Rezultati jučerašnjeg prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora izazvali su oprezni uzdah olakšanja među europskim liderima. Naime, kandidatkinja ekstremne desnice Marine Le Pen nije ostvarila najveći broj glasova, što je bio scenarij koji je po brojnim interpretacijama mogao dovesti do “raspada Europe”. Ali je ipak ušla u drugi krug, pa nam predstoje dva tjedna treperenja nad “budućnošću kontinenta”. No za one koji misle da budućnost Europe ovisi o zadržavanju statusa quo perspektiva ipak nije tako loša. Naime, kao vodeći po broju glasova je u drugi krug ušao heroj zagovaratelja statusa quo, Emmanuel Macron, koji sudeći prema anketama (koje su se do sad pokazale pouzdanima) sigurno uvjerljivo pobjeđuje Le Penovu u završnom glasovanju.
Drugim riječima, drugi krug će francuskim biračima ponovno ponuditi dva lica desnice, iako ovoga puta različitija nego ikada ranije. Ono simpatičnije predstavlja Macron, bivši ministar ekonomije zloglasan po setu antisocijalnih reformi koje su svojevremeno izazvale burne prosvjede, ali mu začuđujuće nisu smetale da postane favorit za funkciju predsjednika Republike. Dapače, Macron je iskoristio situaciju raspada tradicionalnih stranaka da bi se predstavio kao najperspektivniji i transideološki borac protiv ekstremne desnice koji je ujedno tobože “novo lice”. Pritom je zadržao svoje antisocijalne politike, ali ih je djelomično prikrio iza mutnih obećanja “otvorenije” i “tolerantnije” Francuske, a to je izgleda upravo ono što je većina birača – još uvijek ipak nesklona ekstremnoj desnici – i željela čuti.
Le Penova predstavlja puno tradicionalniju desnicu, onu koju karakteriziraju primarno ksenofobija i konzervativizam, ali koja ujedno socijalnom demagogijom nastoji lešinariti na uglavnom mrtvom tijelu onog što je ranije bila socijalistička ljevica. Trećeg od velikih kandidata desnice i ranijeg favorita Françoisa Fillona – koji je na određeni način spajao (umjereniji) konzervativizam i šovinizam te politike u korist kapitala à la Macron – teško je oštetila korupcijska afera pa je naposljetku završio tek treći. To ujedno znači da je ispao iz daljnje utakmice koja će se sada odvijati između dvoje ekstremnijih nositelja različitih elemenata njegovog programa. Ovaj raspored snaga, s troje desničara na čelu, predstavlja ipak bolju opciju za Europu, barem nas tako uvjeravaju dužnosnici Unije i njima skloniji mediji.
Bitka za radničku klasu
Naime, proteklih dana u tim krugovima paniku nije izazivala toliko Le Penova, koliko mogućnost da u drugi krug uđe Jean-Luc Mélenchon, jedini ozbiljniji kandidat formalne ljevice koji je naposljetku završio tek četvrti. Prema komentarima posljednjih dana, izgleda da bi establišment radije podržao i otvorenu rasistkinju, kakva je Le Penova, nego Mélenchona koji u pitanje dovodi politiku štednje. U tom bi smislu bilo zanimljivo vidjeti kako bi se mediji i političari postavili da su u drugi krug ušli ekstremna desničarka i “radikalni ljevičar”. Jer, njih su dvoje u stvari pravi rivali: Macron i Le Penova gotovo uopće ne dijele biračko tijelo, jer za prvog glasaju u pravilu razvijeniji dijelovi zemlje i bogatije stanovništvo, dok Le Penova sustavno cilja na osiromašenu radničku klasu.
Stoga je zanimljivo kako je Mélenchon, iako naposljetku poražen, ipak ostvario zavidan rezultat među tradicionalnim biračima socijalista i osobito komunista te time spriječio da ekstremna desnica sasvim preuzme to biračko tijelo. Za njega je od svih kandidata glasovao najveći broj nezaposlenih i najveći broj mladih (koji su najčešće nezaposleni). Znatno više od Macrona, čini se da je Mélenchon taj koji je zapravo “zaustavio” rast Le Penove. Taj je uspjeh međutim, osim što je ograničen, naposljetku imao i svoju političku cijenu. Naime, Mélenchon je u mnogo čemu nastojao koristiti retoriku koju je posljednjih godina “patentirala” ekstremna desnica, primarno kroz naglasak na protivljenju “elitama” i Uniji te zagovoru “narodnog suvereniteta”, dok je istodobno vrlo oprezno govorio npr. o migracijama.
Ta strategija ljevice, koju ambiciozniji teoretičari u posljednje vrijeme nazivaju “lijevim populizmom”, zapravo neodoljivo podsjeća na ono što se ranije nazivalo desnim oportunizmom. Iskustvo Francuske bi sugeriralo da ovo prilagođavanje retorike i politike može, barem djelomično, zaustaviti strahovit rast ekstremne desnice, ali to ne znači da nema svoje posljedice, primarno po budućnost ljevice koja se polako uklapa u tendenciju pomicanja cijele političke scene udesno. Kako bilo, izbor Macrona, nesumnjivog utjelovljenja kozmopolitske elite na čijem antagonizmu s osiromašenim narodom raste popularnost ekstremne desnice, nipošto ne predstavlja trajno rješenje. Njegove bi antisocijalne politike dapače mogle dodatno zaoštriti pukotine koje već dijele i Francusku i mnoge druge zemlje. Izgledno je dakle da su čak i ovi oprezni uzdasi olakšanja puno preuranjeni.