Od kada su prije više od stoljeća nacionalno orijentirani intelektualci prvi puta podučili seljake njihovoj “autentičnoj” muzici, fenomen folklora igra značajnu ulogu u kulturnom životu pojedinih zajednica, osobito manjinskih. No, daleko od obične razonode, folklor zapravo odražava neke od točaka društvenih i političkih sukoba područja čiju bi raznolikost trebao reprezentirati.
Organizirana folklorna društva, na ovim prostorima poznata i kao kulturno-umjetnička društva (KUD), jedan su od fenomena modernog i postmodernog doba kroz koje se pretpostavljeno starim običajima i praksama nastoji dati novi smisao i kontekst u suvremenom društvu. U zajednicama nacionalnih manjina, folklorna su društva jedan od najvidljivijih i naizgled najneproblematičnijih modela javnog iskazivanja kulture. Njihovo je javno djelovanje važno za manjinske skupine jer istovremeno sadrži prezentacijski moment prema unutra (pripadnicima vlastite skupine) i prema van (pripadnicima većinske ili drugih skupina), naglašavajući njihovu prisutnost i potencijalno osnažujući njihov položaj na nekom području.
Uz važnu ulogu javne prezentacije, organizirana folklorna društva na neki način sudjeluju i u kreiranju manjinske zajednice, jer se zajednica unutar njihovih okvira formira kroz međusobno druženje i sudjelovanje, interakciju, kao i neposredniji prijenos znanja o materinjem jeziku, glazbi, plesu i običajima. Imajući na umu navedene pozitivne doprinose ovog tipa kulturnog amaterizma, organizirana folklorna društva se doimaju kao dobar primjer održivosti manjinskih tradicijskih kultura u suvremenim društvima većinskih zajednica. No, drugom linijom analize, ova društva možemo prepoznati i kao utočišta (nacionalnih) konzervativizama i modele potvrđivanja kulturnih razlika među nacionalnim i etničkim skupinama jednog područja, primjere čega ćemo prikazati kasnije.
Tradicijska je kultura općenito igrala važnu ulogu u nacionalnim pokretima, koji su, oslonjeni na filozofiju Johanna Herdera, u ovoj kulturi i seoskom stanovništvu kao njenom nositelju, vidjeli čistu i neokaljanu srž nacionalnog duha. U Hrvatskoj je, na primjer, za nastanak prvih organiziranih folklornih društava i festivala bila zaslužna Hrvatska seljačka stranka, odnosno njena podorganizacija Seljačka sloga. Stoga tradicijski kulturni elementi imaju određenu (dosad već akumuliranu) simboličku važnost za izgradnju nacionalnih identiteta. Simbolička sredstva za izgradnju identiteta mogu biti produžetak, ali i zamjena za politička prava, pa je moguće da se neku zajednicu percipira pozitivno kada se radi o izvedbenim kulturnim praksama, a negativno kada se radi o svakodnevnim praksama i elementarnim ljudskim pravima, kako je to redovito vidljivo na primjeru Roma.
Konstruiranje autentične tradicije
Svi ovi slojevi značenja stalno su prisutni u djelatnostima folklornih društava, ali kontradikcije koje podrazumijevaju postaju očite tek u vrijeme određenih društvenih kriza. Jedan od primjera takve krize je bio raspad Jugoslavije uslijed čega je prethodno postojeću paradigmu zajedničkih kulturnih korijena naroda ovih prostora trebalo zamijeniti novom/starom paradigmom koja će isticati kulturnu samosvojnost i različitosti. Zabilježeno je dosta primjera gdje je navedena promjena paradigme dovela do nedoumica i na području folklornog amaterizma, pa su dotad etnički dijeljene kulturno-umjetničke prakse odjednom počele izazivati prijepore. U nekim slučajevima, to je dovelo do “čišćenja” repertoara folklorne skupine neke etničke skupine od praksi upitnog etničkog predznaka.
Možda najnotorniji takav primjer je odbacivanje harmonike iz upotrebe u hrvatskim folklornim društvima zbog sumnje u njenu “srpskost”. Naime, širenju harmonike u ruralnim prostorima Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća je vrlo vjerojatno doprinio popularno-glazbeni žanr u to vrijeme znan pod nazivom “novokomponirana narodna muzika” koji je, zajedno s instrumentom, devedesetih godina dodatno demoniziran zbog velikog udjela srpskih izvođača. No, panika oko harmonike – koja je dovela ponegdje i do njenog odbacivanja – zanemarila je činjenicu da je instrument u hrvatskim selima nosio i drugu simboliku: između ostalog bio je (i jest) statusni simbol jer je riječ o vrlo sofisticiranom i skupocjenom instrumentu, a imao je i vrlo pragmatične prednosti, jer zbog svojih tehničkih mogućnosti može zamijeniti cijele sastave.
