Zašto se ljudi ne bune?

Photo: AFP / Phillipe Lopez
Photo: AFP / Phillipe Lopez

Rasprave o razlozima razine intenziteta radničkog bunta uglavnom se vrte u domeni proširene psihologije i nacionalnog mentaliteta. Ponešto uvjerljivijom perspektivom čini se ona na prvi pogled banalnija: a zašto ne bismo krenuli od činjenice da se naprosto radi o radnicima i ispitali društvena ograničenja koje taj klasni položaj nosi sa sobom?

Vjerojatno ste nebrojeno puta čuli za susjednim stolom u kafiću ili pročitali u komentarima na društvenim mrežama dijagnozu ovog tipa: “Koji smo mi debilan narod! Pljačkaju nas di stignu, a nitko se ne buni.” Nerijetko su takve dijagnoze popraćene i komparativnim pregledom: “Ma u Francuskoj izađu na ulice čim im snize plaću za jedan euro.” Povod takvim komentarima uglavnom su medijske afere o slizanosti političara i poduzetnika, tužne priče o propasti neke tvornice ili naprosto pokušaj sumiranja tranzicijskog perioda. Premda se zbog ideološke tabuizacije uglavnom izrijekom ne spominje, u tim jadanjima se misli na mizernu angažiranost radničke klase.

A ako ste kojim slučajem sudjelovali u tim raspravama i bili “uknjiženi” kao ljevičar, nije vas moglo mimoići spominjanje te klase i uvriježena diskvalifikacija: “Ma kakva radnička klasa! Vi ljevičari vjerujete u nju kao nekakvo spasonosno rješenje, a do sada vas je “izdala” sto puta. Eno vam radnička klasa glasa za HDZ!” Ponekad takve diskvalifikacije prati i prizvuk klasnog prijezira: “Ma daj, molim te, kako će se oni organizirati? To su neobrazovani ljudi koji će se prodati za sendvič! Eno im je HDZ uništio Slavoniju, mladi bježe u Irsku, a oni i dalje glasaju za HDZ!”

Na prvu, teško je ovim komentarima doskočiti ukazivanjem na neke alternativne empirijske podatke. Ako ih se i pronađe, teško da mogu konkurirati niskom intenzitetu klasne borbe odozdo, kao i promašenosti prognoze ortodoksnog marksizma o strukturnoj nužnosti proleterske revolucije. No, to ne znači da su ti komentari u pravu. Izostanak relevantnijeg bunta, razvijenije klasne svijesti ili nacionalističko usmjerenje radničke klase, ne bi trebali predstavljati teorijski poraz ljevice, ako su već neminovno indikator njenog političkog poraza. Upravo suprotno, jedino ih je iz lijeve perspektive i moguće objasniti bez upadanja u predrasude o narodnoj psihologiji ili ljudskoj prirodi.

Specifičnost klasne pripadnosti

Za razliku od pripadnosti ostalim društvenim grupama, pripadnost radničkoj klasi (kao i kapitalističkoj) u potpunosti je lišena nužnosti “svjesnog” potvrđivanja te pripadnosti. Ono što presudno obilježava društvenu poziciju radničke klase jest nužnost prodaje vlastite radne snage u svrhu preživljavanja. Radnica ne posjeduje niti dionice niti neki drugi izvor prihoda kojim bi si mogla priskrbiti sredstva za preživljavanje. Jedini koji su zainteresirani za kupnju njene radne snage su kapitalisti (kao i država, ali to ne mijenja strukturnu prirodu položaja). Ona može odbijati ulogu radnice, ali taj čin, za razliku od, na primjer, napuštanja religijske zajednice, nema neposrednog učinka: ona je i dalje radnica i odluke joj diktira nužnost preživljavanja.

