Obnova starog prijateljstva?

Foto: AFP / Kim Kyung-Hoon
Foto: AFP / Kim Kyung-Hoon

Kina postupno prerasta u najveću svjetsku ekonomiju. U skladu s tim, njezini interesi uključuju sve veći dio svijeta. Balkan pritom nije iznimka. No dok je u većini zemalja regije nastup Kine novi fenomen, u Albaniji neminovno izaziva sjećanje na ranija savezništva na sasvim drugim osnovama.

Prije 1960-ih nitko vjerojatno ne bi mogao zamisliti da bi se između jedne malene i jedne ogromne zemlje, međusobno udaljenih sedam tisuća kilometara – Narodnih Republika Albanije i Kine – moglo razviti usko savezništvo utemeljeno na antirevizionističkoj marksističko-lenjinističkoj ideologiji i opoziciji Sovjetskom Savezu. Iz različitih razloga, ove su se dvije zemlje i njihova vodstva tijekom 1960-ih i dobrog dijela 1970-ih našle na istoj strani povijesti. Nakon napuštanja sovjetskog bloka, Albanija je očajnički trebala ekonomsku pomoć kako bi izgradila industrijsku infrastrukturu, a Kina je tu spremno uskočila. Tih je godina čak 80% albanske vanjske trgovine bilo s Kinom, koja je slala industrijsku opremu, inženjere i druge stručnjake te velike količine vojne opreme.

Zauzvrat, Kina je dobila uglavnom političku podršku. Albanija je postala njihov politički glasnogovornik u Europi i Svijetu. Kako NR Kina tada još nije bila članica Ujedinjenih naroda (zbog veta SAD-a koji je protežirao vladu na Tajvanu), Albanija je koristila svoje članstvo kako bi promovirala svoju saveznicu kao jedinu legitimnu predstavnicu kineskog naroda i pokušala oduzeti Tajvanu status “službene Kine”. Upravo je na albansku inicijativu Generalna skupština 1971. izglasala članstvo NK Kine u UN-a. Dotad su kineski brodovi u međunarodnim vodama često plovili pod zastavom Narodne Republike Albanije, kako bi izbjegli probleme u zemljama koje nisu priznavale vladu u Pekingu.

Ovaj snažni ekonomski i politički savez počeo se polagano urušavati nakon što je američki predsjednik Richard Nixon posjetio Kinu 1972. godine. Iscrpljena unutarnjih sukobima i preambicioznim pokušajima da pomogne revolucionarnim i antiimperijalističkim pokretima diljem svijeta, Kina je tih godina nastojala uspostaviti neki oblik kohabitacije sa SAD-om. Počela je smanjivati pomoć Albaniji i pozivati je da se pokuša pomiriti s više ili manje nezavisnim socijalističkim zemljama poput Jugoslavije i Rumunjske.

Investicijski interes

Kriza je eskalirala 1976. godine, kada je na kongresu albanske partije Enver Hoxha napao Mao Ce-tunga i njegovu “teoriju triju svjetova” (prema kojoj se Sovjetski savez i SAD smatraju jednako neprijateljskim silama zbog čega se teži transideološkom savezništvu među postkolonijalnim zemljama) te proglasio Kinu revizionističkom državom. Politički – no još važnije – ekonomski odnosi potpuno su se srozali i od kraja 1970-ih Albanija je išla prema nekom tipu izolacije, koja je doprinijela ekonomskoj krizi i padu režima 1991. godine.

Otada se mnogo toga dogodilo, i zemlje su tijekom 1990-ih uspjele normalizirati diplomatske odnose, no ništa više od toga. Ekonomske veze svodile su se na minijaturnu kinesku emigraciju u Albaniji, koju uglavnom čine mali poduzetnici koji otvaraju dućane ili restorane, te povremene ekspedicije albanskih trgovaca u Kinu u potrazi za jeftinom robom. No posljednjih godina stvari se očito mijenjaju. Inicijativa kineske vlade “Jedan pojas, jedan put” pobudila je velik interes u vladajućim krugovima u Albaniji koji se nadaju da bi zemlja mogla primiti znatne kineske infrastrukturne investicije. Kineski premijer Zhang Gaoli u aprilu je posjetio Albaniju kojom prilikom su formirana međuvladina tijela za razvoj ekonomske i druge suradnje.

