Jesu li cijene hrane u Hrvatskoj previsoke?

Foto: AFP
Foto: AFP

Usporedimo li odnos cijena hrane i kupovne moći u Hrvatskoj s onima u ostalim zemljama Europske unije lako se ustanovi pozitivan odgovor na naslovno pitanje. Razloge tome treba tražiti još u devedesetima, a pritom se ne smije zaobići niti notorni Agrokor.

Dok Agrokor polako tone u propast, posljedice za nacionalnu ekonomiju još se uvijek samo nagađaju. Konkretne procjene negativnih efekata u sferi su više ili manje informiranih analiza, pa pojedini ekonomisti taj utjecaj procjenjuju na 15 posto bruto društvenog proizvoda, dok drugi upućuju da se ovaj broj kreće oko 2 posto. U svakom slučaju, kada krene vrlo izgledni scenarij likvidacije Agrokorove glomazne mreže, taj proces će rezultirati negativnim lančanim reakcijama. Posljedice će se zasigurno odraziti i na prehrambenu proizvodnju, a cijene hrane (zbog visokog uvoza) još u većoj mjeri učiniti ovisnima o kretanjima cijena na međunarodnim tržištima.

O visokim cijenama hrane u Hrvatskoj s vremena na vrijeme izvještavaju novine i portali. Ponekad se uspoređuju cijene pojedinih prehrambenih artikala u Hrvatskoj i Njemačkoj, a ponekad se rade reportaže o prekograničnim putovanjima u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju ili čak Sloveniju zbog osjetno nižih cijena. Nekadašnje odlaske u Trst tako su zamijenili odlasci u Apatin, Brod ili Brežice. Razlika je utoliko što se ove reportaže rijetko koriste za ideološku diskvalifikaciju trenutnog hrvatskog društveno-ekonomskog sustava, sigurno ne na način onih što su odlaske u Trst tretirale kao ultimativni simptom neodrživosti jugoslavenske ekonomije.

Cijena hrane i stvarna individualna potrošnja

U ovom špeceraj turizmu nema ništa iznenađujuće ako usporedimo podatke o cijenama hrane u Europskoj Uniji i podatke o stvarnoj individualnoj potrošnji po stanovniku za 2015. godinu.1 Cijene hrane u Hrvatskoj su na 91 posto prosjeka Europske Unije, dok je stvarna individualna potrošnja po stanovniku na 58 posto prosjeka Europske Unije. Popularno rečeno, imamo njemačke cijene, ali životni standard i kupovnu moć periferne istočnoeuropske zemlje.

U zemljama našeg okruženja cijene hrane i kupovne moći također odudaraju, što samo potvrđuje podatke o niskom životnom standardu na nekadašnjem jugoslavenskom teritoriju. U Sloveniji su cijene hrane na 97 posto europskog prosjeka, a individualna potrošnja po stanovniku na 75 posto prosjeka. U Mađarskoj cijene hrane su na 78 posto prosjeka, a individualna potrošnja na 63 posto; u Srbiji cijene hrane su na 69 posto europskog prosjeka, a individualna potrošnja na 46 posto; u Crnoj Gori cijene hrane su na 77 posto prosjeka, a individualna potrošnja na 53 posto; dok su u Makedoniji cijene hrane na 58 posto prosjeka, a individualna potrošnja na 41 posto. Najveći je jaz u Bosni i Hercegovini gdje su cijene hrane na 73 posto europskog prosjeka, a individualna potrošnja na 37 posto.

Od drugih zemalja Europske unije možemo još izdvojiti Rumunjsku i Bugarsku koje su nešto usklađenije pa su rumunjske cijene hrane na 63 posto prosjeka, a individualna potrošnja na 59 posto. U Bugarskoj je jaz nešto veći jer su cijene na 68 posto prosjeka, a individualna potrošnja ma 53 posto. U često spominjanoj Njemačkoj cijene se kreću 4 posto iznad prosjeka dok je individualna potrošnja 23 posto iznad prosjeka, a u Austriji cijene su 22 posto iznad prosjeka, ali je i individualna potrošnja 19 posto iznad prosjeka.

Anketa o potrošnji kućanstava

Ove podatke vjerojatno najbolje objedinjuje anketa o potrošnji kućanstava iz koje možemo vidjeti visinu dohotka prosječnog kućanstva i udjele pojedinih stavki potrošnje. Zadnja anketa o potrošnji kućanstava iz 2014. pokazuje da se visina dohotka prosječnog kućanstva u Hrvatskoj kreće oko 81 hiljade kuna, a od toga 29,5 posto potrošnje otpada na hranu (od toga na meso 30 posto, kruh i žitarice 17 posto, miljeko, sir i jaja 15 posto). Po tom pokazatelju potrošnje na hranu prosječno hrvatsko kućanstvo je u 2015. godini na samom dnu Europske Unije. Podaci Eurostata pokazuju da je hrvatskom kućanstvu najbliže rumunjsko kućanstvo koje troši 29,4 posto dohotka na hranu, a relativno blizu su još i litavsko kućanstvo koje na hranu troši 23,4 posto i estonsko koje na hranu troši 20,7 posto dohotka.

Prosjek potrošnje na hranu u europskom kućanstvu iznosio je u 2015. godini 12,3 posto. U njemačkom kućanstvu udjel potrošnje na hranu je 10,5 posto, a u austrijskom 9,9 posto. U Srbiji je taj udjel 26 posto, a posljednji podaci za makedonsko kućanstvo iz 2013. godine pokazuju da je taj udjel 32,8 posto. Ove razlike dodatno ukazuju na razlike u materijalnom blagostanju prosječnog kućanstva u centru i periferiji Europe.