Ovim se ne želi reći da je odbijanje drugih nametnutih društvenih uloga, poput odlaska u crkvu ili prakticiranja vjere,1 naprosto stilska vježba bez ozbiljnih društvenih posljedica. Takve odluke često u sebi nose određenu razinu socijalne isključenosti, a u ekstremnijim slučajevima i prijetnje nasiljem ili upravo teškoće pri nastojanju prodaje vlastite radne snage. No, za razliku od klasne dinamike, koliko god to bilo irelevantno onima koji su takvo nasilje pretrpjeli, posrijedi je drukčiji tip isključivanja. U ovim slučajevima je uvijek nužan konkretan akter (pop, lokalni razbijači, politička stranka) koji će sankcionirati odstupanja od društvene norme. U slučaju “odustajanja” od prodaje radne snage, sankcija je anonimna: nećeš preživjeti, a da za to nitko neće biti konkretno odgovoran.

Socijalni troškovi bunta

Iz tako postavljenog okvira možemo nazrijeti i “socijalne troškove” bunta. Drugim riječima, odluka pojedinca o pristupanju u sindikat, priključenju političkoj stranci ili društvenom pokretu, ne oslanja se u krajnjoj mjeri na njegove sklonosti, temperament ili osjećaj za pravdu, već je presudno obilježena racionalnom ekonomskom računicom. A ta se računica ne odvija u političko-ekonomskom vakuumu. Pored već podvučene činjenice o prodaji radne snage kao jedinom kuponu za preživljavanje, odluka je u priličnoj mjeri prožeta i drugim faktorima: od obiteljske situacije do političke snage sindikata u toj zemlji, to jest izvjesnosti uspjeha borbe.

Naravno, nitko ne osporava mogućnost da različiti ljudi različito odgovore na danu situaciju, ali radi se o tome da oni odgovaraju upravo na tu situaciju, a ne da odluke i odgovore donose isključivo na osnovu društvenih preferenci ili sklonosti u provođenju slobodnog vremena. Kakve su to situacije? Ona ishodišna je prilično jasna: nijednom kapitalistu nije drago da u firmi ima politički aktivnog radnika ili člana sindikata koji nastoji kolege organizirati oko nekih zahtjeva kao što je naprimjer povećanje plaće ili poboljšanje uvjeta rada. Nastojat će ga maknuti što prije. Tome nije tako jer su kapitalisti zli ljudi ili ideološki fundamentalisti. Rast plaća znači rast troškova proizvodnje što ih postavlja u nepovoljan položaj spram konkurencije. Morat će povećati cijenu proizvoda kako bi nadoknadili troškove, ali time gube udjel na tržištu.

Poluge prijetnje

Taj pritisak konkurencije predstavlja i snažnu ucjenjivačku polugu prema radnicima: ako budete tražili veće plaće, svi ćete ostati bez posla. Pored toga što ostanak bez posla predstavlja neminovnu socijalnu katastrofu, dodatni faktor u odluci o neangažmanu predstavlja, na primjer, opterećenost kreditom ili nezaposlen životni partner. Dakle, iako postoji izgledna šansa da bi kolektivni politički angažman mogao u konačnici doprinijeti višem životnom standardu i sigurnijem okruženju, rizici koji prate taj poduhvat često se pokažu prevelikima da se radnik ne bi odlučio za kratkoročno isplativiju varijantu poslušnosti.

Osim što se podjela među radnicima produbljuje i na samom radnom mjestu, izravne prijetnje razvoju solidarnosti predstavlja i spomenuti konkurencijski pritisak, kao i pritisak rezervne armije rada, nezaposlenih, koji su zbog vlastite socijalne ugroženosti spremni raditi i za nižu plaću. Zbog toga ne čudi da su se najradikalnije radničke akcije u Hrvatskoj događale upravo u firmama koje su bile na rubu propasti ili su već propale. U borbi za neisplaćene plaće ili eventualno nastavak proizvodnje, radnici su bili angažiraniji jer naprosto više nisu imali što za izgubiti.

