“Rat” za Europsku agenciju za lijekove

Foto: AFP / Loic Venance
Foto: AFP / Loic Venance

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMA) smještena u Londonu, od svog osnutka 1995. godine, jedna je od institucija koje nakon Brexita moraju pronaći novu lokaciju. Bitka za EMA-u može početi čim britanska premijerka Theresa May aktivira članak 50. Lisabonskog sporazuma kojim se svakoj zemlji članici garantira slobodan izlazak iz EU što se očekuje da bi moglo biti idući tjedan.

U međuvremenu, lobiranje za principe po kojima bi se trebalo odlučiti o tome kamo će se ova agencija preseliti već je počelo. Konkurencija je žestoka, a opća podijeljenost EU na Istočnu i Zapadnu vidi se i u ovom slučaju. Među zemljama koje su do sada iskazale interes nalaze se Švedska, Poljska, Danska, Italija, Francuska, Njemačka, Irska, Grčka, Rumunjska i Hrvatska.

Ovu posljednju možemo slobodno odmah eliminirati jer jednostavno nije “konkurentna”, neovisno po kojim kriterijima koji će se u konačnici presuditi: Hrvatska je jasno pokazala da ne zna upravljati svojim farmaceutskim resursima npr. privatizirala je farmaceutsku kompaniju Plivu na način da se dozvolilo da kompanija koja je nekad proizvodila vlastite lijekove danas bude svedena tek na tvornicu onih generičkih, čime je sama država naštetila stvaranju radnih mjesta u ovom sektoru. Hrvatska se pokazala nesposobnom riješiti bilo koji problem u zdravstveno-farmaceutskom sektoru, tako također nekad profitabilan Imunološki zavod već godinama čeka na rješavanje svojih problema. U kontekstu zdravstva, sve provedene mjere u kombinaciji s rezovima u ovom sektoru pokazuju se tek privremeno funkcionalnima da bi potom brzo reterirale na staro. Emigracija zdravstvenog osoblja kulminira u očajnom tretmanu medicinskih sestara, a kad se svemu, i ni po čemu posebnim i pametnim zakonima, pridoda i nedavna izjava aktualnog ministra zdravstva kako jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika, jasno je da tijelu zaduženom za regulaciju farmaceutske industrije nema mjesta u Hrvatskoj.

“Objektivni” vs. “politički” kriteriji

Argumenti koje međutim povlače druge zemlje kako bi upravo one postale novim sjedištem EMA-e jako su zanimljivi. EMA naime zapošljava oko 900 ljudi, plaćenih iz budžeta i prema standardu EU te nosi gradu domaćinu dosta ekonomskih prednosti u kontekstu potrošnje. No, osim toga, Agencija sa sobom povlači potencijal da grad u kojem je smještena pretvori u farmaceutski inkubator. Farmaceutska industrija zemljama Unije uprihođuje značajna sredstva te je 5 najveća industrija u EU (podaci iz 2010.) Upravo zbog toga većina zemalja koje su iskazale interes za ugošćivanjem EMA-e ističu svoje “komparativne prednosti”.

Tako danski i grčki predstavnici smatraju kako kriteriji za premještanje EMA-e nikako ne bi smjeli biti politički. U Kopenhagenu su uvjereni da kao grad koji je sjedište Svjetske zdravstvene organizacije za Europu imaju najbolje uvjete za razvoj ove agencije. Kao primarni kriterij istaknuli su izvrsne odnose lokalnih vlasti, sveučilišta i bolnica. Od ostalih kriterija pritom ističu i privlačnost grada za “međunarodne radnike EMA-e”, dok su im minus visoke cijene života. Danci dakako smatraju kako Agencija ne bi trebala biti “žeton regionalnog razvoja” čime se očito pokušalo diskvalificirati sve zemlje periferije. Pa ipak, usprkos inzistiranjima na strogim i “objektivnim” kriterijima, dio danskih argumenata moglo bi se svrstati u kulturološke ili političke, no ta ih kontradikcija nije spriječila da s moralne visine pozovu na red Europsko vijeće i Komisiju apelirajući na njihovu “hrabrost da prilikom odabira donesu takve političke odluke kojima će se odabrati najbolje lokacije”, a kao najveću prepreku odabiru “najboljih” lokacija nisu postavili nepostojanje kriterija nego “rizik od politiziranja, često prisutan u Briselu jer su svi procesi u kojima ministri donose odluke politički, no ipak bi to trebalo maksimalno depolitizirati”. Problem s ovakvim argumentima leži u tome što imaju visok stupanj legitimiteta čak i kad su do ove mjere besmisleni, jer dolaze upućeni od obilno plaćenih lobista privatnih kompanija što im kupuje impozantan utjecaj na donošenje zakona. Stoga si danski predstavnici mogu priuštiti govoriti gluposti s visokim stupnjem samopouzdanja.

