U potrazi za nevidljivim narodom

Foto: AFP / Elvis Barukčić
Foto: AFP / Elvis Barukčić

Što se tiče pojma naroda, politička realnost u Bosni i Hercegovini posve je jasna: narodi su čvrsto razdvojeni u tri pretinca, a zazivi “građanske države” završavaju na političkom deponiju. No, situacija nije nimalo statična. Novi trendovi upućuju na krizu trenutačnog modela. Oni se u prvom redu očituju u izazovima s kojima se suočavaju “tradicionalni predstavnici naroda”.

Na prvi pogled nam se čini da se narodu u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu pridavao isključivo nacionalni, odnosno etnički sadržaj. Krenuvši od same definicije da je riječ o državi “tri konstitutivna naroda” iz čega proizlaze sve zavrzlame državne organizacije i egzistencije nakon 1995. i potpisanog dejtonskog mirovnog sporazuma, izgleda da je narod osuđen isključivo na svoj etnički okvir. Pa čak i ako krenete u neku suvisliju analizu političkog polja, odnosno funkcioniranja političkih stranaka i interesa koje one predstavljaju ili bi trebali predstavljati, vrlo teško ćete se moći otrgnuti granicama “etničkih političkih korpusa” koji ograđuju mini-polja u kojima se zapravo događa politička dinamika.

U okvirima politologije i kolumnistike kao opozicija toj zbilji bosanskohercegovačke konsocijacije, nudi se vječni san o građanskoj državi kao modelu kojim će se nadići sve te podjele i konačno okončati vječni pregovori nacionalnih elita o ustavnoj i svakoj drugoj sudbini države. Binarizam država tri konstitutivna naroda vs. građanska država i organizacijski aranžmani koji odatle proizlaze kao da sprječavaju nešto drugačiji pogled na zbilju naroda čiji politički status ne ovisi toliko o modelu uređenja države koliko o socijalnim borbama koji taj narod vodi unatoč tim modelima.

Modeli bez naroda

To je nekakvo temeljno polazište suvremenih rasprava o “narodnim povijestima” koje su doživjele pravi mali boom posljednjih godina u lijevoj publicistici prateći kanonsko djelo Howarda Zinna, Narodnu povijest Sjedinjenih Američkih Država. Ili za ove prilike pojednostavljeno postavljeno: koja je to neispričana i skrivena povijest subalternih klasa bh. tranzicije, koji je to refleks i princip koji tjera na pobunu iz koje se onda stvaraju određeni klasni savezi označavajući upravo taj narod kontra saveza nacionalnih elita? Shema koja se čini smiješnom pa čak i za potrebe svojevrsne političke enigmatike ili fikcionalizacije, s druge strane mi se čini i kao nužna za nadilaženje trenutnih pravila igre koji kažu da nema mjesta takvom narodu u raspravama o novim modelima uređenja države. Ili, bar ga nema sa svojom klasnom dimenzijom nego isključivo kao skup apstraktnih građana ili kao predstavnika jedne od nacija. A posljedično – za njega takvog nema mjesta ni u medijskom diskursu.

Naime, opći stav je da je “narodna povijest” BiH završila u onom trenutku kad se taj narod fragmentirao u etničke grupe vođene novonastajućim nacionalnim elitama i kad se poveo toliko užasan rat koji ne samo da je dokinuo svaki oblik solidarnosti nego onemogućio da se o toj solidarnosti i tom eventualnom narodu promišlja u životnom vijeku nekoliko generacija. Elitama je to više nego odgovaralo, kao i medijima koji su u većini slučajeva pogon koji prati što nacionalne što strane elite koji nalaze svoje geopolitičke interese u BiH. Tako je narod shvaćen bez svojih etničkih pretinaca, opstao isključivo na ulici, odnosno u “narodnoj retorici” koja se klacka na rubu romantizacije: “narod je bez posla”, “narod umire od gladi”. Na narod u tim i sličnim sintaktičkim aranžmanima nailazimo isključivo u kontekstu vox-populija, kao kolektiv koji ujedinjuje sva tri konstitutivna naroda u svojoj mizeriji, odnosno bezizlaznim socijalnim situacijama i pukom preživljavanju. Medijsko polje u kojem skoro svaka općina ima svoj tv-kanal omogućuje vam da i bez nekog ozbiljnijeg metodološkog aparata primijetite taj jezični gest.

Prva i posljednja fizička artikulacija tog jezičnog gesta pa onda i naroda u ovom našem smislu – kao osiromašenog stanovništva u potrazi za mehanizmima socijalne borbe, sjetit ćemo se, dogodila se u veljači 2014. godine u bunama koje su zahvatile dio većih gradova Bosne i Hercegovine. Tada dežurni brojači krvnih zrnaca, “pametno” su primijetili da se pobuna dogodila “isključivo” u dijelu BiH koji je većinski bošnjački. No u ovom slučaju to je skoro pa nebitna informacija. Razmjeri pobune su bili do tada neviđeni u bivšoj Jugoslaviji u smislu direktne konfrontacije s elitom, odnosno nacionalnim političkim elitama i njihovim institucijama. To se može ustvrditi i bez romantičarskog viška koji je nas je zahvatio u tom trenutku, jednako kao što se može primijetiti da je u tom rezu kratkotrajno bljesnuo svojevrsni “plebejski savez” studenata, obespravljenih radnika i drugih gubitnika tranzicije, intelektualne srednje klase koja se nije kompromitirala u civilnom ili političkom sektoru, penzionera i veterana. Naravno, bez političkog subjekta koji bi kanalizirao tu pobunu i dešavanje masa, kao i u sličnim slučajevima diljem Europe i svijeta, ta pobuna je bila temporalno ograničena, ostajući svojevrstan socijalni podsjetnik, prekid monotonog političkog kontinuiteta BiH nakon Daytona, izazivajući nelagodu i kod predstavnika međunarodnih snaga monitoringa koji su čuvari tog kontinuiteta.