Primarni posao sindikata i političkih stranaka sastoji se upravo u tome da, ma koliko to neautentično zvučalo, smanje radnicima “troškove” angažmana i borbe za svoje dugoročne interese. Riječima Viveka Chibbera, presudni razlog opstojnosti kapitalizma, inače iznimno nestabilnog sistema proizvodnje, sastoji se upravo u tome što svojim strukturnim značajkama čini individualiziranu strategiju reprodukcije (poslušnost šefu, napredovanje na radnom mjestu) kratkoročno atraktivnijom od one kolektivne, klasne, koja sa sobom nosi visoke rizike. Veći stupanj organiziranosti, preuzimanje troškova i slični oblici radničke solidarnosti upravo su oruđa kojima se umanjuje atraktivnost biranja individualne rute.

Iracionalne institucije i racionalni odgovori

Taj raspon opcija između strogo individualne strategije preživljavanja i one kolektivne-klasne, otvara interpretativni prostor i za drukčiji tretman preostalih aspekata onih prigovora i dijagnoza s početka teksta. Naime, predviđanje iz Komunističkog manifesta po kojem će razvoj kapitalizma “sve čvrsto pretvoriti u dim”, odnosno učiniti obiteljske, religijske ili etničke veze društveno irelevantnima, nije se ni približno obistinilo. Da ironija bude veća, sama je struktura kapitalističkih odnosa, onakva kakvu je Marx opisao u kasnijim djelima, bila sjeme njihove održivosti.

Takav tip “zastarjelih” društvenih institucija upravo predstavlja mehanizme zaštite ili umanjenja rizika koji sa sobom nosi izloženost kapitalističkom tržištu rada. Obiteljska mreža može ponuditi neposrednu financijsku i materijalnu podršku prilikom gubljenja posla, a također može pomoći i u pronalaženju posla. Crkva može također razviti mreže solidarnosti, ali i ponuditi oblik socijalizacije i utjehe društveno isključenima, čime rezultira gubitak radnog mjesta. Nacionalno prepoznavanje također može odigrati niz sličnih uloga. Izravno kroz protežiranje radnika određene nacionalne pripadnosti u odnosu na konkurenciju, ali, donekle, makar smo tu na skliskom terenu socijalne psihologije, i kao oblik političkog rasterećenja u situaciji kad je drukčiji tip političkog angažmana blokiran gore opisanim mehanizmima.

U tako postavljenoj socijalnoj ulozi tih “zastarjelih” institucija treba tražiti uvjerljivost onih političkih programa koji se zasnivaju na njihovom slavljenju. Ne radi se tu o prostoj činjenici da su ljudi izmanipulirani i da ćemo se riješiti njihovih štetnih utjecaja kurikularnom reformom. Obitelj, crkva i nacija opstaju kao relevantni društveni faktori jer ih se, paralelno sa sve slabijim utjecajem sindikata i socijalne države, prepoznaje kao određene garante sigurnosti. Neosporno je da su te institucije izravne prijetnje radničkoj solidarnosti, ali nisu naprosto iracionalne, ma koliko u njihovu promociju bilo uloženo najopskurnijih ideoloških tekovina. Također, njihova opstojnost je upravo potvrda presudne klasne obilježenosti suvremenih društva, a ne dokaz nestanka klase.

Na tom tragu možemo čitati i tvrdoglavo pobjeđivanje HDZ-a u Slavoniji unatoč svemu: oni koji su bili bez posla otišli su u Irsku, oni koji su ostali glasaju za HDZ jer im jedino ta institucija može omogućiti posao. Tek onda kada uspostavimo institucije i mehanizme solidarnosti atraktivnije od HDZ-a, obitelji i crkve, priuštit ćemo si i luksuz postavljanja pitanja: zašto se ljudi (ne) bune?

  1. Primjer je preuzet iz nedavno objavljene analize američkog sociologa Viveka Chibbera Rescuing Class From the Cultural Turn. Analiza je objavljena u prvom broju časopisa Catalyst, a teze u ovom tekstu uvelike su inspirirane uvidima iz Chibberove analize. []