Crnogorski posebni državni odvjetnik za organizirani kriminal Milivoj Kantić, podigao je u četvrtak optužnicu nad 14 osoba osumnjičenih za organizaciju “puča” koji je pokušan u oktobru 2016. godine, na dan parlamentarnih izbora. Među 14 optuženih nalaze se osobe crnogorskog, srpskog i ruskog državljanstva, a među njima su i dva istaknuta člana crnogorske opozicije – proruski orijentiranog Demokratskog fronta – Andrija Mandić i Milan Knežević. Dva optužena Rusa, Vladimir Popov i Eduard Širokov, ranije su bili članovi ruske vojne obavještajne zajednice, ali je identitet barem jednoga od njih (Širokova) razotkriven u Poljskoj prije nekoliko godina. Među optuženim Srbima nalazi se bivši policijski načelnik Bratislav Dikić.
Dok poveznica s kriminalnim svijetom iz sve tri zemlje ima mnogo, začuđujuća je pretpostavka državne umiješanosti usprkos nedostatku konkretnih dokaza. Unatoč čvrstim indicijama o ruskoj vezi, u dugoj analizi novinarke Dušice Tomović iz Birna ističu se sumnje u to što se zaista dogodilo tog dana, dok su poveznice sa službenom Rusijom nakon istrage i slabije nego ranije.
Primjerice, upitan odakle im dokazi o ruskoj vezi, Milivoj Kantić kazao je da su do njih došli uz pomoć “božje milosti”. Kao razlog navodne upletenosti službene Moskve u puč, Kantić je naveo interes Rusije da spriječi pristupanje CG NATO-u. Rusija je optužbe odbacila kao apsurdne, a dokaze o tome navodi na web-stranici ruskog Ministarstva vanjskih poslova posebno dizajniranoj za razotkrivanje lažnih vijesti o Rusiji.
Neuvjerena javnost
Međutim, usprkos neuvjerljivoj samouvjerenosti glasnogovornika raznih ministarstava vanjskih politika, i zapadnih medija crnogorski novinari nikako da povjeruju u rusku vezu sa pučem. Dokazi su jednostavno samo indicijski. A o ozbiljnosti kojom se pristupa slučaju govori i podatak da je Crnoj Gori trebalo nekoliko mjeseci da shvati da se glavni osumnjičeni ne zove zapravo Aleksandar Sinđelić, nego Saša, kao i da se na zahtjev Hrvatske, gdje je osuđen na 21 godinu zatvora zbog ubojstva, nalazi na međunarodnoj Interpolovoj tjeralici. Sinđelić je u međuvremenu u Crnoj Gori dobio imunitet i status zaštićenog svjedoka, usprkos sumnjama u kredibilitet njegovih iskaza. Osporeni su i iskazi drugog zaštićenog svjedoka Milana Velimirovća koji je prvo kazao da je oružje u vrijednosti od 15.000 eura bacio u “neko” jezero u Albaniji kako bi sakrio dokaze, da bi potom kazao kako ga je na takav iskaz natjeralo tužiteljstvo.
Pa ipak, unatoč višemjesečnom trudu posebnog državnog odvjetnika Milivoja Kantića crnogorska javnost i dalje sumnja da iza cijelog pokušaja puča možda stoji sam “vječni premijer” Milo Đukanović (koji je nakon posljednjih izbora ipak konačno sišao s vlasti). Štoviše, Kantića se čak otvoreno optužuje da je fabricirao dokaze o ruskoj upletenosti. I nije crnogorska javnost jedina koja je sklona organizatore ovakvih djela, umjesto u međunarodnim urotama, radije tražiti lokalno. Slično se naime dogodilo i u slučaju (terorističkog) napada na pograničnu policijsku postaju u Makedoniji kada se u javnosti kao osobu koja bi imala najviše koristi od takvog nečega navodilo tada još premijera Nikolu Gruevskog. Isti scenarij ponovio se i u Srbiji s navodnim pokušajem atentata na premijera-predsjednika Aleksandra Vučića.
Neovisno o činjenicama, brojnim zemljama izgleda jednostavno odgovara olako optuživati Rusiju za koješta, dokle god to ojačava antiruski sentiment i stvara dojam predratnog stanja. I pritom ovo nipošto ne treba iščitavati kao proruski stav, već upravo suprotno, kao antiratni stav praćen nekim temeljnim intelektualnim poštenjem.