Sukob među elitama

U međuvremenu je politički pogon nastavio svojim kursom, a socijalne borbe koje ispisuju narodnu povijest odozdo intenzivirale su se na mikroplanu. U maksimalno fragmentiranoj državi po više osnova, teško je očekivati drugačije scenarije. Iako se učinilo sve da bi se što prije zaboravilo na dešavanja naroda iz veljače 2014., s odmakom od tri godine postaje jasno da su te bune, uz to što su inaugurirale narod u klasnom smislu, bile i početna točka fragmentacije nacionalnih elita u sva tri nacionalna korpusa, što je svakako važan podatak u kontekstu promišljanja daljnjih političkih artikulacija. U Republici Srpskoj osim što se stvorila jasnija (što ne znači i uspješnija) opozicija režimu Milorada Dodika, taj isti režim sve teže uspijeva financijski održati svoj pogon koji je nastao na socijalnoj pacifikaciji dijela stanovništva budžetskim sredstvima. Palijativna socijalna politika pomiješana s prijetnjama secesijom, sve je više nedovoljna mjera za održavanje na vlasti pogotovo kada njegova stranka nema udjela u vlasti na državnoj razini o kojoj pak ovise različiti kreditni aranžmani.

Bošnjačka politička elita osim što je obilježena stalnim sukobima predstavnika politike i kapitala, Bakira Izetbegovića i Faruka Radončića, kao i trzavicama u Islamskoj zajednici kao trećem stupu nacionalne elite, dobila je tuce lokalnih gubernatora koji su se osokolili i otkazali poslušnost stožernoj stranci – Izetbegovićevom SDA-u. Tako se većinski bošnjački dio Federacije, upravo onaj u kojem su se događale bune 2014. sve više promatra kao skup svojevrsnih polisa od kojih se razvijaju glavni grad Sarajevo i još nekoliko općina, dok ostatak kopni što stvara dodatni raskol među bošnjačkom elitom. A stranka koja je sve manje “tradicionalnih predstavnik” nacionalne elite i etničke skupine, osim što je izgubila značajan dio općinskih čelnika, gubi i zastupnike u državnom parlamentu stvarajući momentum za nove političke igrače.

Unutar hrvatskog korpusa, matematički gledano HDZ suvereno vlada stvarajući svoje separatne institucije i svojevrsnu hercegovačku građansku klasu, ali uz sve češće političke konfrontacije s desnim hrvatskim strankama koje se uspješno artikuliraju kao predstavnici gubitnika tranzicije ili njihovom rječnikom: žrtvama HDZ-ove korupcionaške vlasti, a klasno su predstavljeni najčešće kroz veteransku populaciju i sve češće bivaju glas bosanskih Hrvata čiji interesi nisu adekvatno predstavljeni politikom HDZ-a BiH. Drugim riječima, sukobi i krize unutar nacionalnih elita nadglasali su sukobe među nacionalnim elitama koji su obilježili dosadašnju povijest BiH.

Politička artikulacija naroda

Teško je očekivati da se u ovoj novoj konstelaciji narušavanja nacionalnih homogenosti može izroditi politički akter koji će iskoristiti tu “povoljnu” situaciju i nametnuti se kao dugoročno održiv predstavnik naroda onkraj nacionalnih stranaka i građanskih opcija. Iako, nemojmo zaboraviti, u bh. političkom, ali prije svega medijskom prostoru, s vremena na vrijeme se pojave političke figure koje se predstavljaju kao “općenarodne”. Naravno, ubrzo se iza narodne i “transklasne” retorike otkrije interes ili jedne (pod)klase ili čak jedne obitelji. Predzadnji takav projekt bila je stranka Radom za boljitak koju je osnovala hercegovačka mesarska obitelj Lijanović. Osim šta je predstavljala interes vlastite firme pod svoj kišobran je stavila i dio poljoprivrednih udruga postajući politički predstavnik interesa velikih poljoprivrednih proizvođača. Tako da je narod u tom slučaju poslužio tek kao solidan pokušaj političkog marketinga, a ne i kao politička snaga koja će se skupiti iza brenda Lijanovići.

Zadnji takav primjer je i medijski dobro prezentirano “narodnjaštvo” ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, svojevrsnog pučkog tribuna u vlasti koji se sve više udaljuje od svoje stranke – SDS-a i postaje medijska figura omiljena u javnosti zbog svog prokazivanja kriminala i korupcije, narodne retorike na čestim press-konferencijama te ismijavanja srpske ratne mitologije čime je dobio velike simpatije naroda. No Mektić, kao i neki raniji primjeri, tek je medijska pojava, a za “političku artikulaciju” naroda i stvaranje klasnih saveza drugačijih od postojećih osim medijske figure, potreban je ozbiljna politička organizacija čiji se demokratski potencijal začeo u veljači 2014., ali zbog objektivnih okolnosti poput decentralizacije države, nacionalne podjele i bitnog udjela međunarodnih aktera u formuliranju bh. zbilje, ostala je samo na potencijalu, odnosno masi koja žudi za alternativom.