Nuspojave rasprave o cijepljenju

Foto: BSIP / Laurent Gluck
Foto: BSIP / Laurent Gluck

Prema posljednjem izvještaju Europske agencije za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), tijekom prva dva mjeseca 2017. u 14 europskih zemalja zabilježeno je više od 1.500 slučajeva ospica, zarazne virusne bolesti koju je inače cijepljenjem moguće obuzdavati. Pored toga što u Italiji i Rumunjskoj već možemo govoriti o epidemijama, u još osam zemalja, među kojima je i Hrvatska, broj prijavljenih slučajeva bolesti dvostruko je veći u prva dva mjeseca 2017. nego u ista dva mjeseca prošle godine. Autori izvještaja upozoravaju da je do toga došlo upravo rastom broja necijepljenih osoba – djece čiji su roditelji protivnici vakcinacije, ali i odraslih koji u djetinjstvu nisu primili propisano cjepivo.

Budući da su ospice zarazna bolest, a virus se prenosi izravnim kontaktom i zrakom, uz veći broj necijepljenih, veći je broj potencijalnih izvora zaraze. Kako bi se bolest poput ospica uspješno kontrolirala i kako bi zaštita kolektivnim imunitetom imala smisla potrebna je procijepljenost populacije od najmanje 95 posto, pri čemu je kvota od preostalih pet posto predviđena za one članove društva koji iz opravdanih razloga (još) nisu cijepljeni: djeca ispod godine života, djeca ili odrasli koji su u stanju imunodeficijencije te ljudi rođeni prije nego je u zdravstveni sustav uvedeno cijepljenje protiv ospica, a nisu ih nikad u životu imali. Dakle, ako je ta manjina ravnomjerno raspoređena u visoko procijepljenoj populaciji, kolektivni imunitet štiti i nju. Iz toga je možda jasnije zašto se zadana kvota ne može širiti na ostale skupine.

Navedeni izvještaj objavljen je početkom Svjetskog tjedna cijepljenja (24.- 30. travnja) tijekom kojeg će svjetske i domaće zdravstvene organizacije osvještavati “o važnosti i koristima cijepljenja”. No ovakve kampanje ne dobivaju previše publiciteta i mediji će radije ovaj, sada već komplicirani, društveni problem prikazati u najužem mogućem kadru – kao još jedan antagonizam različitih svjetonazora. Pored toga, daleko im je atraktivnije pratiti popularnost pokreta protiv cijepljenja i potporu koju dobivaju od pojedinih političara.

Zamke individualnog izbora

Fenomen antivakcinacijskog pokreta najbolji je simptom zdravstvenih sustava u krizi. Budući da već dulje vrijeme postoji tendencija da se briga o zdravlju što je više moguće svali na leđa pojedinca, pa se prevencija često vodi kroz samoedukaciju i odabir zdravog stila života, ne čudi što je postalo moguće svaki zdravstveni problem artikulirati kao posljedicu individualnog izbora. Smanjeno zalaganje države za kvalitetnu i široko dostupnu zdravstvenu skrb te nadomještanje te kvalitete privatnim zdravstvenim uslugama, kojima možemo pribrojiti i niz farmaceutskih skandala, uzrokuju sve češći manjak povjerenja u medicinsku struku.

Stoga se i (ne)cijepljenje vlastite djece nerijetko uzima kao način prevencije o kojemu svaki roditelj, kada odvaže omjer štete i koristi, može samostalno donijeti odluku, a shodno tome kasnije snositi posljedice. Dok sustav sve manje vremena i novca ulaže u edukaciju i savjetovanje o bitnim zdravstvenim pitanjima, roditelji će, da umire svoju savjest, informacije o cijepljenju tražiti na drugim, nerijetko opskurnim mjestima te će na temelju njih činiti svoje izbore. Boljem informiranju ne doprinosi ni javna rasprava koja se uglavnom vodi oko nuspojava i štetnih posljedica vakcinacije, i u kojoj se nedovoljno naglašava da je ona, kakva god da jest u ovom trenutku (a trenutno stanje podložno je promjenama jer svaku ozbiljnu nuspojavu treba prijaviti nadležnoj instituciji) je najuspješnija i najjeftinija metoda sprečavanja zaraznih bolesti te da ne može funkcionirati bez 95-postotne većine. Naprosto, odbacivanje cjepiva nije isto što i odbacivanje cigarete ili glutena.