Što je veća dominacija novog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke na srbijanskoj političkoj sceni, to je izgleda veća i njegova potreba da dramatizira situaciju i izaziva “krize”. Nakon što je sam napustio moćniji premijerski položaj da bi postao predsjednikom – iz još uvijek sasvim nerazumljivih razloga – čvrsto je odlučio da sa zakonski slabije pozicije kontrolira politički život zemlje. Za početak, preko izbora svog nasljednika na funkciji premijera, što bi formalno trebala biti stvar koja se tiče parlamentarne većine, a ne ureda predsjednika. Iako baš nitko u Srbiji nema dvojbi oko toga da je Vučić jedina adresa koja se pita oko ovog i svakog drugog odabira.
Nakon bespotrebno dugog odlučivanja, koje je sada uzrokovalo zakonski “cajtnot”, Vučić je odabrao Anu Brnabić, jednu od svojih suradnica s čijim će izborom imati najviše problema. Brnabić je naime gej žena djelomično hrvatskog porijekla čije je ekspresno napredovanje naizgled iznerviralo mnoge Vučićeve sljedbenike. Iako se čini izvjesnim da preko njezinih “manjinskih identiteta” Vučić nastoji ojačati svoju pozu prosvjetitelja i reformatora, ipak je njezina tehnokratska ekspertiza, a ne njezino lezbijstvo, glavni adut. S Brnabić neće biti nikakve dvojbe da će zemlja odlučno nastaviti putem razvoja zavisne ekonomije temeljene na uvozu kapitala i jeftinom radu.
O tom katastrofalnom “razvojnom” modelu ionako postoji opći konsenzus na sceni, pa se politika izgleda vrti oko toga dopušta li mačizam svim poslanicima vladajuće koalicije da glasaju za Brnabić. Većina njih je naposljetku izlaz pronašla u formuli da “nisu oduševljeni”, ali da “veruju Vučiću” jer je on “tako odlučio”. Taj odgovor neće nužno oduševiti Vučića koji je – možda, jer kod njega nema nikakve vidljive logike – računao da bi mogao isprovocirati još jedne u nizu izvanrednih parlamentarnih izbora. To bi između ostalog sugerirala i činjenica da je Vučić riskirao svoju parlamentarnu većinu zbog Brnabić kojoj uopće nije planirao “dati” pune premijerske ovlasti.