No ono što je zanimljivo primijetiti jest da se ti udjeli prerambene potrošnje u kućanstvima nisu mnogo promijenili u odnosu na pretkrizno razdoblje i da su relativno stabilni. Europski prosjek je u 2007. godini iznosio 12 posto. Najviše je rastao udio potrošnje na hranu upravo u zemljama gdje je i krizno restrukturiranje ekonomije bilo najnemilosrdnije (Litva, Latvija, Estonija, Grčka, Rumunjska). U tim zemljama je između 2008. i 2011. godine kućanska potrošnja pala između 10 i 20 posto što je imalo i negativne efekte na potrošnju prosječnog kućanstva, ali u većini drugih zemalja pad je bio do 5 posto pa se tamo udio potrošnje na hranu nije znatno mijenjao. U Hrvatskoj se između 2008. i 2011. godine potrošnja na hranu u prosječnom kućanstvu kretala oko 32 posto.

No ne treba zanemariti da ovdje govorimo o potrošnji prosječnog kućanstva koja je u 2015. godini iznosila oko 81 hiljade kuna. Ako kućanstva podijelimo po decilima, struktura potrošnje znatno varira između najsiromašnijeg i nabogatijeg decila kućanstava. Potrošnja najsiromašnijeg kućanskog decila iznosila je 21 hiljadu kuna, a udjel potrošnje na hranu iznosio je 43,4 posto. U petom kućanskom decilu ukupna potrošnja iznosi oko 65 hiljada kuna, a na hranu otpada 32,6 posto. U desetom, najbogatijem decilu, potrošnja kućanstva je iznosila 187 hiljade kuna, a na hranu je otpadalo 23 posto. Nema ovdje ništa iznenađujućeg, kako bogatstvo kućanstva raste tako opada i udio koji otpada na hranu. Za pretpostaviti je da se potrošnja najbogatijih odnosi i na mnogo kvalitetniju i skuplju hranu, oni troše i do 4 posto na restorane i hotele, dok nasiromašnija kućanstva troše ispod 1 posto.

Razlozi visokih cijena

U odgovoru na pitanje o razlozima visokih cijena hrane u Hrvatskoj (91 posto europskog prosjeka u odnosu na 58 posto europskog prosjeka individualne potrošnje po stanovniku) potrebno je vratiti se na početak teksta i ulogu Agrokora u hrvatskoj ekonomiji. Problem skupe hrane nije tu od jučer i povlači se još od devedesetih godina. Pitanje cijene hrane je prije svega pitanje političke moći pojedinih aktera koji utječu na cijenu hrane. Ti faktori utjecaja nisu isključivo lokalni igrači na nacionalnom tržištu već i zahtjevi međunarodnih faktora izraženih kroz direktive Međunarodnog monetarnog fonda ili Svjetske trgovinske organizacije.

Početak devedesetih bio je obilježen visokom inflacijom čemu su u nemaloj mjeri doprinijele i ratne okolnosti. Visoka cijena hrane bila je odraz nestabilnosti prehrambene industrije i sve izrazitije sive ekonomije. Zaustavljanje inflacije kroz Stabilizacijski program iz 1993. godine i vezivanje hrvatskog dinara za marku (kasnije kune i eura) dobrim dijelom je potvrdilo postojeće stanje. Jednim potezom plaće su srezane i strogo regulirane, a cijene fiksirane na relativno visokom nivou, što je odgovaralo i prehrambenoj industriji i trgovcima.

U isto vrijeme Todorić će preuzeti cjelokupnu distributivnu mrežu Unikonzuma i uskoro postati monopolist koji nije imao nikakvog razloga diktirati niže cijene. To se može vidjeti i po uniformiranosti cijena. Neovisno kupujete li u Zagrebu, Sisku ili Slavonskom brodu cijene su u supermaketima iste, iako je životni standard u tim sredinama drastično različit. To recimo nije slučaj u Bosni i Hercegovini ili Srbiji gdje cijene znatno variraju između primjerice Sarajeva, odnosno Beograda, i siromašnijih regija. Upravo je to rezultat izostanka takvog snažnog monopoliste u ovim drugim zemljama koji može diktirati cijene u cijeloj zemlji.

Relativno visoke cijene hrane na tržištu, i pritom povoljan tečaj, olakšat će i proces internacionalizacije hrvatske ekonomije jer će omogućiti uvoznicima da lakše plasiraju svoje proizvode. Jednom kada su austrijski i njemački trgovački lanci počeli ulaziti na tržište krajem devedesetih samo su prihvatili zatečena pravila igre i počeli prodavati proizvode iz svojih zemalja, čije su nabavne cijene bile puno niže zbog visokih subvencija. Rezultat je ekonomija s vrlo visokim cijenama hrane, uvozom hrane koji je duplo veći od izvoza hrane (2 milijarde eura uvoza naspram milijarde eura izvoza), velikom ovisnošću o kretanjima na međunarodnim tržištima i visokom potrošnjom kućanstava na hranu. I naravno, propast Agrokora koji u nabavnim cijenama nije mogao konkurirati inozemnoj konkurenciji, a čije regionalno tržište je progutao veliki pad potražnje u trgovini na malo, preveliki da bi kompenzirao dugove akumulirane uslijed regionalne ekspanzije.

  1. Eurostat napominje da je pokazatelj stvarne individualne potrošnje po stanovniku (Actual individual consumption) bolje prilagođen za opisivanje materijalnog blagostanja kućanstva nego BDP po stanovniku, stoga ga ovdje koristimo. []