Lex Boras: klijentelizam iznad svega

Foto: AFP / Stringer / Ilustracija
Foto: AFP / Stringer / Ilustracija

Već smo na Biltenu jednom iskoristili analogiju između mandata rektora Sveučilišta u Zagrebu, Damira Borasa i rimskog cara Nerona koji je povijesti u nasljeđe ostavio zgarište grada Rima. Zagrebački rektor već je potpalio temelje visokog obrazovanja u Hrvatskoj i ostalo mu je da iz privilegirane pozicije promatra palež koja ostaje iza njega. Petljanjem u izmjene Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ZZDVO), nažalost, samo produbljuje smjelu analogiju.

Već se neko vrijeme šuška o novim izmjenama ZZDVO-a, popularno poznatima kao Lex Boras, a nakon uvida u nacrt izmjena, moguće je samo potvrditi ono što je danas objavio Index. Izmjene ZZDVO-a rade se ciljano s planom da se Damiru Borasu i njegovim vršnjacima omogući ostanak u akademskim strukturama do smrti. Nelegalnosti, pravne i logičke kontradikcije, sukobi interesa, i druge neetičke radnje već su neko vrijeme sastavni dio nastojanja ove interesne skupine. Ako su nekada objašnjenja njihovih djela i mogla biti prihvaćena kao sprječavanje komercijalizacije obrazovanja, to više nije tako i to od stupanja rektora Borasa u mandat.

Uzusi rasprave

Do ulaska klijentelističke mreže Borasovih vršnjaka i kolega u strukture zagrebačkog Univerziteta, autonomija sveučilišta bila je jedno od temeljnih oruđa putem kojeg su se vodile rasprave o smjeru razvoja znanosti i obrazovanja. Iz današnje perspektive te su rasprave bile smislene, jasne, strukturirane i političke. Pitanja autonomije sveučilišta do rektorskog mandata Damira Borasa bila su jasno ograničena s obzirom na Ustav Republike Hrvatske i druge pravne propise1 prema kojima sveučilište nije autonomno ni od Hrvatskog sabora niti od građana koji svojim porezima financiraju javno obrazovanje. Rektor Boras i njegova klika ispustili su iz to potpuno iz vida, smatrajući čini se, sebe samima najvažnijim faktorima visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Prije rekture Borasa, rasprava o autonomiji svodila se na zaštitu sveučilišta od sve snažnijeg tržišnog utjecaja koji dovodi do degradacije sadržaja sveučilišnih programa, kočenja prijenosa temeljnog akademskog znanja u korist “znanja i vještina” koje je moguće stjecati tečajevima, van formalnog tercijarnog obrazovanja. “Prepuštanje sveučilišta tržištu”, govorilo se tada, znači sprječavanje razvoja znanosti i obrazovanja s obzirom na potrebe društva, a na korist raznoraznih investitora čiji je, po logici stvari, primarni interes profit i koji odgovornost ne polažu građanima, društvu ili državi. Tržišno orijentirani znanost i visoko obrazovanje štete razvoju društva u cijelosti, ograničavanjem razvoja sposobnosti mladih osoba s obzirom na njihovu klasnu pripadnost. Uz ove uzuse, oruđe autonomije sveučilišta koristilo se da bi se sektor obranio od izrazito snažnih mjera štednje i općenito logike nužnosti provedbe neoliberalne politike koja podrazumijeva da je obrazovanje roba koju se mora platiti, a nikako društveno pravo što može unaprijediti ili ograničiti razvoj nekog društva.

Privatni ekonomski interesi

Međutim duga igra ovih akademika za vlastite ekonomske interese nadživjela je ograničenja rasprave koje je postavio generacijski ograničen studentski aktivizam blokadama fakulteta i suradnjom s lijevo orijentiranim profesorima. U svojim ekstremnim naporima da definiraju akademsko polje prema vlastitim vrijednostima, ne previše različitima od crkvenih, Borasovi vršnjaci ne mare za sukladnost visokog obrazovnog polja sa širim društvenim kontekstom. Jasno je to iz inovativnog definiranja integriranih studija kao “pravih studija”, koncepta toliko suludog da bi obrazovni sustav u Hrvatskoj prema onom europskom sveo na identičan status kakvog imaju Hrvatski studiji – nevažeći. Ekstremi do kojih idu predlagatelji izmjena ZZDVO-a frapantni su. Ono što je ranije bilo tvrdoglavo osobno zagovaranje vlastitih ideja i interesa, sa stjecanjem pozicija moći u strukturama sveučilišta, uzdrmalo je same temelje kvalitete ali i održanja visokog obrazovanja u Hrvatskoj i na ovako slabim temeljima.

