Bauk demografije

Foto: AFP / Louisa Gouliamaki / Dijete izbjeglica u kampu u Grčkoj
Foto: AFP / Louisa Gouliamaki / Dijete izbjeglica u kampu u Grčkoj

“Osijek – grad koji nestaje! Nitko ne zna koliko se točno ljudi dosad odselilo iz četvrtog najvećeg hrvatskog grada, ali svi znaju da zvoni na uzbunu”

Zbog demografskih potreba treba jačati razumijevanje države i poduzetnika”

“Među mjerama Vlade važna će biti i prilagodba vrtićkih smjena potrebama roditelja”

“VELIKA ANALIZA PREDSJEDNIKA UPRAVE RAIFFEISENA Što će se dogoditi s mirovinama naše djece 2060. godine”

“UZNEMIRUJUĆA ISTINA O EGZODUSU HRVATA Od ulaska u Europsku uniju iseljavanje je eksplodiralo, samo je u Njemačku odselilo 180.000 naših građana”

“ZEMLJA KOJA ODUMIRE I NESTAJE Hrvatska samo lani ostala bez 35 tisuća ljudi”

“POSLJEDICE NEGATIVNIH DEMOGRAFSKIH KRETANJA Prvi put nakon rata snižen očekivani životni vijek u RH”

“Do 2031. smanjit će se broj stanovnika u čak 19 županija i morat ćemo naseljavati mlade”

Ovaj retrospektivni slijed naslova preuzet je iz domaćih medija u posljednjih nekoliko mjeseci (konkretnije: jednog jedinog koji udara ritam, ali i drugi su na zaveslaj do njega) i lako navede na još jednu parafrazu znamenitog početka. Naime, iz predloženog bi se dalo zaključiti da bauk kruži Hrvatskom, bauk demografije. I doista kruži jer su zabrinuti svi: i medijski magnati, i uprave mirovinskih fondova, i nezavisni ekonomski stručnjaci, i nacionalsocijalisti, i HAZU. Zabrinuta je i nacionalna televizijska kuća koja barem jednom tjedno snimi par kadrova autobusnog kolodvora nekog grada u Slavoniji, porazgovara s jednim od putnika i na kraju mahne punom autobusu radne snage koji kreće put perspektivnog dijela Europske unije.

Demografija, dakle, kruži jer ljudi stare, ljudi se iseljavaju, ljudi jednostavno nestaju i ne rađaju se. Mirovinski sustav nalazi se pred kolapsom budući da se, s obzirom na trend, penzije uskoro neće moći isplaćivati. Solidarnost ozbiljno biološki zakazuje jer aktualni odnos zaposlenih i umirovljenih jest negdje oko 1, 13 – 1, 17 naprema 1, odnosno i otprilike na 1, 2 zaposlena dolazi 1 umirovljenik.

Zabrinutost s kojom različiti akteri sudjeluju u javnoj raspravi upućuje na ozbiljnost problema. Tako je 28. veljače u zagrebačkom hotelu Esplanade održana konferencija “Demografija – refleksije na mirovinski sustav”. Konferenciju je u demografskom ritmu Jutarnjeg lista organizirala matična korporacija Hanza Media, uz partnere i pokrovitelje. To su, s jedne strane, “država”, pokroviteljski otjelovljena u dvama ministarstvima – Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, kao i u nastupu predsjednika Vlade, a s druge, odnosno iste, mirovinski fondovi u vlasništvu banaka okupljeni u organizacijski partnersku Udrugu društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO).

Mjere otklanjanja tranzicijske štete

Tom je prilikom izloženo manje ili više šest međuresornih mjera – s, valjda, pretpostavljenim sinergijskim učinkom – kojima Vlada namjerava intervenirati ne bi li preokrenula trend i spriječila najgore.