Žetoni regionalnog razvoja

Iznenađenje je stav krizom slomljene Grčke čija je nekad lijeva vlada odustala izgleda od svih principa. Grčki lobisti kao svoje komparativne prednosti ističu izrazito povoljnu poslovnu klimu, a pritom računaju i na konferencijski turizam. S njima se slaže i grčki ministar vanjskih poslova Georgios Katrougalos koji također poziva na depolitizaciju procesa usprkos činjenici da depolitizacijom procesa Grčka ima jednako malene šanse dobiti ovu agenciju kao i Hrvatska. Katrougalos je kao grčku komparativnu prednost pokušao “prodati” ni više ni manje nego stabilnost poslovanja, ističući farmaceutsku industriju kao stratešku granu u Grčkoj koja je preživjela čak i krizu. Grčka je naime izvoznica lijekova, što ne govori ništa zapravo o samoj strukturi farmaceutskog tržišta u Grčkoj. Kontradikcija pozivanja na depolitizaciju procesa uz istovremeno pozivanje na važnost koju bi ovo imalo za lokalni razvoj i sanaciju grčke krize Sirizinom ministru nije zasmetala. Politizacija je možda problem, ali lajfstajl argumenti nisu, pa je Katrougalos nakon niza političkih i infrastrukturnih prednosti (npr. dobra zračna povezanost s ostatkom Europe) poentirao sa izvrsnom mediteranskom klimom s puno sunca i povoljnom kvalitetom života.

Najzanimljiviji primjer ipak je Rumunjska. Ovaj “žeton regionalnog razvoja” zadovoljava i političke i “objektivne” poslovne kriterije te bi ukoliko EU prihvati zahtjeve Danaca za objektivnošću Rumunjska trebala postati novo sjedište EMA-e. Prema EU pravilima svaka članica mora imati sjedište neke institucije, 10 godina od pridruživanja Rumunjska nema nijednu, stoga je EMA dobra prilika. Nadalje, Rumunjska je zemlja s velikim odljevom medicinskog osoblja, a zbog niskih ulaganja države u zdravstvo još nisu pronašli način da riješe ovaj problem. Ujedno, RU je zemlja s najvećim brojem obrazovanog zdravstvenog osoblja po glavi stanovnika u EU, što znači da zaista može nešto ponuditi razvoju ovog sektora. Rumunjskoj bi ovo povećalo vidljivost, omogućilo stvaranje novih poslova jer farmaceutska industrija ulaže mnogo u razvoj i istraživanja a Rumunjske strategije već su se okrenule informacijskom i visokotehnološkom razvoju. Nadalje, Rumunjska ima i dobro razvijenu farmaceutsku industriju, a jedini su problem mjere štednje koje su dovele to značajnog poskupljenja cijelog zdravstvenog sustava, pa tako i lijekova, stoga bi premještanje ove agencije u Rumunjsku vrlo vjerojatno dovelo do većih ulaganja države u zdravstvo (države su veliki investitori u farmaceutsku industriju) i oporavka rumunjskog zdravstvenog sustava. Realno, nema političkog niti ekonomskog razloga radi kojeg Rumunjska ne bi dobila sjedište Europske agencije za lijekove. Ukoliko ipak neka druga zemlja dobije EMA-u, značit će to da su lobisti zaradili svoje honorare.