Hrvatski studiji: rektorova neposlušna djeca

Foto: Facebook / Studentski sabor Hrvatskih studija
Foto: Facebook / Studentski sabor Hrvatskih studija

Hrvatski studiji, fakultet osnovan 1992., bio je projekt tadašnjih vlasti koje su od njega htjele stvoriti desni pandan “crvenom Filozofskom” kroz koji se trebalo proizvoditi vlastite kadrove u društvenim i humanističkim znanostima: povijesti, sociologiji, filozofiji, komunikologiji tj. novinarstvu. Iako se fakultet kroz neko vrijeme riješio velikog dijela toga nasljeđa, novi je pročelnik pokušao vratiti ga starim korijenima, no pri tome je naišao na otpor kako studenata, tako i profesorskog osoblja, pa i pojedinih odsjeka te se ubacio u samo žarište sveučilišne krize

Svi pobunjenici kontra akademskog establišmenta u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu, bili su godinama naširoko promatrani, ponajprije kao iritantni osobenjaci. Kao zabludjeli sitničavci, medijskoj javnosti jedva da su shvatljiviji od notornih šatoraša iz Savske ulice. Zahvaljujući novinama i televizijama sklonima prvenstveno diktatu vladajućeg sistema, tako je još od blokadne studentske inicijative za javno financirano visoko obrazovanje 2009. godine. Zahtjevi studenata, ali i profesora koji su im se pridružili, regularno su ismijavani. Sveučilišnom upravnom kadru, pak, ljubljeni su počasni srebrni lanci i žezla i skuti talara, a sama njihova stajališta nisu ozbiljno dovođena u pitanje.

Sve donedavno: prije nekoliko dana organizirana je blokada Hrvatskih studija, e da bi članovi zagrebačkog rektorata i njima bliska elita pali u razmjernu nemilost. Jutarnji list žali se kako rektor Damir Boras “nije bio dostupan” njihovoj redakciji – tradicionalno mu servilnoj – “za detaljniju argumentaciju”. Večernji list, i sam popustljiv spram dotičnih centara moći, odjednom naziva tragičnom Borasovu izjavu “nemam pojma”, na upit o situaciji na Hrvatskim studijima.

I dok frca perje dojučerašnjih gordih paunova koji su feudalno-ceremonijalni kič vlastitog posvećenja dignuli na upravo neviđenu potenciju, vidjeti nam je što je to realno promijenilo odnose na terenu. Hrvatskim studijima u kratkom je periodu nametnut novi pročelnik-poslušnik, ustanova je statusno degradirana u rang pukog sveučilišnog odjela, a potom joj je faktično ukinut studij filozofije. Paralelno, uvjerljiva većina studenata i nastavnika Filozofskog fakulteta u Zagrebu izvojevala je obrat u borbi za svoja demokratska prava. Ista grupacija staje, konačno, javno uz nastojanja kolega s Hrvatskih studija, čime se i formalno, radi višeg političkog cilja, prevladava raniji duboki jaz između tih dviju adresa. Inače, ako to uopće treba napominjati, maleni te zadugo režimski Hrvatski studiji su najvećem fakultetu u Hrvatskoj nekoć s razlogom bili, simbolički kazano, ono što je Bastilja značila jakobincima.

Kriza sveučilišta nadilazi starija rivalstva

No upravo će Boras i njegovi najbliži suradnici – ministar Pavo Barišić, prorektor Ante Čović i sveučilišni senator Mislav Ježić – dovesti FF i HS do zajedničkog interesa. U slučaju tretmana te dvije kuće, kao i još nekih u sklopu Sveučilišta u Zagrebu, dogodilo se otprilike isto ono što većinu nogometno-klupskih navijača u Hrvatskoj konfrontira s nacionalnim savezom i njemu pridruženim vaninstitucionalnim snagama u tome sportu. Jednostavno, silnici su uzurpirali sektor, cinično ignorirajući opozicione legalne procedure i državne intervencije. Odozdo je ubrzo krenuo bunt koji će pravovjerne medije utjerati u moralističku indignaciju, sve dok naočigled legitimni otpor ipak ne dosegne kritičnu masu.

Ništa čudno, jer antidemokratičnost nije hir Zdravka Mamića, nego modus operandi aktualnoga ukupnog društvenog uređenja. Hrvatski akademski Gang of Four nije tu nikakav izuzetak, pa je neposluh jedini mogući uvod za alternativnu obranu jednakosti i primjerene zakonitosti. Kad studenti Hrvatskih studija povodom ukidanja studija filozofije objave da im se “čini kao da u pozadini svega stoje osobni sukobi i odmazda”, dolazimo još bliže istini: naravno da iza ovog stoje lični motivi, jer iza svega ostalog stoji privatni interes.

Isti ljudi koji danas nastoje pod svaku cijenu rasturiti Hrvatske studije, prije dva i pol desetljeća su ga osnivali sa zadnjim namjerama slabljenja Filozofskog – u nadi da će ga paralelna institucija uspjeti potisnuti. Plan im nije uspio, štoviše, uskoro su dospjeli u sukob i s kolegama s tog fakulteta. Bili su majorizirani i potisnuti, ali su se zaobilazno vratili na pozicije vlasti, i to s obnovljenim uporištima u crkvenim i stranačko-političkim strukturama. Kako je za takav povratak ipak trebalo dosta vremena, ispalo je da su, među ostalim, zaplesali i s onu stranu propisnog trajanja radnog i funkcionerskog vijeka. Međutim, može biti da im se svejedno isplatilo, ubroje li se u saldo svi nepotistički i klijentelistički pothvati, sve časti i lasti, sva beriva i prinadležnosti.