Prva mjera je ograničavanje rada nedjeljom, otprilike na nekoliko radnih nedjelja godišnje, čime bi se obiteljima, osobito onima u kojima netko radi u trgovini, omogućilo više zajedničkog vremena i, uvjetno, manje eksploatacije. Taj rad nedjeljom provodni je motiv hrvatske tranzicije jer se o njegovim negativnim učincima govorilo i čulo sa svih strana, od Crkve do sindikata, ali kako se politički fokus pomakne tako se već godinama pojavljuju nove dimenzije štete, iako nijedna još nije “otklonjena”. Budući da je “obitelj” posljednjih godina označitelj jači od drugih, rad nedjeljom prelama se uglavnom iz imaginarija obiteljskog života nedjeljom.

Druga mjera odnosi se na uvođenje jedinstvene dječje naknade koja bi zamijenila dosadašnje porezne olakšice roditelja i dječji doplatak. Treća mjera, uz gradnju novih kapaciteta, predviđa cjelodnevni i cjelogodišnji rad dječjih vrtića, uvođenje rada subotom i stimulaciju poduzeća da rade na dostupnosti vrtića u neposrednom radnom okruženju. Četvrta se mjera odnosi na već viđenu poticanu stanogradnju i subvencionirane kredite, čime bi se mladim obiteljima omogućilo da povoljnije steknu stambeni prostor. Peta je čitava mala reforma rodiljnih i roditeljskih naknada u kojoj bi zainteresirane i zainteresirani prolazili bolje nego dosad, uza sve one silne statuse kojima domovina nagrađuje majke zbog hrabrosti, svijesti i neplaćenog kućanskog rada. Šesta i posljednja mjera jest apel privatnom sektoru za veću osjetljivost, dakle pokušaj da se urazume oni koji dosad nisu imali sluha nego im je fleksibilizacija svega čega su se mogli dohvatiti – bilo zakonski, bilo konkretno – bila jedini model rada.

Ne treba nam višak ironije da bismo se sjetili kako se na strukturnom mjestu na kojem se danas u javnim raspravama nalazi ‘demografija’ prije godinu – dvije nalazio, na primjer, ‘outsourcing’, kako su oni koji danas s partnerima organiziraju slične konferencije otpuštali radnice na porodiljskom (otkaz ugovora uredno je stizao u poštanski sandučić da se dojilja ne uznemiri) i nudili “RPO ugovore”, kako su zdušno zagovarali benefite ulaska u Europsku uniju čije će otvoreno tržište biti melem za nezaposlenost, dokaz konkurentnosti i prilagodljivosti domaće radne snage, kako ozbiljnije demografske studije, neovisno o tome koji im je ulog i argumentacijski slijed, već dva desetljeća upućuju na trendove i probleme nastale nakon 1980. kad je Hrvatska završila proces demografske tranzicije i dosegla niske stope nataliteta i mortaliteta, dobro desetljeće nakon zemalja koje su se onda zvale samo zapadnoeuropskima.

Crne prognoze

Da je politička reakcija nedomišljena i na brzinu, govori jasno i problematika eksploatacijskog aspekta mjera za zapošljavanje mladih na 12 ili 24 mjeseca s “naknadom” od 2620 kn mjesečno, koja je tek u manjem broju slučajeva bila ono što su njezini tvorci naivno zamišljali da bi trebala biti: odskočna daska u svijet rada, pa bio to i rad za kikiriki. Diskriminacijska politika koja se uvela s dobnom granicom od 29 godina i promjenom pravila igre još je jedan apsurd: naime, sistem tvrdi da bismo sa 70 godina trebali biti još uvijek nedovoljno stari za mirovinu, dok smo s 30 već prestari za socijalno inducirani ili stimulirani početak.

Nedostaje u ovom demografsko-radnom projektu kapitalističke periferije puno toga, ali je teže ne vidjeti njegovo utemeljenje u društvenoj nekonfliktnosti, što s jedne strane govori o ideološkom ulogu glavnih aktera, a s druge o snazi na onom dijelu političkog spektra koji bi mogao ponuditi drukčija rješenja problema. Projekcija budućnosti tako nužno ovisi o strukturno zadanom izostanku sukoba i crnim prognozama koje će se, kako tvrde upućeni, dogoditi znatno ranije nego što su to demografi još prije koju godinu predviđali.