U svibnju je kineska vlada odobrila Albaniji kredit od dva milijuna dolara za rekonstrukciju Nacionalnog kazališta opere i baleta. Još prošle je godine kineska kompanija Geo-Jade Petroleum za 385 milijuna eura od kineskog Bankersa otkupila koncesiju na eksploataciju nafte u Albaniji. Obećali su da će poboljšati tehnologiju i zaposliti veći broj domaćih radnika. Ove je pak godine druga kineska kompanija, China Everbright, od njemačkog Aviallianca otkupila koncesiju na tiranski aerodrom Majke Tereze, jedini međunarodni aerodrom u zemlji. Ove nedavne investicije lansirale su Kinu među najveće ulagače u Albaniju, tako da je ta zemlja drugi (ili treći, ovisno o izvorima) trgovinski partner zemlje, iza Italije (i povremeno Njemačke).

Oko 150 kineskih tvrtki je registrirano u Albaniji, a manje među njima u pravilu ulažu u sektor rudarstva. Tako je jedna od njih postala podizvođač albanske tvrtke Albchrome za ekstrakciju kroma u Bulqizi, jednom od rijetkih preostalih industrijskih gradova u zemlji. No kompanija je u veljači došla na loš glas, nakon što se troje njezinih kineskih radnika ugušilo u rudniku.

Periferni pogled prema Istoku

Razgovara se čak i o dovođenju kineskih turista u Albaniju. Kako je u nedavnom intervjuu objasnio ataše kineske ambasade u Tirani, mnogo ljudi starijih od pedeset godina je vrlo znatiželjno, jer se sjećaju vremena kada je Albanija bila gotovo jedini kineski saveznik. Tijekom 1970-ih u Kini su bili popularni albanski filmovi snimljeni u studiju “Nova Albanija” koji bi mogao biti zanimljivo odredište za kineske turiste.

No unatoč brojnim najavama i obećanjima, još nismo vidjeli neki pravi bum kineskih investicija. Čak i ove spomenute su uglavnom koncesije na usluge ili ekstrakciju sirovih materijala, a sasvim je izostalo ulaganje u proizvodnju. Postojeće kineske investicije mogle bi diverzificirati ekonomsku zavisnost Albanije o članicama Europske unije poput Italije i Grčke, no ni na koji način ne doprinose razvoju moderne industrijske baze u Albaniji. Tijekom 1960-ih i 1970-ih Kina je u zemlju dopremala svoju najbolju tehnologiju, iako je ona zaostajala za zapadnom. No danas je zanimaju samo ekstrakcije nafte ili kroma. Nema naznaka da se kineske kompanije bolje odnose prema radnicima od svojih zapadnih konkurenata ili da izbjegavaju ući u koruptivne poslove s predstavnicima albanskih vlasti.

Na političkom planu, unatoč diplomatskoj srdačnosti i interesu za poboljšanje trgovinske razmjene, Albanija i Kina ostaju snažno razdvojene na važnim pitanjima. Predanost albanske vlade NATO-u i američkoj vanjskoj politici ostaje velika prepreka političkom zbližavanju. Kinesko odbijanje da prizna Kosovo predstavlja drugi veliki problem. No unatoč nekim glasinama tijekom ranih 2000-ih da bi Albanija mogla priznati Tajvan, to se nije dogodilo i zemlja nastavlja priznavati NR Kinu kao jedinog predstavnika kineskog naroda.

Postoje također neke naznake da je ekonomsko zbližavanje Kine i Albanije zabrinulo političke krugove u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji. No čini se da ne postoje izgledi za ozbiljniji vanjskopolitički zaokret u skoroj budućnosti, unatoč tome što bi odluka EU da zatvori vrata daljnjim proširenjima mogla potaknuti lokalnu elitu da traži druga rješenja. Za sada se čini kako snažno svrstavanje albanske političke elite uz Zapad, kao i opće raširene predrasude prema Istoku među albanskim stanovništvom, jamče da će kinesko-albanski odnosi razvijati samo na ekonomskom planu.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović