Pedeset godina “ugroženog” položaja hrvatskog jezika

Foto: Iz filma "Knjige, knjige, knjige"
Foto: Iz filma "Knjige, knjige, knjige"

Proteklog petka, u krcatoj knjižari Matice hrvatske obilježena je pedeseta godišnjica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, čime je zaključen mjesec hrvatskog jezika, ove godine pokrenute manifestacije, zapravo produžetka Dana hrvatskog jezika koji se obilježavaju od 1997., kojim se želi “podići razinu svijesti o važnosti očuvanja tog temelja hrvatskoga nacionalnoga identiteta”. Ukratko je predstavljen dosadašnji rad na očuvanju neprestano ugrožavanog hrvatskog jezika, nagoviještene su nove bitke za njegovu zaštitu, a nekoliko puta se ponovilo da su hrvatski i srpski dva različita jezika, unatoč tome što postoje neki odmetnuti lingvisti i lingvistice koji tvrde suprotno, inzistirajući na kriteriju razumljivosti.

Objava i potpisivanje dokumenta kojim je istaknuta “ravnopravnost i hrvatskog [ali] i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda” (17. ožujka 1967. u Telegramu) potaknula je nacionalistički usmjerene jezikoslovce na jezični inžinjering koji je lagano tinjao prije i za vrijeme Hrvatskog proljeća, a konačno se rasplamsao tijekom 1990-ih godina. Uložen je velik trud kako bi se jedan jezik “koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim” razdvojio na (barem) dva, a to se najviše očitovalo masovnim tiskanjem različitih standardnojezičnih priručnika čiji su autori nudili vlastita rješenja nekih čestih jezičnih nedoumica i nastojali ih nametnuti kao normu. Budući da se živi, svakodnevni jezik ne obvezuje na poštivanje pravogovornih i pravopisnih pravila pojedinih jezičnih politika, pitanje je koliko će najavljena “zaštita” nadahnuta Deklaracijom neposredno utjecati na njega.

Nepovratno izgubljena tržišta

Hoće li govornik jesti žlicom ili kašikom, sasvim je svejedno dokle god ima što jesti – u sličnom je tonu prije pola stoljeća reagirao i prvi čovjek bivše države: “ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onoga što tvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi”. Unatoč isforsiranoj potrebi za razlikovanjem hrvatske od ostalih varijanti srpsko-hrvatskog jezika koja je pronašla posao nekolicini jezikoslovaca, teško je poreći da “gramatika” još uvijek ne prehranjuje mnogo usta. Izuzetak su, dakle, uski krugovi kroatista i izdavača koji su preporučivali upotrebu vlastitih jezičnih priručnika. To je tržište uzdrmano nakon što je  Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013. objavio jedinstveni pravopis, koji je k tome dostupan i online. Ne čudi stoga da su glavni igrači s tog tržišta ostali uznemireni, ako znamo da su priručnici tog tipa, primjerice pravopisi, unatoč tome što cjenovno nisu najpristupačniji, nešto što svako “pristojno” kućanstvo treba imati.

Tu je zgodno spomenuti i to da su prije jezičnog i političkog razjedinjenja jugoslavenska kućanstva mogla imati bogatije obiteljske biblioteke. Knjiga je bila cijenjen, ali pristupačan proizvod zahvaljujući velikom i jedinstvenom jezičnom tržištu (oko 20 milijuna govornika istog jezika) i velikim nakladničkim gigantima koji su obavljali i kulturno-prosvjetnu zadaću. Najveće izdavačko-knjižarsko poduzeće s prostora Hrvatske bila je organizacija udruženog rada (OUR) “Mladost”, koja je većinom izdavala sadržaje za djecu i mlade (poznata “Biblioteka Vjeverica”) uz dobru ponudu književnosti i literature za odrasle (stručna, znanstvena, prijevodna), a surađivala je i s ostalim uglednim jugoslavenskim izdavačima i imala široku mrežu distribucije diljem bivše države.1

Kulturna proizvodnja na srpsko-hrvatskom jeziku, poglavito izdavačko-knjižarska djelatnost svake bivše republike danas je na dvostrukom udaru: uz to što se oporavljaju od tranzicijskog pustošenja i prilagođavanja tržišnoj ekonomiji, što brojna nakladnička poduzeća nisu ni preživjela (“Mladost” se gasi tijekom 1990-ih), prisutni su problemi “zemalja malih jezika”, budući da se nakladničku djelatnost ne može prepustiti regulaciji tržišta i da je pomoć države prijeko potrebna, a istovremeno su same države sve manje voljne izdvajati za bilo kakve potrebe u kulturi. To rezultira komercijalizacijom izdavaštva i nedovoljnom raznolikošću objavljenih sadržaja što se kompenzira kupovinom na internetskim knjižarama i čitanjem na stranim jezicima. U takvom kontekstu daljnje inzistiranje na minucioznom traženju razlika među jezičnim varijantama srpsko-hrvatskog samo je još jedan korak u smjeru daljnje marginalizacije našeg jezika, kako god ga nazvali.

  1. Miha Kovač, Nives Tomašević, Knjiga, tranzicija, iluzija, Naklada Ljevak, 2009., Zagreb []