Zato nije čudno da su mirovinski fondovi zabrinuti (a fondovi su, naravno, partneri) i da je ulaganje u drugi ili treći mirovinski stup odnosno obavezna ili dobrovoljna individualna kapitalizirana štednja zapravo genijalna stvar iako je nekako rijetkost u Europi druge ili tranzicijske brzine. Mirovinski fondovi i Republika Hrvatska ionako žive svoj dugogodišnji medeni mjesec na štetu građana: država nas tjera da uplaćujemo da bi onda od fondova posuđivala novac (za naše uplate u fondove).

Jasno je i da su mediji zabrinuti (a mediji su partneri) jer tako pridonose zajednici popravljajući periferni kapitalizam bez da se zapitaju o vlastitoj funkciji i svrsi – na primjer: gdje im je publika i kako su se snašli u novim tehnološkim okolnostima ili “post-print” vremenima s niskom stopom PDV-a. Jasno je da su domaći neomaltuzijanci zabrinuti jer gledajući grafičke prikaze iz Afrike dolazi sve gusto i crveno, a namjerava navodno prijeći i preko naših krajeva.1

Problemi periferije i problemi centra

Napokon, barem kad se radi o lijevoj politici, ključno je pitanje kakvo je zapravo još “nedefinirano” 21. stoljeće i dokad će trajati. Nakon “dugog” 19. i “kratkog” 20. stoljeća, živimo u razdoblju čija smislena analiza tek može ponuditi koordinate projektivne politike. Ne možemo reći da su se lijeve politike baš oznojile tražeći odgovor. Neki su pokušali, ali su njihove putanje posve promašene u odnosu na aktualni hrvatski problem jer kreću iz europskog centra, a ne s periferije.2 Imigracija je u njihovim društvima stanje fakata i stoga se susreću s drukčije dimenzioniranim problemom.

Ono što se obično naziva demografskom tranzicijom i računa na prijelaz s predindustrijskog na industrijski ekonomski sistem, sad je, kažu stručnjaci, u svojoj posttranzicijskoj fazi, na otvorenom prijelazu u deindustrijalizirano ili neku partikularnu proizvodnu varijantu postindustrijskog društva. U Europi odnosno Europskoj uniji s prešutno prihvaćene dvije brzine zato je teže nalaziti rješenja koja podjednako odgovaraju i centru i periferiji.

Ta istodobnost raznovremenog, kao još jedna stara i plodna historijska poštapalica, nije pristanak na dvije brzine nego jednostavna politička činjenica da su problemi centra nešto drukčiji od problema periferije, o čemu nedvojbeno svjedoči domaće otkriće demografije. To istodobno pokazuje kakve su perspektive pukog preuzimanja određenih lijevih ideja u domaći diskurz, ali i dokle sežu analitički i politički kapaciteti kad su posrijedi konkretne domaće okolnosti.

Situacija je s jedne strane, ipak, dobrodošla jer je javnost naučila nešto o demografiji. S druge strane, problem će postojati dok mu ne istekne klasičan rok trajanja odnosno sve dok, u skladu sa zakonom ponude i potražnje, bude funkcionirao kao politička roba na tržištu – malo medijska, malo mirovinsko-fondovska, malo ministarska, malo nacionalsocijalistička. A ljevica uglavnom gleda zamišljeno u daljinu.

  1. U crnom dijelu Europe, samo skandinavske zemlje, Irska, Island i Francuska nemaju problema niti projekcije pokazuju da će ondje doći do pada stanovništva. Prognoze su da bi Afrika mogla imati 4,4 milijarde stanovnika, a danas ima 1,3 milijarde. Teško se može očekivati da se to stanovništvo zadrži samo u Africi. Dalje neću – kazao je Šterc, implicirajući da bi njihovo stanovništvo moglo krenuti u naseljavanje drugih područja. []
  2. Usp. natuknicu “Neomaltuzijanci” J. Martinez-Aliera u: Odrast. Pojmovnik za novu eru, ur. G. D’Alisa, F. Demaria i G. Kallis, Fraktura & IPE, Zagreb 2016, str. 175-179. []