Euro: blještavi reprezent moći europske buržoazije

Foto: AFP / Daniel Roland
Foto: AFP / Daniel Roland

Prvog dana mjeseca srpnja Hrvatska je proslavila četvrtu godišnjicu pristupanja Europskoj uniji. Većina njenih državnika smatra da je Hrvatska dobro iskoristila prednosti članstva, te na budući ulazak u eurozonu gledaju bez imalo rezerve, kao logičan slijed daljnje integracije. Istovremeno izostaje produktivna javna rasprava, pa se čini da će hrvatski građani u tome svemu podjednako minimalno sudjelovati kao i kad se planiralo pristupanje Europskoj uniji.

Nakon svih ovih godina, u jedno možete biti sigurni: kada na istoj strani politike stoje Andrej Plenković, Martina Dalić, Zdravko Marić, Boris Vujčić, a prije njih Zoran Milanović i Slavko Linić, ukratko cjelokupna politička elita, većini ljudi u ovom društvu ne piše se dobro. U konkretnom slučaju, danas je među vladajućom klasom vrlo teško naći nekoga tko ne bi zagovarao uvođenje eura. Nedostaje još eventualno da se oglasi Ante Gotovina i poruči kako euro nema alternativu, kao što je svojedobno iz Haaga pozdravljao ulazak u Europsku Uniju.

U indikativnoj atmosferi političkog jedinstva, još od početka godine potiho su počele pripreme za sljedeću stanicu europskih integracija (npr. Strategija upravljanja javnim dugom). Nakon što je ekonomija u 2016. godini ostvarila rast BDP-a od 2,9 posto, a deficit državnog proračuna za istu godinu smanjen na svega 0,8 posto BDP-a, intenzivirale su se aktivnosti oko zahtjeva što ih postavljaju euro procedure.1 Zadnjih tjedana i rasprave su se proširile, nakon što je krajem maja Europska komisija uputila prijedlog za izlazak Hrvatske iz procedure prekomjernog deficita. A uskoro bi se trebala pojaviti i studija Hrvatske narodne banke (HNB) u kojoj će se izraditi cost-benefit analiza ulaska u eurozonu.

Okviri rasprave o euru

S obzirom na ovakvo oslikani politički okvir, lako je pretpostaviti da se rasprave o ulasku u eurozonu vjerojatno neće previše razlikovati od onih što su se vodile oko Europske unije. Na jednoj strani formirat će se monolitni blok vlasti, većeg dijela opozicije i financijskog establišmenta, a na drugoj “neuračunljivi” politički akteri i rijetki ekonomisti. No političke okolnosti u Europskoj uniji se neprestano mijenjaju što može odrediti i gorljivost s kojom će se pristupiti temi eura i za njegove zagovornike kao i za protivnike.

Nakon što su stanovnici Velike Britanije izglasali izlazak iz Europske unije, povjerenik za ekonomske i financijske poslove Pierre Moscovici izašao s inicijativom za ubrzani ulazak u eurozonu onih zemalja što još nisu uvele euro. Namjera je Europsku uniju kao kapitalistički blok učiniti što teže razdruživim, jer učvršćivanje i produbljivanje financijskih veza kroz monetarnu uniju kreira velike rizike u odlučivanju o izlasku. Utoliko ne treba iznenaditi da cjelokupna hrvatska politička elita tako vjerno ponavlja šumove što kolaju na višim razinama vlasti. Njih rasprava o nedostacima Europske unije nikada nije niti zanimala već samo slijepa vjera europskim standardima, neovisno o posljedicama. Takva neupitna usklađenost europskih i nacionalnih aktera samo odražava položaj hrvatske ekonomije koja se nalazi u odnosima potpune zavisnosti prema ekonomijama europskog centra.

Iz perspektive ovog surovog političkog realizma, euro je ionako samo potvrda hrvatske ekonomske svakodnevice, čiji bi efekti prvenstveno smanjili rizike za financijski kapital (banke), a onda i za dužnike. I kada govorimo iz te pozicije realnog stanja stvari, hrvatska ekonomija doista je visoko eurizirana: ljudi štede u euru, zaduženi su u kreditima s valutnom klauzulom (61 posto kredita vezano je za euro), kao što je i javni dug većinski denominiran u euru (65 posto). Zato nije neobično i da guverner HNB i većina ekonomista napominju da je uvođenje eura samo logičan korak u zemlji koja ionako i privređuje (primjerice od turizma) i duguje u euru. Uvođenje eura uklonilo bi tečajni rizik, smanjilo transakcijske troškove i eventualno dovelo do pada kamatnih stopa.

No euro kao univerzalni novčani ekvivalent na teritoriju Europe predstavlja mnogo više od ovih ili onih dobitaka za financijski kapital. Euro je reprezentant europske arhitekture moći i višeslojnih odnosa političke i ekonomske zavisnosti. Unutar eurozone vidimo kako moćne industrije, trgovački lanci i banke, locirani mahom u najbogatijim zemljama (prije svega u Njemačkoj, Austriji, skandinavskim zemljama ili zemljama Beneluxa) postaju još snažniji. Naime, u perifernim siromašnijim zemljama više ne postoji opasnost da se korištenjem tečaja prilagodi razlikama u produktivnosti. Na jednom polu postoji koncentracija moći i bogatstva, a na drugom se događa intenziviranje socijalnog propadanja. Ili kako se danas u europskim institucijama dok se planira budućnost vrlo eufemistički govori: Europa više brzina.

