Klase sve kao nema

Foto: STR / AFP
Foto: STR / AFP

Neosporno je da je nacija u Hrvatskoj predstavljala, a i još uvijek predstavlja, ključnu socijalnu koprenu, zastor koji skriva klasne razlike. A znala joj je konkurirati, pa čak i izravno politički, promocija srednjoklasnih životnih stilova kao obrasca navodnog nadilaženja klasnih podjela. No, bez obzira na sve te napore, tamo negdje “iza leđa”, izvor društvenih nejednakosti i dalje diktira ritam.

Vjerojatno je korisno krenuti izokola. U knjizi Class in Britain, koja je oko milenijske prekretnice snažno obilježila barem historiografsko promišljanje klase, David Cannadine elaborira duboku zaokupljenost stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva klasnom problematikom i postavlja otprilike sljedeću dilemu: je li klasa Britancima tako važna jer je konstitutivno i strukturno zbilja temeljna u britanskom društvu ili je pak s vremenom stekla nezaobilazan i povlašten status u britanskom imaginariju da društvo odnosno društveni akteri ne mogu sebe ni zamisliti niti izraziti bez da se klasno ne odrede?

Je li, dakle, riječ o socijalnoj strukturi koja presudno oblikuje društvo, društvenu dinamiku, društvene odnose i identitete ili je posrijedi stečeni refleks, niz markera, reakcija i “načina života” koji su nakupljeni, nataloženi stoljećima, pa se gotovo po inerciji prenose dalje, čak i u vremenima u kojima se nekadašnje relativno homogene i prepoznatljive klasne pozicije raspadaju?

Canadinneov zaključak ima pomirbeno-pluralistički, ali zapravo metodološki ton: to kako sebe vidimo važno je da bismo shvatili kako supostoje različiti pogledi na društvo, koji, zapravo, jednako tako proizvode to isto društvo. Jednostavna činjenica koju historiografija izgleda tek odnedavno priznaje. To što nekom “nedostaju stare hijerarhije u kojima je svatko znao svoje mjesto”, što je drugi skeptičan spram “konvencionalne trodijelne društvene stratifikacije”, a što treći misli da temeljna podjela danas ne obuhvaća “rad i kapital” nego “bogate i siromašne” pa svodi svijet na opreku 1% : 99% ili neku drugu varijantu – sve to nisu cjeloviti pogledi na društvo već partikularni nazori s dugim historijskim pedigreom i sve ih, kad je Velika Britanija posrijedi, treba uzeti u obzir da bismo mogli opisati klasnu strukturu društva i, eventualno, moguću putanju u besklasno, zaključuje otprilike britanski povjesničar kojemu se spomenuta dilema ozbiljnije nametnula logikom izmještenosti, naime dok je čitavo desetljeće prije dovršetka knjige radio u SAD-u.

Hrvat Hrvatu klasni neprijatelj

Spominjem izokola Cannadineovu dvojbu jer bi se ona mogla lako prevesti i prilagoditi postsocijalističkim okolnostima, pa čak i izmještenosti u obliku nezaobilazne vremenske distance ili povremenog podvlačenja crte da bismo zbrojili elemente tranzicijske bilance. Naime, koliko god Britancima bila važna, toliko je subjektima postsocijalističke tranzicije “klasa” postala (gotovo tačeristički) nevažna, pa su je zdušno odbacili s gotovo jednakim prezirom kao i (buduća) barunica od Kestevena i doctor honoris causa Sveučilišta u Zagrebu Margaret Thatcher. Naime, u svojim memoarima ona, posve u duhu hrvatskog tranzicijskog imaginarija, na par mjesta spominje kako jednostavno “nije odrasla s osjećajem podjele i sukoba među klasama”.1 Ljude čak i u vrijeme velikih kriza, dodaje, više stvari spaja nego što ih razdvaja (Thatcher izdvaja monarhiju kao primjer) i zato je društvo za nju uvijek “jedna nacija”, a nipošto “klasa protiv klase”.

Tako su nekako odlučili stvari postaviti i ključni akteri postsocijalističke tranzicije rođene doslovno iz duha jedne nacije, a posljedice te odluke vidljive su u specifičnoj konjunkturi u koju, naravno, ulazi i pitanje zašto je klasna problematika protjerana iz diskurza pa tako, izgleda, uvelike i iz društva, i gdje je ona linija dvojbe i razdvajanja tranzicijskog imaginarija i tranzicijskog stanja fakata. Drugim riječima, to što gotovo dva desetljeća klase u javnosti ne postoje, ne znači da su nestale i iz društvene strukture ili da ne utječu na društvenu dinamiku.