Naime, integriranje dodiplomske i diplomske razine studija imalo je smisla zagovarati samo onda kada je prijetnja nezapošljivosti prvostupnika bila sistemska, što se u međuvremenu smanjilo (izmjenom Zakona o akademskim nazivima, a nestat će nakon donošenja HKO-a), i onda kada je prelazak na magistarski stupanj bio ograničen financijskim (ne)mogućnostima studenata. Tada je osmišljen plan proširenja logike integriranih studija – samo i jedino s ciljem osiguravanja kontinuiteta javno financiranog obrazovanja. U današnjoj situaciji integrirani studiji više nemaju nikakvog smisla jer prisila da se studente veže na 5 umjesto na 3 godine do stjecanja visokoobrazovne titule nipošto više ne odgovara ekonomskim mogućnostima krizom osiromašene populacije. Implementiranje ove odredbe (članak 16. izmjena i dopuna) u ZZVDO ima smisla samo ako se promatra iz tržišnog aspekta: školarine se i dalje naime plaćaju, samo ih sada plaća država no, po dvostruko nižoj cijeni od one koju su plaćali studenti (ranije je ta glavarina iznosila minimalnih 5.500 kuna, dok sada u računici države iznosi oko 3.500kn po studentu). Zbog toga je uvedeno plaćanje ECTS bodova. U neintegriranim studijima na magistarske stupnjeve upisuje se manji broj studenata nego na prvostupničke jer oni siromašniji često na ovome mjestu prekidaju studij kako bi izišli na tržište rada. Ako je broj osoba koji odlaze na magistarski stupanj tek nešto manji od osoba koje ulaze na prvostupničku razinu, kao što predviđa logika integriranih studija, onda su količine sredstava koje odsjeci dobivaju i od države i od studenata, umjesto “dvostruko” manjih, gotovo jednake. A od ovakvih se “samostalnih” prihoda profesorima isplaćuju dodaci na plaću. Integriranje studija sada, ponovno će povećati dropout kojeg je Bolonja donekle smanjila, što znači da će broj osoba koje uđu u visokoobrazovani sistem, ali iz njega izađu bez ikakve kvalifikacije, ponovno narasti.

Narušeni temelji kvalitete

I ne treba ovdje upasti u zamku stvaranjem stava da su svi članovi akademske zajednice isti. Upravo snažna inicijativa profesora svih hrvatskih sveučilišta, protiv ovih tendencija, govori suprotno. U smjeni studentskih generacija ova borba ostala je upravo na tim profesorima koji je i dalje uspješno vode. Ekstremi kojima se odaju Borasovi vršnjaci zapravo su rezultat uspjeha te borbe. Stjerani u kut, ne sumnjajući u vlastitu moralnu vertikalnost, baš kao što rade cijelu svoju karijeru, uništavaju ono što bi pak trebali ostaviti u boljem stanju nego što su našli.

Uništavanje visokoobrazovnog polja, osim forsiranjem pravno i društveno neodrživih integriranih studija, vidi se i u statistikama visoke nezaposlenosti visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj, kao i u njihovoj emigraciji. To pak zaista ima jednim dijelom veze sa autonomijom sveučilišta i lošim pravilima izbora u zvanja koja favoriziraju manje sposobne ljude (friziranje kriterija natječaja za odabrani kadar), a koja će s Lex Borasom postati još i gora. One ranije neuvjerljive optužbe tabloidnih medija o cijelom akademskom polju kao klijentelističkom spoju premreženih osobnih interesa, donošenjem Lex Borasa postat će istinitima.

U moru štetnih smjerova razvoja visokog obrazovanja, možda je samo onaj Tuđmanov, s početka devedesetih, koji je predviđao potpunu privatizaciju svih sveučilišta bio štetniji od Lex Borasa. Čak ni izmjene iz perioda 2009.- 2011. kojim bi poduzetnici dobili pravo odlučivanja na sveučilištima, nije narušavao budućnost kvalitete visokog obrazovanja u Hrvatskoj kao Lex Boras. On može donijeti samo nemogućnost otpuštanja nekvalitetnih znanstvenika, dokrajčiti unutarnju demokratičnost i autonomiju sveučilišta i stopirati protočnost intelektualnih kadrova te pomlađivanje znanosti. Umjesto poboljšanja kvalitete visokog obrazovanja, ako se donese Lex Boras, on će ju zabetonirati u vremenu. A nade za njeno poboljšanje u Hrvatskoj bit će potrebno odgoditi za koju generaciju.

  1. Autonomija je u tom smislu tumačena baš onako kako je Zakonom o visokom obrazovanju i propisano: kao samostalno odlučivanje o unutarnjem ustroju, utvrđivanje znanstvenih i obrazovnih programa, autonomno prihvaćanje projekata i međunarodnoj suradnji, ali prije svega, autonomnost djelovanja podrazumijeva odgovornost akademske zajednice prema društvu. []