Pravo na plažu: od javnog dobra do unosnog biznisa

Foto: AFP / Hrvoje Polan
Foto: AFP / Hrvoje Polan

U Hrvatskoj, čija ekonomija uvelike ovisi o turizmu uz obalu, ideja da su plaže otvorene za korištenje svima pod jednakim uvjetima duboko je ukorijenjena. No primjeri iz drugih zemalja pokazuju da to ne mora uvijek biti tako, a nedavni potezi sugeriraju da se i ovdje intenzivno razmišlja o drugačijim i manje demokratskim modelima.

Za Brazil kažu da ma koliko bila riječ o jednom od najstratificiranijih društava, barem su mu plaže demokratske. Tamo se, bilo da je riječ o Ipanemi ili Copacabani, a praktički su sve plaže u Brazilu javno dostupne, zajedno sunčaju i kupaju bogati i siromašni, bijeli i crni, stari i mladi… svi jednaki u kupaćim kostimima i pred moćnim Atlantikom. Što se Hrvatske tiče, sva je prilika da će se i na njezinoj strani Jadrana ići u pravcu koji je zacrtan na njegovim zapadnim obalama: u pravcu podizanja broja privatiziranih, odnosno koncesioniranih plaža s dosadašnjih desetak prema otprilike 40 posto, koliko neke domaće stručne studije pokazuju da bi naše plaže mogle podnijeti.

Ali da bi s kohabitacijom javnih i privatnih plaža u nas moglo biti problema pokazao je nedavni slučaj Zlatnog rata na Bolu, kad su županijske vlasti dugogodišnju koncesiju za jednu od najljepših domaćih plaža dodijelile privatnoj tvrtki Sport B iz Zagreba, tvrtki bez zaposlenih i prihoda. Na takvu odluku reagirala je odmah lokalna zajednica, koja je putem medija i društvenih mreža alarmirala širu javnost, stvar se zakotrljala i na kraju je stručno povjerenstvo Ministarstva mora, prometa i infrastrukture poništilo odluku o dodjeli koncesije. Inače, Zlatnim ratom je posljednjih 12 godina upravljala tvrtka Grabov rat d.o.o. u vlasništvu Općine Bol, značajno doprinoseći visokoj stopi zaposlenosti lokalnog stanovništva i punjenju općinskog proračuna.

Međutim, nije se samo država preko županije kao svoje produžene ruke pokazala kao arbitraran i za javno upravljanje plažama nezainteresiran gospodar, nego se ni lokalne vlasti često najbolje ne snalaze s tim tipom javnog prostora. Tako se događa da se plaže gledaju prvenstveno kao ekonomski resurs, kao mjesto novih marketinških prilika i proširenja turističkih kapaciteta, a ne kao mjesto odmora za sve. Lokalni vlastodršci, poput bivšeg gradonačelnika Splita Željka Keruma ili Stipe Petrine u Primoštenu danas, priobalje nerijetko tretiraju kao još jednu priliku za privatizacijske prakse.

Plaža s ulaznicom

Kerum je u svom mandatu u nekoliko navrata pokušao privatizirati dijelove Marjana, između ostalog i neke plaže, dok je Petrina u Primoštenu zdrobio više stotina metara kamenite plaže na poluotoku Raduču i nasuo je šljunkom i zemljom, smatrajući da je uređena plaža puno isplativija od prirodne. Dakle zahtjev da se upravljanje plažama u potpunosti prepusti lokalnoj samoupravi i izmakne iz odlučivanja na razini županija sam po sebi, bez politika koje to na svim razinama vlasti znaju artikulirati i mogu provesti, nije dovoljna garancija da će se plažama upravljati na dobrobit svih. Split inače nema neke velike sreće sa svojim plažama. Recimo, Žnjan već gotovo dvadeset godina muku muči sa svrhom svog postojanja. Plaža je proširena 1990-ih, kad je Ivan Pavao Drugi hodočastio ovim krajevima, da bi danas tek djelomično bila uređena, a drugim djelom prepuštena divljoj ekonomiji.

Što se tiče regulacije odnosa privatnog i javnog u priobalju, prakse su kod naših mediteranskih susjeda različite. Španjolska se ralja privatizacije plaža riješila 1988. godine, kad je donijela zakon kojim propisuje da se u prostoru pedeset do sto metara od mora zabranjuje ograđivanje i bilo kakvo drugo privatno fortificiranje na plažama. Italija je pod naletom ultraliberalne politike bivšeg premijera Silvija Berlusconija ogroman dio svojih kapaciteta prebacila u privatne ruke. To onda izgleda otprilike ovako: plaže npr. u Napulju i okolici uglavnom su privatne i pod koncesijama. Ulaz na njih, odnosno korištenje ležaljki i suncobrana, stoji od nekoliko eura do nekoliko desetaka eura dnevno, ovisno o ekskluzivnosti mjesta.

