Klio – muza građanskih povjesničara

Foto: AFP  / PROFESSOR MATIJA STRLIC
Foto: AFP / PROFESSOR MATIJA STRLIC

Unutar političkog polja u Hrvatskoj, gotovo da je nemoguće izbjeći rasprave koje neće barem okrznuti i tzv. ideološke sukobe oko kontroverznih povijesnih tema. I dok se tu i tamo pojavljuju političke opcije koje se svojom hinjenom neutralnošću pokušavaju suočiti s tim tobože delikatnim pitanjima tako što će otvoriti arhive i povjeriti njihovo rješavanje stručnjacima, treba razmotriti u kojoj su mjeri ideali neutralnosti i nepristranosti same struke bazirani na apolitičnim iluzijama.

U Zagrebu i još nekoliko gradova, prošlog je tjedna održan Kliofest, četvrti po redu festival povijesti u organizaciji brojnih strukovnih udruga i institucija poput Hrvatskog državnog arhiva te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Pod sloganom “Povijest za sve”, uobičajeno akademsko-konferencijsko događanje obogaćeno je raznoraznim popratnim sadržajima: izložbama, malim sajmom knjiga, kvizovima s povijesnom tematikom, radionicama za djecu i kazališnom predstavom. Pored inzistiranja na opuštenoj i šarmantnoj slici povijesti s ciljem njezine popularizacije, u sad već tradicionalno pluralističkom duhu organizatori su uz nastupe gostiju iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije, Poljske, Ukrajine i Rusije dali prostora manje-više svemu što se u hrvatskoj historiografiji trenutno proizvodi. Svoju privrženost pluralizmu festival je već dokazao protekle dvije godine kada je novinar Večernjeg lista i kvazi-povjesničar Zvonimir Despot ugostio srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića, inače poznatog po zagovaranju rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića.

Ako ništa drugo, ovakav inkluzivni programski pristup barem nudi koliko-toliko realnu sliku stanja ovdašnje historiografije, pa se iz njega daju iščitati glavne tendencije pisanja povijesti u Hrvata. One nesumnjivo stoje nasuprot iluzijama jednog od glavnih organizatora Damira Agičića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta prema kojemu povjesničari “o prošlosti ne smiju govoriti iz današnjih perspektiva” niti unositi u svoj rad “radikalne poglede, ni s desna ni lijeva”. Pisanje povjesničara – banalna je činjenica – istovremeno uvjetuje, ali i još više odražava dominantne političko-ideološke trendove u zemlji, a i šire. Selekcija tema i formuliranje istraživačkih pitanja neminovno su usko vezani uz povijesni trenutak u kojem se događaju. Povjesničar piše u sadašnjosti i za sadašnjost.

Fluidne linije rascjepa

Za najveći dio programa festivala bili su odgovorni ljudi zaposleni na dvije ključne zagrebačke povjesničarske institucije: Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta i Hrvatskom institutu za povijest. Kao što je vjerojatno poznato, prva od njih ugrubo predstavlja liberalno lice hrvatske historiografije, pa su tako njezini predstavnici za vrijeme pretprošle vlade sudjelovali u izradi prijedloga novog kurikuluma nastave povijesti, a neka viđenija odsječka lica su se prometnula u dežurne kritičare filoustaških ekscesa.

Istovremeno, njihovi kolege s uvelike nacionalistički orijentiranog Instituta bili su među glasnijim kritičarima novog kurikuluma povijesti. Među njima se istaknuo Mario Jareb, koji je ranije surađivao s falsifikatorom Jakovom Sedlarom na filmovima o tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ipak, u više navrata se pokazalo da političko-ideološke granice između dviju institucija nisu kristalno jasne. Tako je nekoliko profesora s Odsjeka potpisalo peticiju podrške bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, a Ivo Banac je bio jedan od glasnijih apologeta Karamarkova obračuna s avetima komunizma. Pored toga, iako se na Odsjeku jesu vodile rasprave o javnom zauzimanju stava po pitanju ove ili one revizionističke pojave, to se nikada nije dogodilo. Čak se ni izglasavanje izjave kojom se osuđuje podrška nekih povjesničara inicijativi za uvođenjem ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u službenu upotrebu u Oružanim snagama RH, u konačnici nije dogodilo zbog izostanka konsenzusa.

Zasigurno, što se tiče “kontroverznih” tema kojih su se festivalski paneli dotakli, od Oktobarske revolucije do kulturnih sloboda u SFRJ, ne može se reći da među predstavljenim perspektivama nije bilo razlika. Što se tiče socijalističke Jugoslavije, jedna od njih je obuhvaćala uobičajene anti-totalitarističke trope o autokratskoj prirodi SFRJ koju obilježava “poprilično totalna kontrola svakodnevnog života građana” i u kojoj građanin nije mogao ostvariti nikakva prava bez partije. Riječima Alberta Binga s Hrvatskog instituta za povijest, postojala je kapilarna struktura koja je prožimala sve slojeve društva. S druge su strane dolazili nešto nijansiraniji pogledi, ukazivanje na postojanje različitih faza u povijesti jugoslavenskog socijalizma i njegovih kulturnih politika, te na uvelike sporadičnu i neformalnu prirodu cenzure u SFRJ, koja ju razlikuje od sistematičnijeg pristupa ovom pitanju koji je karakterizirao zemlje Istočnog bloka.