U drugim slučajevima, nedostatak vlastite regionalno i etnički raspoznatljive tradicijske kulture ponukao je neke manjinske skupine na doslovno konstruiranje tradicije. Takvi su primjeri učenje tamburice (najreprezentativnijeg simbola hrvatskog kulturnog identiteta, koji je u Hrvatsku, uzgred, uvezen posredstvom Turaka) i osnivanje tamburaških sastava među hrvatskim manjinskim skupinama u dijaspori kojima sviranje tamburice do tada nije bila praksa. Na takav sam primjer naišla u manjinskoj zajednici Hrvata na Cape Bretonu u Kanadi koji su 1930-ih osnovali tamburaški sastav premda su porijeklom bili iz Hercegovine i prije doseljenja u Kanadu nikad nisu svirali tamburice.
Brendiranje razlika
Recentniji, i za potrebe ovog članka puno ilustrativniji, primjer je zajednice karaševskih Hrvata u Rumunjskoj koja je od prošle godine u svoja kulturno-umjetnička društva uvela tamburice, dosad potpuno nepoznate toj regiji i ostatku zemlje. Za razliku od tamburice, za kojom su karaševski Hrvati posegnuli kao za sredstvom razlikovanja od drugih zajednica svoje regije i potvrđivanja pripadnosti hrvatskom etnosu, instrumenti i folklorni repertoar prijašnjih generacija Karaševaca pripadao je podjednako tamošnjim Rumunjima, Romima i drugim zajednicama. U prilog ovoj “izumljenoj” tradiciji tamburice mogli bismo reći, pozivajući se na Erica Hobsbawma,1 kako je svaka tradicija ionako već konstrukt, ništa manje ni više istinita od svih drugih, a da je uzaludna potraga za autentičnim ono što je zapravo lažno.
Uz to, svaka zajednica ima legitimno pravo sama izabrati na koji će se način predstavljati i s čime identificirati. Ipak, forsiranje etničkih kulturnih posebnosti, kakvo je razvidno iz primjera uvođenja tamburica u Karaševu, sakriva činjenicu da kultura različitih skupina na istim prostorima vrlo često ima više sličnosti nego razlika. Čini se da neki noviji trendovi kulturno-umjetničkog amaterizma slijede zahtjeve produkcije baštinskog turizma u kojem je važnije ponuditi nešto drugačije, stvoriti prepoznatljiv brand, nego slaviti zajedničke kulturne prakse. Nasuprot tomu, javno izvođenje zajedničkog, etnički dijeljenog regionalnog folklora, moglo bi poslužiti kao potvrda suživota različitih zajednica jednog prostora i njihovih udjela u izgradnji zajedničke kulture.
Vratit ću se još jednom na primjere dviju spomenutih hrvatskih dijasporskih zajednica – kanadske (kejpbretonske) i rumunjske (karaševske). Prva je nastajala kroz nekoliko valova radničkih doseljavanja u dvadesetom stoljeću vezanih uz ekonomske i društvene krize u Hrvatskoj i uz potražnju rastuće čelične industrije na Cape Bretonu. Hrvati su tamo bili jeftina radna snaga, zaposleni na najopasnijim i najniže plaćenim radnim mjestima, pripadnici samo jedne od niza malih i nevidljivih, pretežno istočnoeuropskih etničkih zajednica na otoku. Nasuprot tomu, puno starije, premda još uvijek nejasno porijeklo karaševske zajednice, datira daleko ranije od dvadesetog stoljeća i njena višestoljetna prisutnost je utkana u kulturni prostor Karaševa.
Identitet i radne migracije
Definiranje i “izumljivanje” kulturno-etničkog identiteta u ovim zajednicama bilo je obrnuto proporcionalno stupnju integracije u većinska društva i ekonomskoj sigurnosti u zemljama domaćinima. Kod kejpbretonskih Hrvata su tradicijska kultura, jezik, pa čak i osobne obiteljske povijesti kroz nekoliko generacija zaboravljeni jer je interes prve i druge generacije doseljenika bila ekonomska sigurnost i integracija u kanadsko društvo. U trenutku kad su ti ciljevi dosegnuti, veze s pradomovinom, kakve su vidljive među sada živućim Hrvatima na Cape Bretonu, svele su se na razinu turističkog interesa, bez potrebe za kulturnim identificiranjem s Hrvatima u Hrvatskoj.
S druge strane, ponovno otkrivanje kulturnog identiteta među Hrvatima u Rumunjskoj poraslo je nakon 1990-ih, a bilo je vezano uz priznavanje njihovog manjinskog statusa i otkrivanje Hrvatske kao niše za sezonska zapošljavanja u vrijeme ekonomske krize nakon pada Ceaușescuovog režima. Forme prezentacije kulturno-etničkih identiteta nije stoga moguće gledati izvan šireg političko-ekonomskog konteksta. Folklorna su društva u tom smislu daleko od naivno shvaćenih veselih plesača i svirača u šarenim kostimima, jer ona ispod te šarene površine pokazuju premreženost borbama za kulturni, identitetski, politički, pa i ekonomski prostor. Dodatno, iz dvaju gore opisanih primjera, čini se da folklor može postajati tim važnijim čim su slabije ekonomska i politička moć. Princip prema kojem ova sprega funkcionira je, kako je to već parafrazirala Dorothy Noyes –2 “neka jedu kulturu”.