatalan da će nove generacije đaka (nove publike) u ime umjetničkog obrazovanja s radošću pohađati raznolike radionice, seminare, treninge i druge alternativne module. Poraz javnog obrazovanja ne znači i poraz javne kulturne politike: radi se jedino o tome da se humanistika i estetika, polako ali posve, izmaknu iz javnog sektora u neki noviji, hibridni.