Ruski vrtlog

Foto: AFP / Daniel Mihailescu / Istovar američke vojne opreme u zračnoj bazi Mihail Kogalniceanu blizu Konstante u Rumunjskoj 14, februara 2017. godine
Foto: AFP / Daniel Mihailescu / Istovar američke vojne opreme u zračnoj bazi Mihail Kogalniceanu blizu Konstante u Rumunjskoj 14, februara 2017. godine

Unutarnji politički odnosi u zemljama Istočne Europe ponovo postaju duboko obilježeni geopolitičkim manevrima velikih svjetskih sila. Iako se priroda globalnih sukoba prilično promijenila od ere Hladnog rata, antiruski sentiment, izjednačen sasvim s antikomunizmom, u zemljama poput Rumunjske presudno diktira prevođenje tih sukoba u lokalne političke okvire.

U Istočnoj Europi, uvjereni smo da zaostajemo za Zapadom. Odnedavno barem, ovo je uvjerenje bespredmetno. Regija se sve više doima kakvom avangardom, s kojom ostatak svijeta pokušava održati korak. Razmotrimo ovu tezu na tri ključna primjera: prvo, postsocijalistička Istočna Europa bila je svojevrsni laboratorij za brutalne kombinacije privatizacija i mjera štednje s ciljem razmontiravanja komunističkog nasljeđa i puno prije krize 2008. godine. Primjerice, nakon 1991. ruska industrijska proizvodnja se prepolovila, kao i broj radnika, a agrarni autput pao je na razinu iz carističkog doba. Ukupni efekt tranzicijskog perioda u Istočnoj Europi imao je gori učinak nego globalna recesija 1933. godine.

Drugo, Brexit i izbor Donalda Trumpa lansirali su bauk reakcionarnog populizma na zapadu dok su počeli rasti i tome pridruženi liberalni strahovi. Da li je ovakav frejming konceptualno točan ili politički osnažujuć trenutno je nevažno. Međutim, u obzir treba uzeti da je koktel snaga koje su pokrenule Brexit i dovele aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa do pobjede 2016., u Mađarskoj na djelu od 2006. godine kada je na vlast došao FIDESZ aktualnog premijera Viktora Orbana. Razočarana postkomunistička izborna tijela radničke klase na svoj su se način pobunile protiv neoliberalnih politika tranzicijskog perioda, što je omogućilo rast populizma.

Aktualna antiruska paranoja koja je zahvatila politiku Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme trajanja predsjedničke kampanje i nastavila se nakon izbora – a koju novinar Glenn Greenwald, između ostalih, pedantno dokumentira – ima dugu povijest ukorijenjenu u odnosima sa bivšim sovjetskim blokom. Antiruski sentimenti od Baltika do Crnog mora u kombinaciji s antikomunizmom stvorili su distinktivnu intelektualnu i ideološku tranzicijsku pokretačku snagu. Dogodilo se to nekako prirodnim putem jer je pad komunizma smataran i oslobađanjem od ideologije inspirirane Rusijom i nametnute od Rusije. Komunizam je potom ponovno reimaginiran kao azijska kuga koju su barbari Rusi pustili na Europljane. Zato je godina 1989. simbol propasti jednog sustava ali ujedno i prilike da se objeručke ponovno prihvati zapadna civilizacija. Ovi kulturni uvjeti duboko su zakrili političke i ekonomske aspekte procesa europske integracije koji su onda prolazili bez gotovo ikakvog propitivanja čime su stekli status “prirodnog” toka stvari. Tranzicija je stoga neodvojiva od jasnih antiruskih sentimenata vidljivih u društvu u cijeloj varijaciji političkih i socijalnih mehanizama ophođenja.

