Testiranje javnosti: snižavanje mirovina

Foto: HINA
Foto: HINA

Dok većina zemalja koja ga je uopće uvela aktivno razmišlja o ukidanju drugog mirovinskog stupa ili ga je već ukinula, Hrvatska namjerava ići u sasvim suprotnom smjeru. Umjesto eliminacije privatiziranog i nesigurnog drugog te stabiliziranja prvog stupa mirovinskog fonda, javnog i punjenog po principu međugeneracijske solidarnosti, planira se ukidanje dodataka iz prvog stupa. Time će buduće generacije umirovljenika imati još niže mirovine. Iako su financijske dubioze oko mirovinskog osiguranja društveno pogubnije od slučaja Agrokor, izostaje bilo kakva politička problematizacija.

Pojam općeg ekonomskog stresa u Hrvatskoj od ove će se godine nesumnjivo vezivati uz kolektivno iskustvo s Agrokorom, i to zadugo. Iako još nisu poznate konačne posljedice kraha toga poslovnog imperija Ivice Todorića – pa one, u boljoj varijanti raspleta, možda i ne budu tako katastrofalne – sam njihov aktivirani kataklizmički potencijal uvjerljivo je prostrujao i još uvijek struji kroz čitavo uzdrmano hrvatsko društvo, vertikalno i horizontalno.

Pritom treba uočiti da je ta vrsta doživljaja ustvari nastupila tek nakon paljenja zakašnjelog alarma, kad su procesi već izmaknuli svakoj kontroli. Dotad je opasnost koju Agrokor na više načina posreduje dugi niz godina, naime, u najširoj javnosti bila uglavnom apstrakcija. Pretežno se samo slutilo s kakvom prijetnjom imamo posla, baš kao da noviji stalni rast ionako golemog duga prema npr. dobavljačima već nije bila savršeno izvjesna najava generalne propasti.

No taj bolni uzorak ekonomske i društvene stvarnosti ovdje zapravo spominjemo radi usporedbe s jednim drugim problemom. Agrokor smo više-manje apsolvirali, dakle, i sad nam bar može poslužiti kao brutalno riješena nepoznanica, a za analogne jednadžbe s drugim naoko apstraktnim ekonomsko-političkim kompleksima. Prvi i najveći koji nam tako visi nad glavom, bez ikakve dvojbe, jest kapitalizirani obavezni mirovinski sustav koji u sadašnjem obliku u Hrvatskoj funkcionira od početka ovog stoljeća. Ovdje smo već upozoravali da je na stvari pojedinačno najveća te permanentna sistemska pljačka izuzete vrijednosti rada u Hrvatskoj posttranzicijskog doba. Naravno, izuzme li se pritom sâmo ovo vladajuće društveno-ekonomsko uređenje koje rečenu tranziciju i podrazumijeva.

Udar na radnike mlađe od 55 godina

Povod za ovakvo ponavljanje nedovoljno usvojenoga gradiva dano nam je pomalo kriptičnom viješću – odmah po Prazniku rada – o novom teškom udaru na mirovine većine budućih penzionera; točnije, radnika koji su danas mlađi od 55 godina. Najava, zasad još u vidu testne vožnje po medijima, kaže da će se možda ukinuti postojeći dodatak na mirovinu od 27 posto u dijelu njihovih primanja iz prvog stupa mirovinskog sustava, onog koji još od Bismarcka počiva na tradicionalnom principu međugeneracijske solidarnosti.

Inače, zanimljivo je da je paralelno s tom informacijom u javnosti osvanula i jednako nedovršena ideja o drastičnom poskupljenju zdravstvenog osiguranja. Može se stoga ustvrditi kako dominantna neoliberalna agenda uzima maha na temeljnoj socijalnoj fronti, a po njezinim glavnim kotama. Dodatnih aktualnih primjera, nažalost, dalo bi se pronaći i u drugim važnim područjima, ali zadržat ćemo se ovom prilikom na teškoj političkoj patologiji mirovinsko-osiguravateljskog sektora.