Nadalje, na okruglom stolu povodom stogodišnjice ruskih revolucija koji je moderirao Tvrtko Jakovina mogle su se čuti osude napada revolucionarnih vlasti na instituciju braka (sic!) te portretiranje boljševičkih ideja kao naprosto ludih, ali i izrazi poštovanja prema kulturnim i umjetničkim dosezima sovjetskih dvadesetih, isticanje modernističkog aspekta Oktobarske revolucije otjelovljenog u masovnom opismenjavanju, pa čak i isticanje njezina utjecaja na antikolonijalne revolucije diljem Trećeg svijeta. Na koncu, govornici su povukli i nekoliko grubih, ahistoričnih kontinuiteta između Staljina i Putina, prokazujući populizam kao izvor problema, kako danas tako i u revolucionarno doba, uz pokoju duhovitu opasku o blesavim i neukim masama zavedenim revolucionarnom retorikom.

Povijest kao igrokaz

Nasuprot raznovrsnosti ponuđenih interpretacija, ipak je moguće izdvojiti određene elemente koji strukturiraju teren na kojem se ovdašnje historiografske polemike vode, koje određuju ton rasprava i opseg pitanja koja je uopće moguće postaviti. Prije svega, radi se o inzistiranju na opreci sloboda/nesloboda kao jedinoj optici kroz koju je moguće govoriti o povijesti revolucionarnih režima. Ona je tako često svedena na sukob hrabrih, slobodarskih individualaca koji se bore za afirmaciju autonomije pojedinca, s krutim državno-partijskim strukturama koje braneći ideološke dogme nastoje kontrolirati i nadzirati čitavo društvo. Drugim riječima: perspektiva je individualistička i idealistička, materijalna dimenzija povijesti je nebitna, pa se u ulozi protagonista češće nađu herojski kulturni disidenti nego, recimo, radnici samoupravljači.

U taj se narativ dobro uklopila kazališna predstava poznanjskog Teatra osmoga dana izvedena u okviru festivala, u kojoj glumci čitaju vlastite dosjee iz arhiva poljske Službe sigurnosti nastale tijekom 1970-ih godina. Pobjeda nad opresivnim režimom, koja je glumcima omogućila da dođu u posjed svojih dosjea i izlože ih na pozornici, na koncu je objašnjena očuvanjem individualne, unutarnje slobode.

Rijetko iskakanje u sferu materijalne povijesti ponudila je srpska povjesničarka Radina Vučetić koja je u raspravi o kulturnoj cenzuri u SFRJ podvukla činjenicu da su disidentski kulturni i intelektualni pokreti poput crnog talasa ili Praxisa dugi niz godina živjeli upravo od državnog novca i infrastrukture. Interesantna koincidencija je ta da se ova rasprava odvijala upravo u tjednu kada se pod pritiskom dugova zatvara 30-ak knjižara Algoritma, što je portal historiografija.hr označio kao jednu od “mnogih kriznih situacija koje presudno utječu na kontinuirani problem distribucije i prodaje povijesnih knjiga”. Iako je populariziranje nakladničke djelatnosti na polju historiografije i srodnih disciplina od prve godine jedna od ključnih motivacija za organiziranje festivala, pored žalopojki o opresiji individualnih sloboda, bazično pitanje materijalnih uvjeta kulturne proizvodnje uglavnom je ostalo na margini.

Pri procjenjivanju realnih dosega ambicija za uspostavljanjem “totalne kontrole” nad poljem kulturne i intelektualne proizvodnje vlasti bivše države interesantno je sagledati primjer same historiografije. Kako je istaknuto na predstavljanju knjige Branimira Jankovića Mijenjanje sebe same – Preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, “hrvatski [je] povjesničar u socijalističkoj Jugoslaviji ipak ostao dominantno građanski povjesničar”.1 Osim što pokazuje da je povijest ovdašnje historiografije nemoguće svesti na slijeđenje partijske linije, Janković ukazuje i na to da ignoriranje ekonomske i socijalne povijesti ne predstavlja toliko oštri zaokret domaće historiografije u tranzicijskom kontekstu, koliko ambivalentni kontinuitet koji se proteže i u period prije 1990. godine.

Devedesete – kraj i početak povijesti?

Kraj festivala obilježila je tribina o udžbenicima povijesti na kojoj je velika pozornost posvećena propaloj kurikularnoj reformi. Bivši predsjednik Povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja znanosti i tehnologije Neven Budak, koji je uz to sudjelovao i u izradi prijedloga novog kurikuluma povijesti, istaknuo je kako je reforma profesorima povijesti trebala dati veću slobodu pri odabiru tema koje će obrađivati, ali je ipak predvidjela jednu, i to samo jednu, temu koju će svi morati obrađivati – Domovinski rat i osamostaljenje Hrvatske. Istina, tim koji je radio na novom kurikulumu povijesti doista je bio izložen snažnim napadima s desnice, a čak ni ovakvi ustupci nisu bili dovoljni da bi se zaustavile kritike. Bez obzira na to, ukoliko je ovo točka kompromisa na kojoj bi trebala biti utemeljena neka buduća reforma, poruka struke će biti jasna: čitajte povijest s njezina kraja, kroz prizmu ostvarenja stoljetnog sna o samostalnoj državi, jer će tek tada priča o prethodnih 13 stoljeća, na način na koji je ispričana u školskim udžbenicima, imati nekog smisla.

Da zaključimo, ne radi se o tome da hrvatskom historiografijom vladaju ustašofili, već fundamentalni problem leži u činjenici da oni koji stoje s druge strane barikada prihvaćaju dobar dio istih bazičnih pretpostavki za bavljenje poviješću. Na kraju čitave priče izgleda da se najmanji zajednički nazivnik naše duboko podijeljene historiografije može sažeti izvrtanjem naglavačke postavke kojom su Marx i Engels otvorili Komunistički manifest: povijest svih društava nema baš nikakve veze s povijesti klasnih borbi.

  1. Janković, Branimir: Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, Srednja Europa, 2016., str. 249 []