Problemi visokog obrazovanja već su dulje vrijeme zapušteni

Takva distanciranost od realnih linija društvenog konflikta dobro se pritom očituje u recentnom napadu Ante Čovića na Nezavisni sindikat znanosti i obrazovanja koji je Hrvatskim studijima dao potporu nalazeći da reduciranje ustanove donosi prijetnju i radn(ičk)om statusu tamo zaposlenih. Uz konstataciju da se radi o sindikalnoj spletki, Čović je tad na HRT-u retorički upitao Vilima Ribića, predsjednika NSZO-a, zašto umjesto toga nije “potpisao kolektivne ugovore”.

Nije sasvim jasno je li Ribić čuo taj apsurdni upit između ostalih Čovićevih riječi, jer je u javnosti više nego poznato kako država – kroz tri sastava vlade – već barem godinu i pol dana izbjegava sklapanje granskog kolektivnog ugovora u ovom sektoru. Čovićeva izjava, međutim, dragocjena nam je zbog uvida u oholu indolenciju akademske kreme u odnosu na njezinu bazu i društvo u cjelini. Jer, čak i sasvim generalno, predbacivanje sindikalistima zbog nesklapanja ovog ili onog kolektivnog ugovora, u pravilu znači brutalno nepoznavanje ili neobaziranje na važeću radno-pravnu praksu sa svim njezinim gadostima što ih generira prvenstveno krupni kapital sa svojim eksponentima. Tako pitanje Ante Čovića spada u red onih koje predvodi čuvena (navodna) izjava Marije Antoanete – kad već spominjemo i Francusku revoluciju – o mogućemu plebejskom taženju gladi kolačima, ako već kruha nema na vidiku.

S druge strane, sa svim sličnim vulgarnim manirama koje su nespojive s boljom tradicijom zagrebačkog sveučilišta, stoji šokantna njegova upravna i organizacijska zapuštenost. Posvećeni svojim privatnim poslima, najviši akademski rukovodioci prepustili su ga doslovce stihiji, već ionako zaglavljenog u beznadnim proturječjima Bolonjske reforme. Bez suvisle strategije razvoja temeljenog na znanstveno-nastavnim kriterijima, bez pregledne perspektive u eventualnom aktivnom procesu integracije i modernizacije, a s ekscesnim i socijalno nagriženim internim relacijama. Pa se ovdje ne postavlja tek pitanje što će biti s Hrvatskim studijima ili s Filozofskim, nego što će biti s ovim sveučilištem i s visokim obrazovanjem u Hrvatskoj općenito.

Gdje je pravo mjesto filozofije?

Viđeno širenje fronte Hrvatskim studijima može samo pomoći; ista činjenica vrijedi i za Filozofski fakultet, kao i za ranije uzbunjeni Tekstilno-tehnološki fakultet, ili za ma koji četvrti i peti. Prije negoli ga štetočine do kraja osvetnički zgaze, evidentna promjena u medijskoj i, primarno, u općepolitičkoj slici te situacije, mogla bi pomesti same vinovnike čitave krize. Takvim kapitalcima ipak ne treba još mnogo da postanu preteški i ranije im pouzdanim političkim zaštitnicima.

Doduše, možda ne i Crkvi, znajući za metastatske kapacitete njena vlastohleplja, s čim je u vezi i jedan naoko površinski detalj u ovoj priči. Egzekutori nad solidno afirmiranim studijem filozofije na Hrvatskim studijima, bez obzira na druge proceduralne izlike, naime, pozvali su se na problem tzv. triplikacije. Ukratko opisano, to hoće reći da su tri studija iz istog područja na jednom sveučilištu – previše. A prvi je, naravno, onaj najveći i najstariji, na Filozofskom fakultetu, dok je drugo mjesto zauzeo, izgleda, Filozofski fakultet Družbe Isusove, uključen u zagrebačko sveučilište prije nepunih godinu i pol dana. Te je preimenovan u Fakultet filozofije i religijskih znanosti, baš dok je Damir Boras naveliko obećavao Hrvatskim studijima inauguraciju u status fakulteta.

Zatim će doći na red javno zamjeranje novom ministru Pavu Barišiću, pojedinih profesora s HS-a koji su ga raskrinkali kao plagijatora, no ono što nam posebno upada u oko jest pervertirani hijerarhijski odnos vjerske i sekularne instance na Sveučilištu u Zagrebu. Ishod s rečenim crkvenim fakultetom, među svim drugim aspektima ove situacije, predstavlja najbolji odgovor na tobožnju enigmu što bi točno značila donedavno nametana, od Borasa i njegovih ministranata, suradnja FF-a s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Značila bi, dakle, prekasno suočavanje s faktom da za filozofsku i još nekolicinu znanosti u Zagrebu više uopće nema mjesta, ne dok se akademska naša družba Isusova konačno ne otpravi na kadrovsku giljotinu.