Utoliko je nužno podsjetiti se njezina presudnog mehanizma: drugog stupa mirovinskog osiguranja, toga strateškog načina za prodor financijske industrije na oktroirano tržište životnih primanja nakon radnog vijeka. Za razliku od obaveznog prvog stupa s opisanim načelom isplaćivanja penzija iz tekuće ostvarene vrijednosti mlađih generacija, drugi stup nastaje na Zapadu kao fakultativna opcija za one koji si mogu uštedjeti mirovinski ekstraprihod. Osiguravateljskom sektoru to nije bilo dovoljno za poželjni mu brzi rast, i zato je drugi stup ubrzo promoviran kao neophodno rješenje za rigidnije političke režime. Počelo je s Čileom pod Pinochetom, u izvedbi notornih neokonzervativnih ideologa s američkom pozadinom, znanih po imenu Chicago Boys, e da bi se zatim otvorilo neregulirano lovište u postsocijalističkim zemljama istoka Europe.

Neodrživost cirkularnih financijskih pretakanja

Startna pretpostavka izgleda prilično jednostavno – oduzeti državi manji dio, za početak, od obaveznih davanja radnika za isplatu mirovina penzionerima, a što je također nametnuto kao prinuda za sve, bez razlike. U hrvatskom slučaju riječ je o četvrtini ukupne dotične novčane mase, pa je tih oko šest milijardi kuna godišnje povjereno četirima bankovnim mirovinskim fondovima koji su zaduženi da preuzeti ulog spekulativno oplođuju na tržištima dionica i obveznica.

Time nastale dubioze mogu se podijeliti na dva podskupa, jedan koji se tiče državnih financija i drugi koji se odnosi na bankovno, tj. fondovsko poslovanje, a oba se prebijaju preko čitavog društva. Država se suočila s prihodovnim manjkom koji će ubuduće predstavljati oko 40 posto cjelokupnog budžetskog deficita, pa je primorana na zaduživanje kod, jasno, istih onih banaka u posjedu mirovinskih fondova. Rastući deficit povlači za sobom sve skuplje uvjete kreditiranja, no apsurd se nastavlja činjenicom da fondovi počinju otprilike dvije trećine preuzetog novca iz drugog stupa trošiti na državne obveznice, i to pod njima svakako vrlo povoljnim uvjetima. A ovaj moment s obveznicama treba upamtiti radi predvidljivog raspleta zbog kojeg smo na početku i naveli Agrokorov primjer.

S druge strane, bankovni mirovinski fondovi upuštaju se u krajnje netransparentno mešetarenje pri kojem se ukida svaka mjera demokratičnosti. Jer, radnici-štediše u najvećoj mjeri nemaju pojma gdje se i kako plasira njihov novac, te nikako ne mogu utjecati na poslovanje njime. Štoviše, osim takvog uvida koji je u slučaju zapadnjačkih dobrovoljnih drugih stupova bio omogućen, uskraćena im je i drugdje otvorena mogućnost da po odlasku u mirovinu preuzmu kompletan iznos svog osiguranja.

Povrh ishoda s kojim će radnicima u većini slučajeva prevarantski biti isplaćen tek manji dio štednje, fondovima je ostavljen cinično intoniran prostor da sami odrede minimum tzv. garantiranog godišnjeg prinosa na bazi svog recentnog poslovnog (ne)uspjeha. Drugim riječima, njima odgovara nešto manji prinos u ovoj godini, da bi tako bili obavezani na manju zaradu dogodine, dok partikularne apetite izražene u raznim bankovnim naknadama i menadžerskim bonusima lako zadovoljavaju kroz arbitrarno određene naknade za fondovski obrt novca.

