društvo
Crna Gora Hrvatska
vijest

Je li moguće plagiranje javnih politika?

Foto: HINA / Tomislav Pavlek / Boris Jokić

Hrvatsku i Crnu Goru posljednjih dana uzbuđuje ideja da je potonja od prve prepisala javnu obrazovnu politiku u dijelu nastavnog plana, odnosno kurikuluma formalnog obaveznog obrazovanja. Dok se hrvatski stručni tim uzrujava oko ovog prekograničnog preuzimanja, pitanje koje nije artikulirano je otkad su to javne politike autorski tekstovi pa da podliježu logici plagijata čime se ostvaruje logička baza za moralnu indignaciju? Je li cijeli ovaj skandal išta osim moralne indignacije? Uz pojedine insinuacije da crnogorski stručni tim nije zaslužio svoje honorare zato što je mjestimično od riječi do riječi prepisao hrvatske mjere, crnogorska vlada reagirala je dosta servilno, odmah okrećući leđa svojem timu koji je dakako, u tobože najboljoj maniri “dobrih praksi” dao ostavku.

Hrvatska od početka uvođenja bolonjske obrazovne reforme nije činila ništa drugo nego prepisivala odredbe zakona drugih zemalja, uvodila mjere koje su već ranije provele druge zemlje. Općenito, od pada željezne zavjese, zakonodavni proces ide tako da zemlje istoka prepisuju zakone i politike od zemalja koje su zapadnije od njih. Da li bi cijeli euroatlantski proces pridruživanja bio moguć da se javne politike, zakoni, dobre prakse, i ostalo, ne prenose preko granica? “Prepisuje se”, a ponekad transponira, dakako u svim sektorima, stoga čemu služi ova indignacija u kontekstu kurikularne reforme? Kad je Hrvatska transponirala svoje zakone, barem u obrazovanju, pisala ih je prema predlošcima na njemačkom jeziku (mnogo toga prepisano je npr. od Austrije). Crna Gora kao i BiH i Srbija i druge zemlje bivše Jugoslavije sigurno su u velikom broju zakona i javnih politika “prepisali” mnogo odredbi iz brojnih hrvatskih, slovenskih, bugarskih i EU pravila. Legalisti koji vole iscrpljivati političke rasprave u nebitnim detaljima inzistirat će na distinkciji između toga kad se zemlja obveže nekoj moćnijoj naddržavnoj tvorevini uskladiti zakone i ovoga kad se to radi bez takve pravne obaveze.

No, realno, i Crna Gora nalazi se na putu euroatlantskih integracija i to uz veliku cijenu koju za to plaća od Rusije. Stoga je iz crnogorske perspektive savršeno logično da neće raditi obrazovne reforme više puta, u tako malenoj zemlji za to nema ni sredstava ni potrebe. Logično je da će napraviti upravo ovo što su napravili – pogledati susjedne odredbe – pritom pisane na istom jeziku (za razliku od predložaka na njemačkome na kojima su radili hrvatski stručnjaci) i implementirati sukladne odredbe u svoje politike.

Iz hrvatske perspektive stvar je nešto drugačija. Umjesto da ovdašnjem stručnom timu laska “prepisivanje” odnosno da to razvije dojam regionalne uspješnosti sadržaja osporavanog u zemlji, te umjesto da u Crnogorcima pronađu saveznike za svoj politički cilj, narcisoidni autorski porivi hrvatskog stručnog tima našli su mu se na putu. Iz hrvatske perspektive kurikularni tim i ovime je pokazao ogromne manjkove razumijevanja i interesiranja za političke implikacije vlastitog rada. Crnogorsko prepisivanje mogli su umjesto za uvredu autorskog ega iskoristiti kao savezništvo i ojačati argument za provedbu svoje vizije kurikularne reforme.