U samom Napulju i neposrednoj okolici pristup je nešto jeftiniji, dok je recimo na obližnjem otoku Capriju ili u mondenom Salernu ulaz na takvu plažu papreno skup. Za to vrijeme, male enklave javnih plaža, stisnute između visokih ograda privatiziranih fanatsylandova za one koji imaju novac, nakrcane su ljudima, a bez pratećih komunalnih sadržaja poput uređenih toaleta ili dostupne pitke vode. Problem je u Napulju i okolici toliko eskalirao da je već godinama aktivna i inicijativa koja se protivi koncesioniranju plaža. Što se Grčke tiče, ona je svoju legislativu u vezi gospodarenja priobaljem adaptirala krizi otprije desetak godina. Tako su se pojavile ideje o davanju koncesija na plaže na čak 50 godina, čemu se javnost suprotstavljala, a najbizarnije je bilo kad su na vrhuncu krize Grcima sa zapada Evrope stizali cinični prijedlozi da prodaju neki od svojih deset tisuća otoka i tako smanje dug.

Eksploatacija prirodnog resursa

Domaća turistička industrija se zbog ekonomskog rezona pokušava s masovnog preorijentirati na ekskluzivni i ekološki turizam, koji se pokazuje kao puno isplativiji. Ili kako se to sentenciozno kaže, s ego-turizma prebacuje se na eko-turizam. Logika ekoturizma tek je djelomično različita od turizma s četiri S (sun, sand, sea & sex). Inače, ovaj konvencionalni masovni pristup turizmu odavno se kritizira zbog svojih posljedica: povećanog onečišćenja, ekonomsko disruptivnih i, navodno, kulturno pogubnih efekata na lokalnu zajednicu… U svakom slučaju, ekoturizam se razvio u posljednjih dvadesetak godina i svoju pojavu može zahvaliti, između ostalog, povećanju ekološke svijesti u modernih turista. Posljedica toga je da se danas razvija od države sponzorirani turizam vezan uz nacionalne parkove, biološke rezervate i druga zaštićena područja prirode. Jedna od takvih zaštićenih zona je i Zlatni rat.

On je još 1965. godine proglašen prirodnim rezervatom i kao takav je upisan u Registar zaštićenih objekata prirode. Zlatni rat je i danas zaštićen u kategoriji značajnog krajobraza, ali to mu, kako vidimo, baš i ne pomaže u makinacijama oko koncesioniranja. Država se zapravo u ekoturizmu pojavljuje u ulozi svojevrsnog facilitatora, odnosno pospješivača privatizacijskih praksi. Vidi se to i po eksploataciji drugih zaštićenih područja, poput Paklenice na Velebitu koja, iako je nacionalni park, stenje pod pritiskom turističkih tura i tzv. avanturista koji svojim penjačkim i sličnim aktivnostima, kao što su već primijetili stručnjaci, ozbiljno utječu na eroziju vapnenačkog stijenja, na što država reagira mlako ili nikako.

Slučaj Zlatnog rata je pokazao da su plaža i njezin spektakularni vrh koji se uvija za sada spašeni ne zbog svoje prirodne ljepote ili zbog demokratskih potencijala komunalne plaže, nego uglavnom zbog svoje vrijednosti na tržištu koja, iako se nije u potpunosti realizirala sada, ostaje kao mogućnost za kapitalizaciju u budućnosti. Ispada da je zaštita prirode u ovom slučaju zapravo bila preduvjet za potencijalnu tržišnu eksploataciju plaže i zaštićenog područja. Jedinstveno iskustvo promatranja šljunčanog jezika na vrhu plaže te kupanje i sunčanje na tom turistički iznimno atraktivnom mjestu za Zlatni je rat ujedno i raj i pakao.

On je zasad spašen od sumnjivih developera, ali opasnost od privatizacije prirode time nije otklonjena. Tim više jer se i sama država ponaša tek kao koordinator nove privatizacijske teritorijalizacije i klasne stratifikacije, bilo kroz definiranje zakonodavnog okvira za dodjelu koncesija, bilo kroz politiku prema zaštićenim prirodnim područjima, gdje se zaštita prirode shvaća tek kao preduvjet za njezinu kasniju turističku eksploataciju.