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i još poneke pikantne detalje, ne čudi odluka većine involviranih posttranzicijskih europskih država da vremenom smanje ili sasvim ukinu davanja u drugi stup. Ali, u Hrvatskoj se sve češće priziva povećanje tih izdvajanja, što bi bila neminovna posljedica i najavljenog suzbijanja opsega prvog stupa. Sve tako vodi prema ukidanju prvog stupa namjesto drugog, kapitaliziranog, čime se de facto u povijest šalje civilizacijska vrijednost međugeneracijske solidarnosti u njezinu najpraktičnijem očitovanju. Zaokret je izveden naočigled u korist privatnoga krupnog kapitala, uz redovne pokazatelje da mirovinsko-štedno povjerenje ukazano bankama sve uvjerljivije doživljava fijasko, budući da je zamišljena rizična alkemija naprosto ekonomski neodrživa.

Budući dužnički vrtlozi

Fondovi, pokazalo se, neće štedišama osigurati zaradu toliku da se opravda uništavanje države koje će posredno opet doći na naplatu samim tim fondovskim klijentima. Drugi stup je i veoma nestabilan, uslijed izloženosti hirovima tržišta, što se vidjelo po minusima nakon globalne krize 2008. godine. Bankama on ipak treba, ne samo zbog stalnog protoka svježeg novca; one pomoću njega dirigiraju burzom, utječu na uprave kompanija – naročito javnih, radi privatizacije – te ih kreditorski ucjenjuju.

No, s kumulativom fondova koji se polako bliži iznosu od stotinu milijardi kuna i tako uskoro dostiže saldo ukupnih godišnjih budžetskih prihoda države – kao i njezinu formalnu ekonomsku moć – postaje jasnije zašto banke definitivno preuzimaju vodeću ulogu u svim političkim kretanjima. Fondove neće u tome omesti niti izloženost prema Agrokoru, kao što se može razabrati iz nevješto sročenih novijih alibi-izvještaja.

Pa, to će nam unekoliko pomoći, rekosmo, da preko Agrokorova slučaja pretpostavimo u što se točno upetljala država s obveznicama plasiranim na milost i nemilost mirovinskih fondova. Od ove godine na naplatu dolazi prva velika tranša na isplatu nominale po izdanim desetogodišnjim obveznicama; iako je u međuvremenu provedeno određeno refinanciranje duga, nitko osim užeg kruga političara odgovornih za financije ne zna kako će izgledati dinamika otplate projicirane u samu vječnost.

Možemo jedino zaključiti da će se spomenuti deficit istog mirovinsko-osiguravateljskog porijekla, u odnosu na pridodani dug sa specifičnom odgodom, pamtiti kao razmjerno podnošljivo iskušenje za sve korisnike državnog proračuna. Također možemo zamisliti, promatrajući Agrokor u raljama vjerovnika, kako će se provesti država – odnosno, mi s njom – kad se ispostavi da na vidiku nema socijalno prihvatljivog načina za servisiranje obligacija. Ne treba nam ranija sposobnost apstrahiranja: državni dug u biti je fatalan i više negoli onaj u portfelju daleko najveće ovdašnje privatne korporacije. Osim što je i sam jednogodišnji državni manjak od izdvajanja za drugi stup gotovo dvaput veći od osnovne Agrokorove dubioze, one iz faze otkupa Mercatora, a država ga je dosad umnožila već 16 puta.

Ključno političko pitanje ostaje: ako je tako, zašto kardinalna problematika mirovinskog sustava uporno pada na slijepu pjegu ovog društva? Zato što je u pitanju idealna podvala čiji će se najteži efekt osjetiti tek s dugogodišnjom zadrškom, dok je narod dotad zaokupljen aktualnim opterećenjima. U kombinaciji s neproničnim sklopom te financijaške operacije, u dogledno vrijeme stoga očekujmo dužničke vrtloge pored kojih će ovaj s Agrokorom izgledati kao prolazna naoblaka.