Kako su okolnosti lišene “klasnog sukoba” oblikovale Margaret Hildu Roberts, kćer vlasnika dućana u Granthamu negdje 1930-ih – pa će ona kasnije, kao britanska premijerka, na društvo nerijetko gledati kao na skladnu gradsku procesiju ili barem smotru svih organizacija, od izviđača do Crvenog križa, koje oblikuju socijalni život, a na ljude uglavnom kao na “zadovoljne kupce” – poznata je pripovijest. Naime, ako u mom gradiću ili dućanu ne mogu vidjeti “klase” ili razabrati “klasni sukob”, to jednostavno znači da te stvari ne postoje. Tako je nekako bilo i s “klasom” i u postsocijalističkim uvjetima. Okolnosti su jednako tako oblikovale “besklasnost” hrvatskog društva od kapitalističke godine nulte do recentnije koncepcije “zajedništva” s Pantovčaka, učinivši, na primjer, Krležin ogled “Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće” odnosno njegov drugi dio “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva” jednako aktualnim kao da je doslovno 1926. kad je objavljen, i to zbog jednostavne činjenice da u njemu piše da Hrvat Hrvatu može biti klasni neprijatelj jer živimo u kapitalizmu.

Canjugina teorija društvene stratifikacije

Ali nije išlo glatko. Naime, upravo u vrijeme, štoviše iste 1998. godine, kad je Cannadineova knjiga objavljena prvi put, a Thatcher primila počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, u Hrvatskoj se pojavio prvi i gotovo jedini autentičan autorski prilog društvenoj stratifikaciji u postsocijalističkim uvjetima. Njegov je tvorac Zlatko Canjuga, osnovna kategorija društvene stratifikacije jest “stališ“, a sama koncepcija nalikuje na pučkoškolsko zamišljanje organske konzervativne zajednice i društvo razumije kao veliku hijerarhiziranu nacionalnu zadrugu u kojoj svaki element, harmonije radi, zna svoje mjesto, opseg i doseg djelovanja.

Danas se te udaljene veze između Canjugine neofeudalne društvene sreće s kraja 20. stoljeća i ideja o društvu što ih je iz obiteljske trgovine ponijela Margaret Thatcher, svakom mogu učiniti i banalnima i smiješnima, ali time nećemo prebrisati vrijeme u kojemu su – takve kakve jesu ili mrvicu izmijenjene – oblikovale društvene uvjete i način proizvodnje života. Radnici su, na primjer, u većini slučajeva svoje prosvjede aranžirali i državnom zastavom što zorno svjedoči o ideji “jedne nacije” koja će se napokon jednom osloboditi i otkriti kapitalizam s ljudskim licem, samo da se riješi mangupa u našim redovima. O sistemu, nažalost, ni riječi.

Naravno, stvari su ozbiljnije i znatno dramatičnije od ove usputne napomene, jer je radnička klasa desetkovana, zemlja deindustrijalizirana i izjalovilo se narodno vjerovanje da sedamnaest vrsta Milka čokolade u dućanu predstavlja gotovo pa sreću, a srednjoklasni obiteljski tranzicijski san (stan na kredit, automobil na kredit/leasing, lukrativni i stabilni poslovi u trajno rastućim industrijama) raspao se u stotine tisuća sudbina. Salaritet je kao zamijenio prekaritet, ali je prekarnost postala problem tek kad je statusno zahvatila srednju klasu, upravo onu koja ju je mogla odrediti kao problem.. Dok se odnosila samo na radnike, vidljivost joj je bila nikakva. Međutim, glasove koji o tome govore u klasnom registru moglo se, sve donedavno, nabrojati jedva na prste jedne ruke.2