Ima li euro alternativu?

No jednako kao što je zagovaranje eura, od strane premijera Plenkovića ili guvernera HNB-a Vujčića, svjesni pristanak na “Europu više brzina”, a ne samo uklanjanje ovog ili onog tečajnog rizika, na isti način otpor euru ne može biti u nekom srednjem putu re-kunizacije. Boris Vujčić je u pravu kada kaže da re-kunizacija ekonomije, uz istovremeno zadržavanje postojećeg financijskog okvira (štednje u eurima, valutne klauzule na kredite, regulatornog okivra za banke) ustvari vrlo teško izvediva.

Dodatno, ekonomisti poput Ivana Lovrinovića ili Ljube Jurčića ne griješe kada ističu da je odricanje od vlastite valute gubitak ekonomskog suvereniteta, ali zanemaruju da je ekonomski suverenitet već davno izgubljen i to u uvjetima formalnog postojanja kune. Nekakvu srednjostrujašku re-kunizaciju koja neće dovoditi u pitanje političku moć banaka nemoguće je realizirati. U hrvatskoj ekonomiji postoji nacionalna valuta, ali da bi se iskoristili njeni potencijali moramo biti svjesni što njezino zagovaranje znači.

Zadržavanje monetarnog suvereniteta i smanjivanje ovisnosti o euru danas u hrvatskoj ekonomiji može biti samo radikalna strategija. To je poziv na politički sukob s istim onim akterima koji traže uvođenje eura. I ne samo da je poziv na sukob nego i spremnost da se ponudi ekonomska alternativa cjelokupnom onom europskom zdanju kojem je euro novčana oblatna. Ako doista želimo iskoristiti povoljniji tečaj za razvoj nacionalne industrije i šire aktivnosti u ekonomiji, to u prvoj instanci podrazumijeva sukob s bankama jer je nužno ukinuti valutnu klauzulu, zabraniti štednju u eurima i strože regulirati kreiranje i cirkulaciju novca unutar banaka.

To bi bio i poziv na prekid mjera štednje, jer kunska vlast koja želi koristi prednosti tečaja preuzima odgovornost za planiranje razvoja i javno investiranje. Umjesto štednji na zdravstvu, obrazovanju i socijalnim stavkama, ili umjesto poreznog opterećivanja sve siromašnijih, samo u cilju kako bi zadovoljavali destruktivne europske standarde, kunska strategija postala bi strategija otpora. To onda više ne bi vodilo samo poticanju industrije, nego i mijenjanju društvenih odnosa u industriji, mijenjanju odnosa između kapitala i rada. A takva strategija nikako ne može biti tek nacionalna, jer na djelu je sukob s velikim europskim kapitalističkim blokom i moguć je samo uz gradnju i poticanje progresivnih opcija u drugim zemljama. Ova bitka se ne dobiva na nacionalnoj razini.

Euro kao luđačka košulja u Grčkoj

Primjer društvenog kolapsa Grčkoj poučna je priča o tome što se dogodi u slučaju kada ekonomija pretrpi šok, a nema mehanizme za vanjsku adaptaciju, nego pod pritiskom euro-birokracije cijedi vlastito stanovništvo. Euro je moć europske buržoazije i nema alternativu, to je bila poruka koju je Sirizina vlast na kraju potpisala. Iz grčkog primjera učimo da nekakvo promišljanje autonomne strategije može rezultirati samo neviđenom kišom pritisaka, ucjena i zastrašivanja iz političkih centara moći. Svaki pokušaj da se nešto slično pokuša kroz kunsku strategiju naići će na sličan zid otpora. Otuda i inzistiranje na integraciji svih zemalja u eurozonu, jer u tom slučaju razdruživanje postaje gotovo nemoguće, pogotovo za perifernu ekonomiju s devastiranom industrijskom bazom.

Ulasku u eurozonu treba se suprotstaviti, ali onda treba biti i svjestan što takav stav implicira. To nikako nije tehnokratska rasprava o prednostima i nedostacima, računovodstveni pristup koji tobože neutralno broji pluseve i minuse, pa onda podvuče crtu. Zagovarati vlastitu valutu znači biti svjestan što euro simbolizira i vidjeti u kuni potencijal otpora. To pak podrazumijeva spremnost da se ponudi ekonomska strategija prožeta lomovima, konfliktima i borbama u cilju oblikovanja politike razvoja, zadovoljavanja društvenih potreba i uspostave uvjeta u kojim prevladava moć radnika, a ne kapitala. Sada takvo nešto nije moguće ni u Europskoj uniji, a još manje u eurozoni.

  1. Za članstvo u eurozoni moraju biti ispunjeni kriteriji nominalne konvergencije što se odnose na stabilnost cijena (inflacija ne smije biti viša od 1,5 posto od prosječne stope inflacije u tri zemlje s najnižim stopama), zdrave javne financije (deficit državnog budžeta ispod 3 posto BDP-a i javni dug ispod 60 posto BDP-a,) stabilan tečaj (pridržavanje tečajnih fluktuacija unutar okvira od 15 posto) te konvergenciju dugoročnih kamatnih stopa (dugoročna nominalna kamatna stopa ne smije biti viša od 2 posto od prosječne dugoročne nominalne kamatne stope u tri zemlje s najnižim stopama). []