NATO ekspanzionizam

Među politikama s najviše posljedica nalazi se potpuna reorijentacija vanjske i obrambene politike ka Zapadu. U praksi to znači širenje NATO-a na članice bivšeg Varšavskog pakta nauštrb ruskih obrambenih politika. Pritom, širenje NATO-a na istok bilo je moguće samo zato jer je Rusija bila preslaba da mu se suprotstavi. Tony Wood sažeo je ovaj proces u nekoliko riječi kazavši da je on manje vođen vojnim i strateškim interesima Sjedinjenih Država, a više njihovim političkim ciljevima. Administracija američkog predsjednika Billa Clintona vidjela je pridruživanje postsocijalističkih zemalja NATO-u kao sredstvo proširenja tržišnih reformi, odnosno za otvaranje novih tržišta. Retrospektivno promatrano, jasno je da je podvođenje postsocijalističkih zemalja pod krilo NATO-a imalo važne posljedice, jedna od kojih je primjerice raskorak između Stare Europe i Nove Europe, a na korist američkih političkih i globalnih interesa.

Postalo je to očigledno proglašenjem “rata protiv terorizma” kad su postsocijalističke zemlje pomagale američkim vojnim interesima u Afganistanu i Iraku pozivanjem na globalnu sigurnost (pomoć SAD-u podrazumijevala je npr. dozvolu za otvaranje tajnih zatvora CIA-e u Rumunjskoj). Ovo je ugrozilo izgradnju zajedničke EU obrambene strategije i umjesto toga naglasilo važnost NATO-a u središnjoj i istočnoj Europi, kao i važnost strateških partnerstava sa SAD-om. Bivše zemlje komunističkog bloka prihvatile su američku hegemoniju bez propitivanja, u zamjenu za vojnu zaštitu, uključujući i očitu činjenicu da je NATO postao “opunomoćenik” američkih interesa, ne samo u ovoj regiji, nego i diljem svijeta.

Rusija je oduvijek bila meta ekspanzionizma NATO-a. Sjećanja na sovjetske invazije diljem bloka služe kao rutinska invokacija ovog oblika protekcionizma. No, neke su povijesti nadživjele komunističku eru. Na primjer, u Rumunjskoj antiruski sentiment konstitutivni je dio same države. Rumunjska buržoazija koja je sredinom 19. stoljeća stvorila rumunjsku državu učinila je to protiv interesa koje je carska Rusija imala u ovom dijelu svijeta. Aneksija Besarabije 1812. godine pretvorila je lokalne zemljoposjednike u vladajuću klasu u Carstvu, koja je ipak ostala na njegovoj periferiji. Na neki način, već je samo formiranje rumunjske države predstavljalo pokušaj izbjegavanja ovog scenarija putem klasne koalicije. Gotovo cijelo stoljeće caristička je Rusija smatrana glavnom prijetnjom novorođene Rumunjske, dok je primjer Besarabije predstavljao savršeni zaslon za projekciju nacionalističkih fantazija. Nakon kratkog predaha u prvoj dekadi nakon Drugog svjetskog rata rumunjski su komunisti oživjeli staru tradiciju, snažniju od njih samih. Rumunjska je bila najantiruskija država starog sovjetskog bloka. Politika samostalnosti vodila je ka boljim odnosima s Amerikancima koji su postali bolji od odnosa s Rusijom. Nakon 1989. animozitet spram Rusije nije se promijenio. Ona je i dalje predstavljala prijetnju. Rusko miješanje u Moldaviju, danas nezavisnu zemlju, te podupiranje “odbjegle” provincije Transnistrije (proglasila je samostalnost, iako su je priznale samo tri države koje pritom nisu članice UN-a), teško da može promijeniti ovu perspektivu.

Ukrajinska prekretnica

Debakl s Ukrajinom 2014. godine potpuno je promijenio pravila igre, ne samo u Rumunjskoj, nego diljem regije. Ruska aneksija Krima, potom rat u Donbasu te uništavanje Donjecka – srednjoklasnog postkomunističkog grada s kojim se mnogi istočni Europljani mogu poistovjetiti – ponovno su probudile strah od ruske invazije što je antirusku retoriku dovelo do točke ključanja. Nakon službenog proglašenja aneksije Krima, gostovao sam s dvojicom istaknutih rumunjskih antikomunističkih mislioca u jednoj televizijskoj emisiji u kojpj su oni crvenjeli od bijesa. Bili su potpuno uvjereni da je sljedeći korak na ruskom maršu osvajanje Moldavije pa potom Rumunjske. Zajedno su s drugim glasnogovornicima establišmenta pozivali ljude na oružani otpor Rusima i obranu Otadžbine. U međuvremenu, ruski špijuni počeli su se svugdje pojavljivati. Nerijetko bi tako isplivao neki popis agenata na ruskoj platnoj listi na kojem bi se vrlo često našli i moji kolege iz CriticAtaca i ja. Svaki glasan kritičar odmah je proglašen ruskom marionetom. Svaki poziv na smirivanje situacije prozivan je igranjem na ruski miln.