Od margine do centra

I tu, naravno, leži odgovor na ključno pitanje o naturalizaciji razumijevanja društva bez kategorije klase, radničke klase, klasnog sukoba i klasnog interesa, o strukturi srednje klase, njezinoj socijalističkoj dinamici i stoga zanimljivoj ulozi u tranziciji, o diskurzivnoj “konkurenciji” različitih kategorija koje su kako u akademiji ili u medijskoj stilizaciji društvene dinamike, tako i u “življenoj kulturi” zastirale problem mondeno primjenjujući kategorije “životnog stila” ili “postsupkulture”. Tu se, naposljetku, nalazi odgovor na pitanje o vlasništvu na kapitalističkoj poluperiferiji. Jer klasa, ako je suditi prema frekvenciji problematike koju ta kategorija za sobom povlači, možda nije toliko važna u imaginariju periferije, zamagljenom liberalno-demokratskom međuigrom korupcije i transparentnosti, nekvalitetnih društvenih elita i, uglavnom, autokolonizacijom. Možda nije važna ni u samom društvu, ali samo zato što se prešućuju odnosi u svijetu rada, a ostalo zapravo svodi na pitanja inteligencije i stila.

Iluzija odnosno privid o dinamici koju kapitalizam, eto, svojom naravi omogućuje, bila je ulazna tranzicijska točka i dan danas prelama se u svakoj od sfera društvenog života. Klasa kao nema, ali su nejednakosti zato prisutne. Klasna reprodukcija je gotovo zajamčena, na primjer u obrazovanju, ali su stvari interesno predaleko da bi postale vidljiv društveni problem, jer oni koji ih mogu adresirati nemaju s njima bitnijih poteškoća budući da im je reprodukcijski ciklus ionako zajamčen. Ako je pak tobože prešućena u sferi proizvodnje, klasa višestruko izlazi na vidjelo u sferi potrošnje i potrošačke “brige za sebe”, čitavoj paleti ponude rekreacije i zdravlja. Kulturnom potrošnjom se izvan statističkih obaveza jedva tko zanima, pa se o distinkcijama, nažalost, može samo nabadati po sličnosti ili pak sjećanju.3 Stari metodološki obrasci prema kojima dobar dio hrvatskih građana ne pročita ni jednu knjigu godišnje pomalo gube snagu zbog tehnoloških uvjeta i infrastrukture kojom danas cirkulira kulturni kapital, a etnografijom čekaonice i dnevnog odlaženja liječniku još se, izgleda, nije pozabavio nitko, iako se upravo u tom ritualu otkriva modernistički doseg javnog zdravstva i još koješta nakon njegova slabljenja.

Uglavnom, ozbiljnija klasna analiza postsocijalističke tranzicije ili kapitalizma na poluperiferiji tek predstoji, iako klasna logika snažno operira u srcu sistema i dnevno sužava socijalni prostor. Nije problem u tome što se s lijeve margine sve može učiniti gotovo besprijekorno jasnim, problem je u tome da se u centru to pitanje postavi na dnevni red.

  1. Usp. M. Thatcher (1995) Path to Power, London: HarperCollins []
  2. Posljednjih godina frekvencija interesa za klasu i klasnu problematiku vidljiva je kako na novonastalom stranačkom lijevom političkom spektru, ali i u devastiranim neprofitnim medijima, kao i u akademiji, osobito u humanistici, što je donedavno odnosno prije studentske blokade 2009. bilo jedva zamislivo. Usp., na primjer, recentno: Tea Škokić i Sanja Potkonjak (2016) “Working Class Gone to Heaven”: From Working Class to Middle Class and Back, Narodna umjetnost, sv.1, str. 117-132. Vrijedi pogledati i niz priloga iz, uvjetno govoreći, povijesti radništva odnosno radničke klase povjesničara najmlađe generacije objavljenih uglavnom u časopisu Rad, kao i projekt Kome treba poduzeće? Borovo 1988. -1991. []
  3. Rekreativni sport je u tom smislu iznimno zanimljiv, ali nedostaju analize korelacije položaja u društvenoj stratifikaciji i kulturne potrošnje odnosno rekreativnog bavljenja sportom, poput rada Paula Widdopa, koji se oslanja kako na Bourdieuovu ideju distinkcije, tako i na Patersonovu kategoriju sveždera (omnivora). Vrijedi spomenuti i dva primjera iz slične perspektive kulturne potrošnje: Ivana Spasić (2013) Kultura na delu. Društvena transformacija Srbije iz burdijeovske perspektive, Beograd: Fabrika knjiga i T. Bennett i dr. (2009) Culture, Class, Distinction, London & New York: Routledge. []