Jedan od glavnih pretendenata na mitsku funkciju jamca stabilnosti na Balkanu je, naravno, srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Pored nezajažljive sklonosti prema prijevremenim izborima i mijenjanju funkcija, sve navodno u svrhu očuvanja stabilnosti, kako u Srbiji tako i šire, Vučić svoju kandidaturu za spomenutu funkciju nastoji podebljati neprestanom brigom za srpsku ekonomiju. Kao što glasi poznati aksiom iz diplomatske sociologije: snažna ekonomija = stabilna regija. Kako će se natjecanje zemalja regije u privlačenju investicija, omiljenom Vučićevom sportu, i osnaživanju ekonomije prenijeti u međunacionalnu stabilnost, valjda ćemo saznati u crnoj kronici.
A do tada, oslonimo se u ekonomskom rastu na crnu kroniku zbivanja van regije. Prije dva dana posjetio je Vučić Fabriku streljačke municije i opreme u mjestu Uzići kraj Požege. Hvaleći ekonomske uspjehe srpske namjenske industrije Vučić se odvažio i objasniti pozadinu tog uspjeha. Tako je sasvim nonšalantno izjavio: “Toliko se ratuje po svetu, toliko sukoba ima, sve što napravimo to prodamo.” Nije uspio ni dometnuti ono kurtoazno: nažalost.
Dakle, stanje na globalnom tržištu municije isuviše se prikladno uklopilo u Vučićev politički PR i savršeno spojilo njegova dva “komplementarna” aduta: brigu za radna mjesta i stabilnost kao takvu. Zato mu je i promaknulo ono spomenuto “nažalost”, naprosto se predobro poklopilo: svaki rat u svijetu čuva radna mjesta u Srbiji, svaka nestabilnost u svijetu pridonosi slici Vučića kao jamca stabilnosti. A kad se to dvoje spoji, kad nestabilnost u svijetu stvara radna mjesta u Srbiji, onda je Vučićev politički program ispunjen.