Ovo je dovelo do čvršćeg nadzora i pretjerane upotrebe vojnog diskursa, no što je još važnije, omogućilo je povećanje potrošnje za vojsku i dovelo do ulaganja u obrambene sustave diljem regije. Mnogi su komentatori ovu situaciju nazvali Novim hladnim ratom. Rumunjska se našla u središtu toga. U maju 2016. godine SAD je u pogon stavio 800 milijuna dolara vrijedan raketni štit u vojnoj bazi u Deveselu. Cilj štita je kontrola raketa usmjerenih prema bilo kojoj članici NATO-a u regiji. Službeno, štit je postavljen kako bi presretao rakete koje bi mogao ispaliti Iran ili neke zemlje Bliskog Istoka. Neslužbeno, radi se o još jednom koraku u izazivanju konfrontacije s Rusijom. Štit je napravljen tako da se, dakako, vrlo lako preprogramira iz defenzivnog u ofenzivni. Važnost ovog manevra nije promakla ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koji je prilikom susreta s grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom komentirajući NATO-ov potez kazao kako se Rumunjska nakon aktivacije štita našla na opasnom sjecištu između dvije vatre. SAD planira upogoniti još jedan takav štit u Poljskoj, tokom 2018. godine, naglašavajući tako svoju prisutnost u regiji još i više.

Eskalacija nove utrke u naoružanju ima međutim važne posljedice – vojne, ali i političke i ideološke – posebno u zemljama regije. Neposredan učinak bio je gotovo pornografsko paradiranje vojne moći s obje strane. Izlaganje američke vojne opreme u bazi u Deveselu pokriveno je u svim lokalnim medijima. Na internetu su se pojavila snimke dugih kompozicija teretnih vagona punih vojne opreme. Džingoističke reportaže iz obližnjih sela prikazivale su prezahvalne lokalce sretne zbog dolaska Amerikanaca i ekonomske koristi koju će to donijeti. Štoviše, stavljanje štita u pogon popraćeno je vojnim vježbama u Crnom moru u koordinaciji NATO-a i SAD-a. Posljednja, Operacija Posejdon, održana je ovog mjeseca (od 5.-13. marta) a uključivala je angažman više od 1.500 vojnika iz 7 različitih zemalja te stotine vojnih brodova. NATO ima više od 3.000 vojnika diljem Baltika i istočne Europe, a planira dodatno povećati njihov broj. S druge strane, Rusija je također pojačala vojnu snagu i povećala broj vojnika, a također se priča da je postavila nuklearne glave u Kalinjingradu, svojoj enklavi na granici s Poljskom.

Nadalje, očekuje se rast vojnih budžeta svih europskih zemalja članica NATO-a. Isti zahtjev američkog predsjednika Donalda Trumpa bio je samo katalizator. Ukrštavanje sablji s Rusijom već je dobilo jasan prioritet. S obzirom na to, 2017. godine, NATO članice pristale su ispuniti svoje obaveze izdvajanja 2 posto BDP-a za vojsku. To će samo u zapadnoj Europi dovesti do povećanja vojnih budžeta za 10 milijardi dolara, na godišnjoj razini, u idućih pet godina. Na ishod ne treba predugo čekati, jasan je odmah: Europu će preplaviti vojna oprema.

Između dvije vatre

Ovo vojno pojačavanje proizvelo je važne političke posljedice diljem regije. Jedna od najvažnijih je pojačan utjecaj američkih ambasada i NATO-a u lokalnoj politici. Rumunjska ponovno može poslužiti kao ilustracija ove teze. Američka ambasada postala je ključni igrač u rumunjskoj politici. Ona povezuje antikorupcijske kampanje s potrebama očuvanja “posebnog odnosa” sa SAD-om. Štoviše, korupcija se počela smatrati pitanjem nacionalne sigurnosti, što je omogućilo tajnim službama još veću ulogu u njezinom suzbijanju. Zazivanje nacionalne sigurnosti postao je učinkovit način ušutkivanja i marginaliziranja kritika. Nacionalizam je počeo rasti, ponovo popraćen anti-ruskom paranojom. Teren je zreo za nastanak teorija zavjere i umišljenih urota.

Trenutni vođa rumunjskih socijaldemokrata, vladajuće stranke, Liviu Dragnea, pokušava se brendirati kao Trumpov saveznik u ovoj regiji, istovremeno i osobno kopirajući njegov stil. Čak je prisustvovao Trumpovoj inauguraciji, iako ne u službenoj posjeti, već plaćanjem kotizacije u iznosu od milijun dolara. Dragneova politička inklinacija Trumpu doima se “prirodnom” iz dva razloga. Trenutnog rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa otvoreno podržava njemačka kancelarka Angela Merkel, dok bi Dragneovo naginjanje SAD-u moglo stvoriti neku novu snagu u lokalnoj političkoj borbi. Također, ideološka orijentacija rumunjskih socijaldemokrata kao i struktura njihovih glasača odgovaraju ideologiji Donalda Trumpa i strukturi njegovih glasača. A preklapaju se i sa stilom i glasačima mađarskog premijera Viktora Orbán, iako nesukladnost njihovih nacionalizama rumunjskog i mađarskog premijera onemogućava u razvoju boljih i čvršćih međusobnih odnosa. Pod vodstvom Dragnea (iako je proces započeo i ranije) socijaldemokrati su sigurno zakoračili među konzervativce, a u kontekstu kulturnih i društvenih pitanja slažu se čak i sa ekstremnom desnicom. Upravo socijaldemokrati traže zabranu istospolnih brakova i potiču vrijednosti tradicionalnih obitelji. Zacrtali su nacionalistički smjer Ministarstva kulture i javno podupiru razne oblike misticizma, teorija zavjere i lažne vijesti. Dragnea je proglasio vlastiti rat protiv milijardera Georgea Soroša argumentirajući kako su njegov novac i njegove organizacije odgovorni za masovne ulične prosvjede u zemlji.

Rumunjska je oduvijek bila vjerna saveznica SAD-a u ovoj regiji. No, zaokret Trumpove administracije obećava još nesagledive posljedice za ovdašnje politike. Napokon, socijaldemokrati se nadaju da će ovo olakšati teret antikorupcijske borbe i omogućiti im da se umjesto toga fokusiraju na “ponovnu izgradnju Rumunjske” – slogan na kojem se bazira njihov politički program. Sve i srednjoročno i dugoročno ovisi o prirodi odnosa Trumpa i Putina i utjecaju tog odnosa na regiju. Ako taj dobar odnos potraje, bit će to po prvi put od kraja Hladnog rata da strateška partnerstva Rumunjske s SAD-om ne znače automatsku suprotstavljanje Rusiji. Socijaldemokrati će možda požeti plodove ovog odnosa ako on ode u dobrom smjeru, ili će ih s političke karte zemlje izbrisati turbulencija geopolitičkog konteksta, baš kao što se dogodilo sa strankom Partija regija bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča. Zasad se socijaldemokrati dodvoravaju Trumpu ali drže distancu prema Rusiji te nakon što su dobili izbore ponovno objeručke grle Brisel. Neovisno u kojem će smjeru otići ova geopolitička borba, ona reže kroz samo srce rumunjskih državnih institucija i njihovih internih borbi. Baš kao što radi i u drugim zemljama Balkana poput Srbije, Bugarske i Moldavije.

S engleskog prevela Andrea Milat